Moja sisačka priča


Danas mi je rođendan, pa sam odlučla sebi i vama pokloniti svoje iskustvo u pisanom obliku. Pišem ovo iz još jednog razloga; naime, nisam pronašla niti jednu priču (ispravite me ako se varam) iz sisačke bolnice. Htjela bih svojim iskustvom reći trudnicama iz Sisačko-moslavačke županije što ih očekuje u jedinoj županijskoj bolnici.


Nakon godine braka MM i ja smo zaključili da je baš dobro vrijeme da napravimo dijete. I tako se začela naša kćer, od prve! Imala sam predivnu trudnoću, kao po udžbeniku. Sve o trudnoći i porodu sam pročešljala milijardu puta na Rodi (Bog blagoslovio osnivačice) i tako sam zaključila da bi bilo najbolje roditi kod kuće, ali kako to baš i nije moguće (još uvijek, nažalost) izbor je pao na Rijeku. I nakon mnogo uvjeravanja, MM ipak pristane da odemo u Rijeku. Već sam zvala Rijeku i dogovorila dolazak, ali sam dobila upalu mjehura i rodnice i opcija porod u vodi je pala u - vodu.
Već je bio 34 tjedan pa smo se upisali na tečaj za trudnice u sk bolnici (besplatan je, traje 3 tjedna po dva termina tjedno, nakon završetka budući otac dobije dokument kojim može prisustvovati porodu-inače ne može. Inače, sk rodilšte ima titulu prijatelja djece od 1998. god i po nekim je stvarima bolja od nekih zagrebačkih-tako mi rekoše.)
Termin mi je bio 8.siječnja po jednom ginekologu, po drugom 7. siječnja,a po mom 9.

I evo priče: U ponoć s 8. na 9. siječanj su mi počeli trudovi. Bili su drugačiji od onih dva tjedna unatrag, pa sam zaključila da je to to. Bila sam uzbuđena, ali sam se vratila u krevet. Trudovi su me previše boljeli da bih spavala, pa sam još malo pospremala (cijelu noć). Taj dan je bio predivan! Imala sam trudove i čekala da budu na 5 min. Bili su bolni, ali ništa što ne bih mogla izdržati. Štoviše, više su me leđa boljela, tako da nisam dok nisam rodila legla na leđa. Smijala sam se s mužem, uživala u posljednjim trenutcima samo nas dvoje. Poslije podne je iscurio sluzavi čep. Nekoliko dana prije sam bila kod svoje ginekologinje i bila sam tada jedan prst otvorena. Vjerovala sam da sam nakon cijelog dana trudova otvorena bar 4-5 cm pogotovo zato što sam napipala vodenjak i glavicu dok sam se tuširala. (Čovječe, što voda opušta!)
U 10 naveče ( sada već 22 sata trudova) nakon tuširanja i brijanja smo se uputili u bolnicu. Nadobudno sam mislila da je vrijeme i da nemam više što biti kod kuće, pogotovo što su počeli jako bolni trudovi koje bih najradije protiskala,a ne prodisala.

I tako došli mi u bolnicu. Sestra nas pita što radimo tu u to doba noći, a ja sva sretna odgovaram da idem roditi. Velik upitnik iznad njene glave! Baš sam bila sretna i bila sam potpuno spremna na porod. Znala sam da neću dobiti sve što sam htjela tako da nisam ništa ni očekivala (pa se nisam niti razočarala). Napisala sam kao podsjetnik mužu plan poroda, a u bianco dokument sam navela da ne želim ikakve medikamente (trebala sam tu biti preciznija i napisati iv medikamente), epiziotomiju i bilo kakvo odvajanje djeteta od mene.
Prvi pregled- učinio ga je jedan od dva gin koja ne podnosim i veeeliko razočaranje! -Otvorena samo jedan prst!- Tada me napao da što ja radim i da sam trebala biti kod kuće, a kad sam rekla da onda vrećam kući, rekao je da ne može jer su mi trudovi na svakih 5 min i da bih mogla roditi svaki čas. Tu se onda našao i drugi gin kojeg ne podnosim i kojeg nažalost poznajem koji je slično odreagirao. Nisam se htjela odvajati od muža, ali sam zaključila da je bolje ako se barem jedno od nas bar malo naspava noćas jer mi se učinilo da će to biti duga noć.
Stavili me u sobu, odveli na ctg, i poslije ctg-a rekli da odem spavati! Kako?! Trudovi su bili gotovo nemogući za izdržati, isto su me toliko boljela leđa. Nisam mogla hodati, ležati, sjediti... Našla sam si nekekav čudan položaj na krevetu, nekakvo sjedenje na boku naslonjena na zid. Tako sam spavala između trudova koji su bili na 3 min. Te je noći radila u rađaoni ujnina sestra koja me pokušavala nagovoriti da uzmem nešto protiv bolova, inekciju, tabletu, bilo što, što sam ja stalno odbijala iako sam mislila da ću iz kože izletjeti od boli. U trudnoći nisam niti jednu tabletu popila, tako da nisam ni na samom kraju htjela bilo što što može doći do moje bebe. Htjela sam je čistu od svih kemikalija.Jedan mi je gin poznanik još u 30 tjednu savjetovao da se dogovorim s anesteziologom za epiduralnu. Ja sam ga odbila,a on nije mogao doći sebi. Inače u sk bolnici je moguće do epiduralne doći samo preko veze ili se plaća 800 kn.
Tada je uslijedio i drugi pregled. Otvorena 2 cm, ponoć je prošla odavno. Doktor negoduje zbog bianco papira (gospođo, jeste li vi svjesni što znači taj dokument, jeste li vi sigurni u to što potpisujete, i tako bla bla bla) i dogovori sa sestrom da me pripremi za box za 4 sata ujutro. U pola 4 dođe ona po mene na brijanje i klistir. Ja joj kažem da sam se obrijala i da sam se cijeli protekli dan čistila i da ne želim, ali ona bi uporna i ja legnem na stol za klistir- bez toga neću moći proći. Cijelo sam vrijeme žmirila osim u jednom trenutku dovoljno kratkom da vidim britvu kao iz 1. svjetskog rata u njenoj ruci kako se približava meni:- "Ali ja ne želim da me brijete! -Samo malo da popravim." Tada sam se počela derati i plakati, što od boli, što od užasa, tako da je odustala i nije me brijala, ali sam klistir dobila i nije mi bilo to tako strašno. Nakon toga wc i tuš. Koja divota! Tople vode u izobilju, ali uz otvoren prozor na -12C! Toliko sam se dugo tuširala da je sestra došla vidjeti jesam li dobro. Voda je ublažila bol tako da sam mogla odlučnije odbijati sredstva protiv bolova.
Prije no što sam otišla u box, zvala sam muža da dođe i on je nekoliko minuta kasnije bio sa mnom.
I tu počinje užas na koji mi se i sad povraća, iako nije ništa spektakularno loše, objektivno gledajući, sve je prošlo u najboljem redu,ali meni je bio užas.
U pola 5 mi je omrženi doktor probušio moj vodenjak i isto takva primalja ispunjavala obrazac o porodu u koji spadaju i sve gluposti kao što je nacionalnost i djevojačko prezim e moje majke.
Tada sam tražila ( a možda ipak nisam trebala) inekciju protiv bolova u debelo meso. Znala sam da se bez vodenjaka bolovi pojačaju, a to nisam bila u stanju podnijeti, a pretpostavljala sam da kemikalija neće na taj način, bar ne u velikoj mjeri, doći do bebe. Tada frka oko onog j... bianco papira! (Oprostite na psovci.)
Jesam li ja svjesna što taj potpis znači i jesam li ja svjesna što sam tamo potpisala i sada da želim to poništiti, i tako dalje se sipala bujica neljubaznih riječi na ženu koja već 29 sati ima trudove i jedva može živjeti od bolova.
Morala sam potpisati drugi bianco i tada su mi dali inekciju.
Neko me vrijeme omamila, ali kad je prestajala djeloveti boljelo me još više.Hvala Bogu na mom mužu koji je bio savršeno strpljiv, podupiruć i brižan. Donio mi je vode (iako se kod nekih doktora ne smije piti za vrijeme boravka u boxu, a neki baš potiču pijenje i vlaženje usta). Sati su prolazili i mi smo cijelo vrijeme bili sami u sobi - da smo bar mogli do kraja biti sami; i došla je napokon i jutarnja smjena. Ni dalje nisam mogla ležati na leđima, tako da sam ležala na boku, sjedila na svojim nogama, čučala, klečala. Sestre nisu mogle doći sebi što radim jer se to kao ne smije. Cijelo sam vrijeme bila spojena na ctg koji mi je strašno išao na živce i maksimalno me sputavao. Bilo mi je sve gore. Nisam više mogla prodisavati trudove, nego sam počela tiskati iako su mi i muž i babica govorili da dišem , ovo je bilo jače od mene.
Opet hvala Bogu: jutarnja se smjena sastojala od najbolje babice na cijeloj bolnici (koju sam prepoznala kao mamu jedne moje dobre prijateljice) i od doktora Krvavice koji je nježni i simpatičan starac (koji je i školski prijatelj mom svekru i poznaje mog muža).
Sljedeći pregled me još više izdeprimirao: nakon 34 sata trudova otvorena 4 centimetra! Tada sam tražila tu babicu da me otpoji s ctg da stanem jer više stvarno nisam mogla biti na tom stolu. Nije joj baš bilo uobičajeno, ali mi je udovoljila. Imala sam osjećaj da su mi trudovi snažniji, ali da mi je bilo nekako lakše. Čim sam stala u trudu mi je počela curiti krv, pa onda i mokraća. Objesila sam se za muža i plakala od boli i očaja. Ta to traje već predugao i ne mogu više. Tražila sam ga da kaže doktoru i sestri da me odvedu na carski. Bilo je 9 sati ujutro. MM je bio pametan i trezne glave, pa je otišao razgovarati s babicom. Ona mu je rekla da bih mogla roditi za sat vremena, ali ako hoće da će me odmah poroditi. Tada je došla ona i dr Krvavica i dr Matoc i još cijela delegacija mladih primalja na stažu i jedna studentica i neonataloginja. Osjećala sam se tako poniženo pred svim tim ljudima. Oskrnavili su moju najdublju intimu svojim prisustvom. Kao kod silovanja i ja još uvijek patim zbog tog osjećaja.
Babica ( zove se Mira Simić) me počela ručno rastezati. To boli za iskočit iz kože vlastite od boli. Znala sam da moram čuvati snagu, ali nisam mogla da ne vrištim. Tiskala sam još dva-tri puta i glavica je bila već ispred međice. Tada su se svi uskomešali jer sam napisala u prvom bianco da ne želim epiziotomiju, pa me dr Krvavica ljubazno pitao da li želim da me režu i objesnio mi (ono što sam već sama znala, ali lijepo od njega) da ću jako popucati jer je glavica jako velika i međica mi je pobijelila, a i sama sam znala koliko sam uska. I tako me sestra zarezala. Ja sam cijelo vrijeme tiskala iako nisam imala trud tako da sam osjetila svaki milimetar rezanja. Čim je zarezala u pola stiska moj je anđelak iskliznuo van, bez riječi. Dijete nije ni malo zaplakalo. Stavili su je meni na prsa i to je najdivniji i najneopisiviji osjećaj na svijetu. Bila sam izmorena i izmučena, ali u tom su se trenutku ta bol i taj umor transformirali u silnu energiju i ljubav.
Pojedinih se detalja iz tog zadnjeg razdoblja niti ne sjećam jer sam bila s one strane svjesnosti. Sjećam se njene kože plavo ljubičaste i mirisa i to da sam je držala vršcima prstiju i osjećala je na svojoj goloj koži po prvi put izvana. Sjećam se da sam zaklopila oči i u tom sam trenutku na trenutak izišla iz tijela. Muž mi je kasnije pričao da kad je došla meni na prsa me pogledala svojim krupnim očima, a onda njega i bila je mirna. To vrijeme koje je bila na meni mi se čini tako kratkim, iako MM kaže da je bila dosta dugo i da bi bila još da ja nisam jako krvarila i da mi nije ostala posteljica. Prije nego su vukli posteljicu van presjekli su pupkovinu koja je već odavno prestala pulsirati. Odnijeli su je na mjerenje i kupanje u susjednu prostoriju, a MM ih je pratio i kaže da ni tada nije zaplakala, a mene na šivanje. Diktoru koji me šivao se nije dalo čekati da anestezija počne djelovati tako da sam osjetila svaki ubod konjskom igletinom i vrištala sam.
Kad me sašio, ostavili su me na hodniku ispred boxa. Primalja Mira je po ne znam koji put upisala moje podatke i podatke od muža i od djeteta. 20 minuta kasnije sam se ustala i krenula po odjelu tražiti svoju kćer. Sestre su popadale u nesvjest kad su me vidjele jer se to ne smije. Ali ja sam samo htjela biti pored svog djeteta i podojiti je. Ona je tada bila na grijanju poslije kupanja i mislim da su je nahranili.
2 sata poslije poroda su me stavili u sobu i ja sam bila toliko dosadna i uporna ( iako sam bila beskrajno umorna) da su mi je donijeli. Odmah se prištekala na ciku i počela vući ko da to radi godinama. Htjeli su je uzeti pod izgovorom da se odmorim i da će oni paziti na nju i da će je donijeti na podoj kad bude gladna i sve to zvuči super, ali se ja nisam dala odvajati od nje, pa sam im rekla da ne želim da je hrane smećem i da mom djetetu nije mjesto u dječjoj sobi, već uz mene.
U sk rodilištu je super što ima rooming in i što je dojenje obavezno ( iako oni u dječjoj sobi ponekad čak i bez znanja majki daju adaptirano mlijeko).
Treći dan smo išle kući! Inače se ide četvrti, ali ja sam bila svima jako dosadna i jako naporna svojim prohtjevima da su nas pustili kući samo da me se rješe. I dalje mislim da imam pravo na sve i za sve što sam tražila, ali jednostavno nije uobičajeno da jedna "pacijentica" toliko zna i da je nije strah tražiti to za što vjeruje da je ispravno.

Puno vam hvala rode!

Djevojčica se rodila 10. siječnja u 9 i 30 s 3550g, 51 cm i opsegom glave 34 cm i zove se Noriko.
A meni je danas 21. rođendan.