Biti feministica u Srbiji, kao i Hrvatskoj, znači živjeti u  uvjetima retradicionalizacije, poglavito pod utjecajem crkvi,  pravoslavne i katoličke. Stalno se voli zaboravljati da je socijalizam  dao ženama prava odozgo i onda se dogodio nacionalizam i rat koji nas je  vratio nekoliko koraka unazad. Koje je sad područje borbe?
 Prava  ovde nisu osvojena, nego dobijena. Zato ih je lakše ugrožavati, gotovo  ih neopaženo smanjivati, igrati se njima. Zato je bilo tako lako ukinuti  ili zaboraviti mnoge dobiti prošlih vremena. Ono što vidim kao svoje  područje u kojem je borba Sve tate koje  izvedu decu u parkove poigravaju se svojim identitetom, i toga treba da  budemo svesne! Kada su očevi odlučili da im je mesto u parku sa svojom  decom, oni su se time odrekli jednog sloja "biološki" definisane  muževnosti smislena, odnosi se na dve stvari. Jedna je  kontinuirani rad na pamćenju. Pokušaj da se govori o stvarima koje su  prošle, ali su blizu, bliže nego što želimo da poverujemo u ovom metežu  ubrzane istorije. Time se ukazuje na činjenicu da je formalna  ravnopravnost nedavna stvar i da je u tom smislu i dalje vrlo krhka.  Druga stvar se odnosi na budućnost. Kako da osvestimo svoje mogućnosti,  kako da upotrebimo svoja prava da bismo autonomno donosile odluke koje  odgovaraju svakoj / svakom kao individui. Kako da kao ljudska bića  budemo realizovane /realizovani? Iako je ovo zahtev koji je možda ispred  svog vremena, želim da verujem da to nije sci-fi utopija, nego svestan  iskorak iz priče o ženi kao žrtvi.
....
Ako uspemo da osvijestimo da biti ženom znači upuštati se u jedan  angažovani projekt, cijela priča postaje zanimljivija, puna avantura, a  samim tim i opasnija. Nikad ne znaš što ćeš u samoj sebi osvestiti i što  ćeš u samoj sebi pronaći, uvek ostavljaš prostora za rizike mogućih  tumačenja, nepripadanje, otpor većine. Uzmimo trivijalan primer: šminkam  se pre nego što izađem iz kuće. Zašto to radim? Da li u tome nalazim  zadovoljstvo, i kakvo, s čim se na taj način poigravam, ili na taj način  odgovaram dominantnom zahtevu o ženstvenoj ženi? Šta nam i ovako  banalni dnevni gestovi donose u samotransformaciji i transformaciji  društva oko nas?