Citiraj *mamica* prvotno napisa Vidi poruku
Ja bih se prvo osvrnula na davni, uvodni post. Reagiram na boldani dio jer smatram da, iako sam vjernica, kritički i savjesno promišljam svijet u kojem živim i ne smatram da je takav način razmišljanja vezan samo uz ateiste ili agnostike.

A što se tiče ove rasprave o ženama... mene prvo smeta ovo Ifino spominjanje rukotvorina, licitarskih srca... Ono što znamo jest da su se žene kroz povijest bavile i znanošću i umjetnošću (iako su često njihova djela potpisivali njihovi muževi). I ne vidim zašto to i danas ne bi bilo omogućeno ženama. Dam trebaju nam prava za žene, treba nam pravo na skraćeno radno vrijeme (ili pola radnog vremena), treba nam podrška okoline i muževa!
Mamice, naravno, htjela sam reći da je povijest žena koje su uspjele u umjetnosti i znanosti i književnosti ispisan i dostupan, i to se zna i vrednuje. Što je u redu, i treba tako biti. Onaj drugi dio žena, možda ne tako povlašten, možda nije mogao ići u Firencu ili Pariz na akademiju, ali to ne znači da su ti životi bili bezvrijedni i potlačeni, i ja bih da se i njih vrednuje i prepozna kao način samorealizacije, pa makar u selu, makar bez formalnog obrazovanja.

U vremenu kad su realni poslovi bili npr. rudnik, ili trgovanje kočijama od mjesta do mjesta (pri čemu su uvjeti putovanja bili preužasni, a drumski razbojnici pravilo), stolarija, kovanje, ili gradnja crkava po Europi (za graditelje i arhitekte) u blatu, na hladnoći, svake godine u drugom dijelu Europe naravno da nije bilo puno zaposlenih žena, pa je po nekoj generalizaciji bilo očekivano da muškarci rade taj dio, a žene nešto drugo (ostanu doma i dižu djecu). Možemo li se oko toga složiti? Da to nije bilo potčinjavanje samo po sebi?

Danas je drugačije, to se svi slažemo, ja nisam protiv ničega. Samo ne mogu nikako skužiti zašto se o ženskoj povijesti piše bez uvida u - povijest?!