Radionica za posvojitelje i potencijalne posvojitelje

[pujica]

Pozivamo sve posvojitelje i potencijalne posvojitelje na

RADIONICU ZA POSVOJITELJE I POTENCIJALNE POSVOJITELJE
KAKO BITI USPJEŠAN POSVOJITELJ?
Zagreb, Hotel Aristos,
01. listopada, u 18:00 sati

Radionicu organizira ADOPTA, udruga za potporu posvajanju, u okviru 1. Konferencije o posvajanju.

Radionicu će voditi Kim Stevens, ugledna američka stručnjakinja za pitanja posvajanja, voditeljica projekta North American Council on Adoptable Children, edukatorica i autorica brojnih publikacija iz područja posvajanja.
Prijave za radionicu se nalaze na www.adopta.hr.

POŽURITE SE, BROJ MJESTA JE OGRANIČEN!

[ArI MaLi]

dobila na mail i ne mogu ići.. baš sam tužna..

[DanijelaDanči]

Moramo li znati engleski ili će biti prevoditelj?

[ArI MaLi]

Mislim da sam pročitala da će biti prevoditelj

[pujica]

Bit ce prijevod

[Snekica]

Hoće li nekad biti nešto slično organizirano u Istri? Ima nas dosta, a Zg nam je zaista daleko.

[pujica]

nazalost ne, i ovo je planirano godinu dana prema tome kad je Kim u Europi. Ali i ovako ce doci dosta ljudi koji su inace izvan Zagreba pa mozete i vi iz Istre

[anitamatun]

trebam pomoč nemogu se prijaviti za konferenciju dali netko zna dali se može prijaviti telefonski i dali uopće još ima mijesta ja i suprug bi jako željeli ič

[pujica]

posalji mail na konferencija@adopta.hr za prijavu

[anitamatun]

Hvala puno pujica

[Snekica]

nazalost ne, i ovo je planirano godinu dana prema tome kad je Kim u Europi. Ali i ovako ce doci dosta ljudi koji su inace izvan Zagreba pa mozete i vi iz Istre

Nažalost, ne mogu doći, MM ide u petak na put, a moj auto kaže da nije siguran bi li izdržao put Bus trenutno ne dolazi u obzir.

[pujica]

zao mi je, bit ce nadam se opet prilike

[Nenad Heho]

Što se tiče konferencijer. Na konfrenciji osim što sam saznao da zapravo nisam svjestan u što se upuštam (nakon obrade u socijalnoj službi imao sam ralnu sliku) shvatio sam da ukoliko posvojim dijete moglo bi se desiti da bude zlostavljano od društva, svojih vršnjaka, a da ja kao roditelj nemam ikakav nači na se s tim "borim". Pitam se dali država ima namjeru osnovati potporu posvojiteljma kako bi znali kako se nositi s potencijalnim zzlostavljanjem svoga djeteta od strane djece u njegovu okruženju? Čuli smo tamo priču da djete koje je posvojeno kao dvogodišnje, te da u dobi od 7 godina postaje problematično, jer ne želi prihvatiti da je posvojeno? Pitam se zašto je to uopće bitno kao nešto što bi djete trebalo isticati kao bitnu karakteristiku? Dali uopče djetetu reči da je posvojeno ili čekati do punoljetnosti? Što se postiže s time kad se to kaže djetetu od 5 ili 6 godina? Jako puno pitanja je ostalo otvorenim iz razloga, jer je gospođa iz Amerike govorila njezina iskustva, te je mogla iz iskustva govoriti o reakciji svoga djeteta. Pošto je svako dijete posebno pitanje je dali sam ja kao posvojitelj dovoljno obrazovan da svom djetetu uspijem "nametnuti" razmišljanja da je u svemu oko njega jedino bitno da bude sretni i veselo. Mislim da to nema veze s tim dali je djete posvojeno ili ne, nego jedino i isključivo s odgajanjem djeteta.

Odgovor Adopte: Dijete ima pravo znati da je posvojeno, ne samo prema Konvenciji o pravima djeteta i nasem zakonu do 7 godine zivota, nego i zato jer se radi o njegovoj proslosti i identitetu. Nazalost, ponekad se nad posvojenom djecom dogadja bulling od strane vrsnjaka, zato sto ne razumiju uopce sto posvajanje znaci i zato je jedan od ciljeva koje mi kao udruga imamo educirati ucitelje i strucnjake koji rade s djecom u skolama kako se takve situacije ne bi ponavljale.

Djeca znaju bito okrutna, aki takvo se pitanje među djecom postavlja oko puno manje bitnih stvari, recimo mobitel. To potiču roditelji i jedino oni, jer je do stvar odabira i roditelj koji ima i koji nema mnogo novca može kupiti djtetu mobitel od 100 kuna. Međutim, kod pojma posvojiteljstva, odnosno ukoliko djete u školi izjavi da je posvojenu tu zapravo nema nekog objašjenja. Sječam se da sam u vrtić iša s djecom koja su samnom krenula u prvi razred i nikada nikome nije palo na pamet da se izruguje mojoj hemiprezi. Razlog je vrlo jednostavan, tete u vrtiču i učijice u prava 4. razreda su riješila taj problem edukacijom ostale djece. Zašto bi bila razlika na isti način prisupiti u vrtičkoj dob na razini institucija da djeci objasne i da upoznaju dijete koje je posvojeno i da se ono ne razlikuje od njih samih? Pošto moj kum ima posvojeno dijete i tek sada su se počela postavljati neka pitanja krenuvši u školu shvatio sam da je svijet dječji zapravo nenamjerno okrutan i da su to djeca isključivo mogla čuti od strane roditelja. Isti je primjer sa kad hodam cestom bar se neko djete okrene i pita mamu zašto striček šepa. To je stvar kućnog odgoja nije stvar djeteta.

Zašto je potrebno da netko od vršnjaka uopće zna da je njegov prijatelj iz razreda posvojen???? Zato, jer je to zakonska obaveza i zato, jer to stručnjaci preporčuju. Moijoj mami su preporučili da me upiše u školu s specijalnim potrebama prije 34 goine. Sreća da su moji roditelji to otklonili kao opciju i danas funkcioniram normalno. Vratimo se na stručnjake kad teba reči djeci da je posvojeno? Sedam godina.....vrlo diskutabilno zbog toga, jer imamo realnu šansu da dijete u školi bude maltretirano od svojih vršnjaka.

[ivanas]

Dijete ima pravo znati i rasti s činjenicom da je posvojeno. Ne mogu niti zamisliti koliko bi laži morala izgovoriti svom djetetu da mu izbjegavam o tome otvoreno pričati. A kako izgraditi odnos s bilo kojim drugim ljudskim bićem, a kamoli tako intiman i blizak kao s vlastitim djetetom bez iskrenosti i povjerenja??

2. okolina zna i ne može ne znati da je dijete posvojeno i nema načina da se to od djeteta sakrije a ako ono to sazna od nekog drugog a ne od roditelja tada nastaju stvarni problemi i dijete bude povrijeđeno i ljuto jer su mu roditelji to tajili i lagali.

Moja djeca znaju da su posvojena, i na sva njihova dosadašnja pitanja je odgovoreno u skladu s dobi, gledaju slikice, čuvam sjećanja i kontakte s nekim osobama koje su brinule o njima i volile ih, njima je sve to dio života i činjenice isto kao što je nebo plavo i trava zelena.

[ivanas]

Što se tiče vrtića, sa školom još nemam iskustva, sve tete i stručne osobe koje rade s mojom djecom znaju da su posvojeni, djeca i njihovi roditelji ne jer nisam smatrala da je to potrebon zasad da znaju. Ako moje dijete poželi reći i podijeliti to sa svojima u grupi, onda će to biti njegova odluka i ako bude nekakvih problema onda ćemo u skladu s tim reagirati mi i tete.

Moj iskustva vezana uz posvojenje su uglavnom pozitivna i nitko nikad nije izrekao ništa vezano uz posvojenje negativno.

[Aradija]

Dijete ima pravo znati i rasti s činjenicom da je posvojeno. Ne mogu niti zamisliti koliko bi laži morala izgovoriti svom djetetu da mu izbjegavam o tome otvoreno pričati. A kako izgraditi odnos s bilo kojim drugim ljudskim bićem, a kamoli tako intiman i blizak kao s vlastitim djetetom bez iskrenosti i povjerenja??

...

Slazem se sa ovim sto je Ivana rekla. Dete bi trebalo da odrasta sa saznanjem da je usvojeno. Pet, sest, sedam godina sve se to meni cini kasno. Moj sin je napunio cetiri godine a i sad a i pre toga bavio se raznim pitanjima pa i radjanjem. Za okolinu, vrtic ja nisam toliko sigurna prvenstveno sta je najbolje za njega, nekad razmisljam ovako a nekad onako. Ali za nas odnos sam potpuno sigurna ne samo zato sto smo tako ucili u skoli roditeljstva, i sto nam je savetovano da dete odrasta sa saznanjem da je usvojeno, nego i zbog ovoga sto je Ivana spominjala. Ne mogu da zamislim odnos sa svojim detetom u kome bih izbegavala odgovore na pitanja ili govorila lazi... I sta bi to njemu dobro donelo? Zar nije njegova snaga upravo u tome sto izgradjujemo odnos koji se zasniva na medjusobnom poverenju? Ako dodje u situaciju da ga neka okrutna deca napadnu on ce sa iskrenim odgovorima koje je od nas dobijao i vec resenim mnogim dilemama biti na korak ispred njih pa ce nadam se umeti i da se snadje... Ako je usvajanje i za njega nepoznanica lako bi ga bilo dovesti u sumnju i povrediti.

[Nenad Heho]

Što se tiče same činjenice da je dijete posvojeno zapravo s stanovišta posvojitelja nema zapravo prepreka, ali stanovišta društva bojim se da nisu svtari tako jednostavne. Osobno u bom slučaju iz posve drugih razloga postojala je bojazan da me moji vršnjaci ne prihvate u vrtiću ili kasnije u školi. To je vrlo elegantbo riješno s moje strane, jer su moji roditelju ugradili u mene dovoljno samopouzdanja da sam se moga uvijek isticati nečim u čemu moji vršnjaci nisu bili uspjepni kao ja. Dali je takav način odgajanja bio dobav? U mom slučaju jeste iz jednog jedinog razloga jer se nikada s nikim nisam uspoređivao. Danas se klinici vrlo čedto uspoređuju i kad nalete na neke razlike tada to koriste zapravo neznajući što time čine, jer ih roditelji i škla tome ne uče.

[ivanas]

Odrastanje nije lako i dijete će sigurno biti povrijeđeno od strane vršnjaka a povod će oni već smisliti, klempave uši, mršav, debel, usvojen su u istom rangu, svatko ima bolnu točku. Ako dijete osjeća sigurnost i povjerenje u sebe i svoju obitelj to će mu dati snage da se nosi sa svime.

Sjećam se iskustva jedne mame kad su njene posvojene kćeri došle na tapetu kod par vršnjaka iz razreda iz čiste ljubomore jer su bile popularne među drugom djecom pa su im rekli nešto u stilu "ti niti ne znaš tko te rodio, možda neka kurva" a jedna je odgovorila da "ona sigurno zna da je jaaako željeno dijete svojih roditelja i da su se dugo borili da ih dobiju, a on ne zna da li je željen od svojih roditelja ili im se samo desio", i nikad ih poslije nisu gnjavili po tom pitanju.

Mi roditelji ne možemo zaštititi svoju djecu od svega, samo ih trebamo svaki dan odgajati i osnaživati da se mogu nositi sa povredama, ponekad ono što se čini da je slaba točka postane čovjeku izvor najveće snage i nadahnuća.

[Brunaa]

"ona sigurno zna da je jaaako željeno dijete svojih roditelja i da su se dugo borili da ih dobiju, a on ne zna da li je željen od svojih roditelja ili im se samo desio"

Radionica koja je predstavljena na ovoj temi je samo nešto o čemu parovi - posvojitelji i potencijalni posvojitelji u BiH mogu maštati.

Djeca nisu tražila da budu začeta ni rođena a najviše trpe u ovoj cijeloj priči. Djeca koja borave u domu nisu osjetila roditeljsku ljubav i toplinu obiteljskog doma, koju zaslužuje svako dijete.
Jedino što je kristalno jasno i oko čega ćemo se svi složiti je činjenica da Zakon (i u HR, a još više u BiH) jako dobro štiti roditelje koji ne brinu o svojoj djeci, na žalost! Često se dešava da biološki roditelji ne žele u potpunosti da se odreknu djeteta, iako suštinski ne brinu o njemu. Međutim, upravo njihov pristanak je, prema Obiteljskom zakonu, neophodan. Sad malo odlutah…

Posvojitelji nemaju adekvatnu podršku i potporu, jedino na što mogu sa sigurnošću računati jesu njihovi najbliži (pod pretpostavkom da su isti ti i prihvatili njihovu odluku o posvojenju).