kad dijete pobjesni - po našem mišljenju opravdano ili ne, nebitno - dopuštate li mu da izbaci taj bijes? kako? je li u redu da lupa vratima sobe, baca igračke? ja dopuštam da to radi, ali samo u svojoj sobi. što mislite o tome?
 |
|||
|
|
|||
dječji bijes i kako ga izbaciti?
kad dijete pobjesni - po našem mišljenju opravdano ili ne, nebitno - dopuštate li mu da izbaci taj bijes? kako? je li u redu da lupa vratima sobe, baca igračke? ja dopuštam da to radi, ali samo u svojoj sobi. što mislite o tome?
Re: dječji bijes i kako ga izbaciti?
Hm, dobro pitanje ...aleta prvotno napisa
Mi smo bas imali ovaj vikend par napadaja ... u jednom slucaju je to bas bio pravi bijes, pomalo cak histerija (iako ne znamo bas uzrok :? ), a onda se to tokom ta dva dana cesto manifestiralo kao nekakva zelja za provociranjem. Gnjavio je sestru, udarao, radio stvari koje ne smije, bacao uokolo ... kad se malo smirio razgovarali smo i rekao mi je da ne zeli biti stalno dobar. :/
(bio je dobar ovih dana, no u njemu definitivno stalno cuci crvic izbjegavanja pravila i buntovnistva)
Hm, sto mu reci na to. Ja sam rekao da on moze trcati, bacati jastuke i sl. da kada time nikoga i nista ne dovodi u opasnost i dogovorili smo se da kaze kad zeli nesto takvoga raditi. To je i ucinio navecer pa smo onda otisli u njegovu sobu i nabacivali se jastucima dok mu nije dojadilo, no nije to vise bilo tim intenzitetom kao tokom dana kad je imao "zutu minutu".
Iako nisam psiholog, meni se cini da je uzrok za tu eksplozivnu smjesu mjesavina ljubomore (Zrinka je krenula u vrtic i sad je zauzela dio terena koji je dosad bio samo njegov - svakodnevna voznja s tatom u autu, vrticka rutina, aktivnosti nakon vrtica tipa kupovina ili setnja,a da ne govorim kako se sad svi smajhlaju oko male koja je zbilja jako simpa i vesela curica), dosade, nedostatka mogucnosti za ispucavanje viska energije koje je uvijek imao strasno puno (kad vlada takvo sugavo vrijeme pa ne mozemo puno van) i te neke crte karaktera koja ga stalno vuce na buntovnicku stranu, da trazi rupe u pravilima i nateze roditeljske zivce.
Na stranu sa teorijom, uvijek je bolje kad ispuca visak energije, pa zato idemo van kad god mozemo (igraliste, setnje, igraonice, biciklic),a kad en idemo onda nekad igramo doma hokej sa stiropor lopticom koja nista ne moze razbiti, gadjamo se jastucima u njegovoj sobi, nesto vjezbamo ... iskreno, nekad mi je to bas naporno, Ja jesam covjek od kretanja, ali kad dodje vecer i kad bi se rado odmorio onda on pocne siziti i onda ajd idi ispucavati tu energiju i jos pritom paziti da nekome ne napravi nesto nazao, da nesto ne razbije i da se jos mi medjusobno en isposvadjamo. Ta kasna vikend popodneva i veceri kod kuce mi enkad znaju pojesti kilometre zivaca ...
A bas bih rado da se mogu s njim sjesti, zagrliti i u miru popricati, procitati nesto i slicno,a u stvari malo pa da moram obuc pancirku ...
mi mu naravno pustamo da izbaci bjes, mislim da je to vazno. ne smije misliti da mora potiskivati osjecaje ili da je kriv ako je bijesan/tuzan/ljut/ ne znam ni ja sta.
kod izljeva bjesova mu ne dozvoljavam da razbija po kuci, vec ga njezno spustim na siroki tepih u njegovoj sobi gdje on lupa nogama i histerizira i svevec sta rade kad su bjesniali tu je mekano i nema nicega na cemu bi se u bjesu mogao ozljediti. kad najgori nalet prodje, uzmem ga u krilo i umirim, poljubim i sl.
To je super kad je decko tak mali pa ne moze napraviti nikakvui stvarnu stetu osim mozda sebe ozlijediti.mi mu naravno pustamo da izbaci bjes, mislim da je to vazno. ne smije misliti da mora potiskivati osjecaje ili da je kriv ako je bijesan/tuzan/ljut/ ne znam ni ja sta.
kod izljeva bjesova mu ne dozvoljavam da razbija po kuci, vec ga njezno spustim na siroki tepih u njegovoj sobi gdje on lupa nogama i histerizira i svevec sta rade kad su bjesni
A Vedran moze i te kako ozlijediti mladju sestru ili nekog od nas i razbiti puno toga po kuci (nije da se nije vec desilo). Dakle, kanaliziranje bijesa je nuznost u toj dobi (barem za njega, mozda je to kod drugih blaze).
da, drukčije je kad su veći. i bijes je veći, dugotrajniji. tatek, kad smo u fazi da prihvati sugestiju i zajedno krenemo raditi trbušnjake, bacamo jastuke i sl - najgore je već prošlo. meni je problem ona akutna faza: nešto je zamolim, ona odgovara ljutito: neću. ja joj odgovaram da ne možemo vikati "neću" nego da možemo razgovarati o tome. tu često stiže žuta minuta i EM poludi: "e pa baš neću, makni se, pusti me na miru", ljutito stupanje, bježanje u sobu, lupanje vratima, bacanje stvari. ovo se ne događa često, ali kad se dogodi ja sam razapeta između:a) želje da dijete nauči razgovarati kad joj nešto ne paše, b) želje da dijete ne akumulira negativne emocije nego ih se oslobodi, c) mog razočaranja i želje da mi se dijete pristojno ponaša...
mislim da je ovo treće najdiskutabilnije, ali ja zaista mislim da je važno. jer, o tome kako se ja osjećam u ovom dijalogu ovisi i kako ću ga usmjeravati. a često se osjećam baš ono - jadno.
Aleta, kao da sebe gledam dok citam tvoj post - cak sam mislio bas danas otvoriti jednu temu o tome kako se osjecamo mi roditelji kad klinci posize.
I meni je najgora ta prva erupcija.
Nekad kad je bio manji pomagalo je to da ga samo zagrlim, ali vrlo brzo visr nije djelovalo. Onda smo duze vremena rjesavali takve situacije tako da sam brzo mijenjao temu - krenuo sam sa nekom ad hoc poucnom pricicom (ali ne previse direktno poucnom, inace je bilo kontraproduktivno), zagrlili smo se i to je bilo to.
A sad dodje to "necu", "pusti me", baca stvari, skace i krevelji se k'o lud, kad pocnemo nesto pricati tad cepi usi, ako ga pokusamo zagrliti otima se, gura, nekad udara, pljuje nam u lice ... Ako nisam cool tad bi ga najradije nalemao i onda se zavrti spirala ljutine iz koje tesko izadjemo (ne, nema batina, ali bude vriske, prijetnji kaznama, pa i kazni). Ako sam cool tad ga obicno ipak dobijem nekako na razgovor, a tad je, kao sto i ti kazes aleta, vec lakse.
U svakom slucaju, iskustvo mi kazuje da ne valja (bar ne u prvom casu) uopce spominjati nekakve kazne, pitanja "zasto-ovo-zasto-ono" niti se ljutiti, vec samo pokusati smiriti situaciju i kanalizirati ju u normalni razgovor i tad razjasniti sto i kako.
A sto se tice mojih osjecaja ... to je isto posebna prica. Ja se cesto uhvatim da takve provale bijesa dozivljavam osobno ("pa zasto MI/NAM bas sad to radi", jer cesto uopce ne vidim neki razlog za to) i u meni se mijesaju bas ti osjecaji da bih htio da mi rijecima (a ne scenama) kaze sto mu ne valja i zelje da ipak radije to ucini tako nego da gomila frustracije u sebi. Tu mi pomaze kad svjesno pogledam taj trenutak (sto nije lako kad su emocije vruce) i sjetim se da ne radi on to zato da mene ljuti nego zato jer mu nesto ne pase, ali mi ne zna reci sto - ljubomora, dosada, strah ... Dakle, s jedne strane je moja ljutnja (zasto pak sad scena?), a s druge ljubav (kako da mu pomognem?) koja se pogotovo osjeca donekle povrijedjeno ... ajd ti pomazi sinu i jos budi pristojan s njime kad te lupa i pljuje ti u lice.
BAs mi je muka od tih situacija i kad zaredaju (najcesce vikendom, pogotovo kad je ruzno vrijeme pa se ne mozemo ispucati vani) onda stalno imam taj neki neugodan osjecaj (sigurno ce sad poludit ...) i bojazan kako cu opet morati vaditi kestenje iz vatre. Siguran sam da i on to osjeti ... a opet ne mogu biti 100% miran i brizan otac pun ljubavi i razumijevanja kod takvih reakcija.
Oduzio sam, ali mislim da me razumije vecina vas koji imate klince u toj dobi (ili mozda ne?) ... javite se pa da makar znam da nisam jedini kojeg muce ovakve dileme (iskreno, mislim da mi je ovo definitivno najveci problem u cjelokupnom dosadasnjem roditeljstvu).
Sad mi je dosla prava formulacija problema na jezik: kako pomoci klincima da frustraciju istresu na okolini pozeljan nacin?
Kako postici da izraze rijecima to sto im smeta i da bijes ispucaju tako da ne skode ni sebi ni okolini?
Ocito je faza u razvoju. Jer i Iv (a svo troje su tu negdje generacija) u zadnje vrijeme odbija bilo kakvu kooperativnost (u smislu razgovora i dogovora) oko bilo cega. Napadaje bijesa ima, pogotovo kad je premoren. Onda ih mozemo ocekivati sa 100% sigurnoscu - i to ako nije naspavan, ako je bilo jako puno novih dogadaja i ako je prolazio kroz nekakve emotivne kusnje ....
Mislim da je jednim dijelom razlog za takvo ponasanje i trazenje vlastitih pozicija, koje su htjeli mi to ili ne priznati, iz njegove perspektive itekako poljuljane dolaskom intrudora.
Izbacivanje energije pomaze, ali kod nas je najbolja strategija pusti ga da se ohladi i onda razgovor, ponekad tek sutradan ako je uopce voljan razgovarati.
Nadam se da ce proci brzo.
Istovremno je i An pocela sa zestokim ispadima provodjenja vlastite volje s bacanjima po podu i vristanjem tako da zna biti ultra iscrpljujuce. I kod nje imam strategiju ne popustanja i ignoriranja. Bacaj se po podu, Ok. Pokusam je smiriti ali ne zeli nista prihvatiti. I tako ja nju pustim da se valja po podu i histrizira, ali kad je pocela lizati pod mi je bilo too much. Za sada 1:0 za Anu.
je l' da? a mislim da veselje tek stiže...
slažem se da ne treba ništa forsirati dok su jako ljuti. nek sami to progrme, nek se malo ohlade, nek im prođe kroz glavu što se događa. često EM sama nakon nekoliko minuta dođe k meni i kaže da joj je žao, ali da je "to bilo jače od nje pa se morala tako ponašati". mislim da im treba to pustiti, ta previranja u njihovom emocionalnom svijetu koja sami moraju proživjeti.
a da je teško, teško je. u zadnje vrijeme čak strepim da će nam netko doći u goste i vidjeti kakvo "divlje" dijete imam. ispostavlja se da je glavni problem moja želja da mi se dijete "uklapa", ali ne samo uklapa, nego, naravno, da bude i više o bolje od toga. mislim da me je EM naučila na to da je natprosječna u većini umijeća, pa tako previše očekujem od nje. pokušavam se, stoga, što više skulirati i pustiti je da bude nesavršena i divlja, u nadi, naravno, da će je to proći. kad ovako gledam svoje razočaranje u trenucima kad mi se čini da sam fulala u odgoju 100%, ipak mi je lakše.
Da ubo si u samu srz problema. Kako im pomoci? Dobro pitanje?
Mozda bi bilo bolje ih nauciti da niti ne dodju u bjesnu fazu. Ali to ne polazi niti meni za rukom.
Aleta, mislim da ispadi bjesa nisu ogledalo neodgoja. Za Iv neki ljudi misle da je najbolje odgojeno dijete, a opet sizi kad mu dodje zuta minuta
ne znam nema iskustva sa starijom djecom izgleda da me ta veselja tek cekaju
a odgovr :? nemam.
ali ono sto sigurno znam je da to nema veze s odgojem i ne odgojem...pa svi mi imamo emocije koje moramo izraziti, dijete samo ne zna kako. to ne znaci da je neodgojeno.
I ja isto tak i nada se da radim dobro jer ne znam kako da to inače riješimmi mu naravno pustamo da izbaci bjes, mislim da je to vazno. ne smije misliti da mora potiskivati osjecaje ili da je kriv ako je bijesan/tuzan/ljut/ ne znam ni ja sta.
kod izljeva bjesova mu ne dozvoljavam da razbija po kuci, vec ga njezno spustim na siroki tepih u njegovoj sobi gdje on lupa nogama i histerizira i svevec sta rade kad su bjesni
hvala, trebalo mi je ovo.
Stvarno tema za mene! Ne znam od kojeg pitanja, jel onog kako reagirati na dijetetov bijes ili onaj kako mi to roditelji proživljavamo?
Žao mi je što se u ovu temu nisam kvalitetnije uključila prije par godina jer smo proživjeli dosta svađi oko Danielovog bijesa.
Sad sam i ja počela primjenjivati vaše savjete i uviđam da su učinkoviti, posebno o razgovoru nakon ispada bijesa!
A sad u tu fazu dolazi i Andrea!
Sonju pustim da se u miru ispuca. Kad vidim da je lovi žuta minuta jednostavno se maknem i pustim ju na miru.Srećom to kod nje nije tako često i ne traje duuugo i što je najbolje polako postaje svjesna da griješi takvim ponašanjem i uvijek nam se na kraju isprića.
Tatek i sam si rekao da se to događa uglavnom vikendom kad je ružno vrijeme i ne može svu tu silnu energiju ispucati negdje vani, slično je i kod nas, ali kad vidimo da ju počinje loviti preduhitrimo, ju pa taman sjekire vani padale obujemo gumene čizme i pljus pljas po lokvama.
A što se tiče one tatekove teze da djeca nemaju napade bjesa da bi nas naljutili...ne slažem se jer sam puno puta od Sonje doživjela upravo suprotno...dakle zaista je to radila kako bi mene ili tatu naljutila ili nam se jednostavno inatila. No i tu smo pronašli ljek (od one već spomenute kućice sa cvjetićima, pa sve do totalnog ignoriranja dok se ne smiri.) Pa kad je vidjela da ne trzamo na ispade jednostavno se ispuca i smiri. Znam da je to nekima neprihvatljivo (zbog mleđe djece i sl.) ali kod nas funkcionira, i da ne spominjem koliko sam se puta osjećala jadno i isfrustrirano zbog takvih ispada i uvijek sam sama sebe 1000 puta preispitala u čemu griješim da se tako ponaša, i bezbroj puta plakala sve dok nisam shvatila da je to naprosto faza, a kao i sve faza prolazi.
Tatek,razlika između tvog i mog sina je 6 mj. i tvoji postovi su sve ono kaj sam ja htjela napisati o ovoj temi!!
Definitivno je razlog nekakva ljubomora među braćom/sestrama jer otkako je Borna sve veći i više je uključen u sve ono što je dosa bio samo Luka!!
Nedavno smo imali šou program u vezi Lukinog zbora!!
Luka popeva u tom zboru skoro tri godine,voli to ,zna masu pjesama i koreografija uz njih i tak,puno je nastupao i stekao stvarno veliko samopouzdanje što se tiče nastupa pred ljudima!!!
E,sad bi i Borna išao pjevati,a ne samo odpeljati bracu i čekati sa mamom dok on ne završi!!!
Trebali ste vidjeti Lukinu reakciju kad smo rekli da ako hoće možemo i Bornu upisati na zbor!!!
To je bio plač iz dubine duše,vriskovi koji su se čuli do Črnomerca kak Borna ne može ići na NJEGOV zbor,da će se on ispisati ak bu Borna išao...
Uglavnom moja reakcija je prvo bila šok,a onda sam nekako smirila situaciju spikom kak nismo mislili odmah sada nego za neko duže vrijeme..bla...bla....
I kad se sve smirilo i Luka i Borna i ja....u mirnom razgovoru smo skužili da Luka ne želi da baš svugdje bude sa bracom da želi imati nešto što je samo njegovo bez da i taj zbor mora dijeliti sa bratom i da mu ovaj malac ponekad stvarno SMETA!!!
Mislim meni je to živi bed za čuti jer brijem na ono bratska ljubav,morate se voljeti,paziti i čuvati jedan drugog i sl. stvari!!!!
I zato smo odlučili pokušati nekako odvojiti u nekim stvarima jednog od drugog odnosno probati da i jedan i drugi imaju nešto samo svoje!!!
Nemam pojma kak to izvesti,ali to je definitivno rješenje kaj se tiče Luke!!
Kaj se tiče Borninog bijesa koji nekad zna stvarno biti u ogromnim količinama pošto je manji još uvijek pale time-out sistemi isl.
Ali nezgodno je kad on svoj bijes počne ispoljavati tako da se obruši udarcima na Luku,pa bacanjem po podu,vrištanjem......pa čak ponekad zna krenuti i na mene ili muža!!!
E,tu mi je potrebna ogromna količina samokontrole da ga ne našvasam po guzici da mu to više ne padne na pamet!!!!
Eto,ja odužila,ali stvarno mi je ova tema trn u oku već duže vrijeme!!!
Da znaš, jako dobro razumijem Lukinu reakciju... i ja sam bila starije dijete u obitelji i mlađi brat se uvijek i svugdje lijepio uz mene, i ne samo to, nego su starci to poticali, a mene je to užasno smetalo, i to je trajalo godinama (doslovno godinama - odahnula sam tek kad sam odselila iz roditeljskog doma!)
da, i ja sam imala "priljepak", mlađu sestru. kad je pomišljala da bi ona u istu gimnaziju, ili čak i isti faks kao ja, osjećala sam se baš "ugroženo". enivej, što mislite kad je dijete dovoljno staro da ga počnemo učiti samokontroli, dakle ne izbaciti taj bijes pod svaku cijenu, nego možda nabrojati u sebi do 5 i onda nešto reći/učiniti? meni se čini da je vrlo skliska granica između samokontrole i potiskivanja, tj. gutanja, i bojim se uopće to forsirati. ja, recimo mislim da dan-danas ništa ne kotroliram, samo gutam.
Ja sam imao mladju sestru (2,5 g. razlike), ali ju nisam nikad dozivljavao kao priljepak (iako smo imali slicne interese i dugo vremena radili iste stvari - isli na kosarkaske eutakmice, planinarenja, slusali istu muziku), vjerojatno zato sto smo obicno imali s druge strane zajednickog "neprijatelja", starce, tako da su nas oni drzali ujedinjene.da, i ja sam imala "priljepak", mlađu sestru. kad je pomišljala da bi ona u istu gimnaziju, ili čak i isti faks kao ja, osjećala sam se baš "ugroženo". enivej, što mislite kad je dijete dovoljno staro da ga počnemo učiti samokontroli, dakle ne izbaciti taj bijes pod svaku cijenu, nego možda nabrojati u sebi do 5 i onda nešto reći/učiniti? meni se čini da je vrlo skliska granica između samokontrole i potiskivanja, tj. gutanja, i bojim se uopće to forsirati. ja, recimo mislim da dan-danas ništa ne kotroliram, samo gutam.
Ali, vjerujem da to moze ici na zivce.
Otvaram sad novi topic - ljubomora - pa tamo citajte o jucerasnjem ispadu.
Prava tema za mene danas kada sam toliko očajna, pa čak pomalo i u strahu.
Sven je u zadnje vrijeme počeo jako ispoljavati svoj bijes, i to na dosta neprihvatljiv način. Da poludi treba mu jako malo, dovoljno je da nešto nije po njegovom. najčešće je na meti MM ali u zadnje vrijeme sve češće i ja. Evo samo današnja situacija:
Rekao je da mu je sila kakati i krenuo zaustaviti crtić da ode na WC. Međutim, htio ga je zaustaviti točno na određenoj sceni a to mu nikako nije uspjevalo. Nakon par pokušaja i nakon što sam vidjela da već cupka u mjestu jer mu je sila, uzela sam daljinac i ja zaustavila. Tu je počelo. Plač inegodovanje jer sam to učinila ja a ne on. Pokušala sam mu objasniti da može probati sam ponovno kada se pokaka i odvela ga na WC. Tamo je počelo urlanje i "ulazak u film". Ulazak u film mi je najgora noćna mora jer to znači udaranje rukama i nogama po meni uz uvijek jednu te istu melodiju koju pritom pjevuši - ččč č č ččč č č... Pokušala sam mu lijepo objaniti još jednom, zagrlila ga, rekla kako kužim da je ljut i da ima pravo na to ali me ne mora pritom udarati jer ni ja to ne radim njemu kada sam ljuta. Ništa! On tada ni ne vidi ni ne čuje, samo pjevuši, psuje i udara. U tim trenucima mi svašta izgovori što me pogađa direkt u srce ali najčešće ignoriram te riječi, tek mu poslije kažem kako me to smeta i zamolim ga da se ne ponovi. Kasnije se uvijek ispriča i kaže da neće više (do slijedeć prilike, naravno).
Dakle, nakon što mu nisam željela popustiti objavio je da sad baš neće kakati i nastavio udaranje. Tekst koji ide uz to uvijek je skinut iz crtića (ninje naravno) koji smo zabranili još jučer kao kaznu na tjedan dana.
Poslala sam ga u njegovu sobu dok se ne smiri. Kad nije pomoglo legla sam zajedno s njim na krevet i čvrsto ga zagrlila držeći mu ruke i noge jer me već do tada toliko izudarao i izgrebao da su mi podlaktice bridile i bile crvene), i tiho ga smirivala i ljubila. Ništa! Nakon toga sam s eveć očajna rasplakala i pustila ga da me udara ignorirajući to. Nije prestajao nego mi je još govorio: Neka te boli! Samo plači! Nećete me uništiti! Pokazat ću ja vama :shock:
Sve skupa je to trajalo 40 minuta!!! Onda sam ja pukla i popustila (dala sam mu daljinc u ruke) uz riječi: Evo ti, radi što hoćeš jer ja više ne mogu.
Uzeo je daljinski, upalio crtić, iz prve uspio zaustaviti gdje je htio i onda je rekao: E sad mogu ići kakati! Čim sam mu dala daljinac obrisao je suze i nastavio totalno cool tamo gdje je stao prije 40 minuta! Kao da se ništa nije dogodilo.
Ja sam bila očajna. MM i ja smo nakon što je otišao leći poslije ručka, razgovarali i oboje smo stvarno preplašeni od takvih ispada. Ovaj danas nije bio prvi ali je bio najduži do sada i prvi put da ga ni na jedan način nisam uspjela smiriti. Danas smo zaključili kako bismo stvarno trebali naći psihologa kojem bi redovito išli na savjetovanja.
Prije nepunih godinu dana nakon boravka u bolnici otišli smo kod jedne psihologice koja je zaključila kako je sve super, kako je otvoren, zaigran, bistar i kako se ona za njega uopće ne boji. Nakon toga više nismo išli i sada se bojimo da ovakvi ispadi možda nemaju veze sa nekim zaostalim potisnutim ožiljcima od tada. jer ovo danas zaista nije bilo normalno. On je djelovao kao neki šizofrenik u svom najžešćem napadu. Nikada u svom životu nisam vidjel niti jedno dijete koje se tako ponašalo.
Prošli tjedan sam bila u vrtiću na informacijama i teta mi je rekla kako je on jedno jako razumno dijete i kako nema s njim nikakvih problema. Kako oni imaju običaj ako neko dijete nešto skrivi, pozvati ih na razgovor za stol i popričati o tome. Kaže da nijednom djetetu u grupi ne treba toliko malo da se urazumi koliko njemu. Da se s njim uvijek sve da dogovoriti. Kada mu se kaže ne uvijek posluša bez ikakvog protestiranja! Kao da nije pričala o našem Svenu. Jer kod njega ne postoji samo NE. Kod njega se sve mora argumentirati i o svemu se dogovarati. To jedino može upaliti. Jednostavne naredbe i zabrane nikada.
Sve u svemu, mrvicu mi je lakše kada sam pročitala ovaj topic i kada vidim da se nešto slično događa i drugima. Tatek, iz tvojih postova stječem dojam da su Sven i Vedran, barem u ovim ispadima vrlo slični.
Koliko kod vas vremenski traju ovakvi ispadi bijesa? Meni se ovih 40 minuta danas činilo jako jako dugo. I sigurna sam da bi potrajalo još barem toliko da nisam popustila. Stvarno sam bila sasvim prazna i razočarana. Ne toliko u njega koliko u sebe zbog straha da sam negdje opako pogriješila
Da, i još šta mi je rekao jutros u autu zbog zabrane ninji:
Mama, znaš, ja ti se ne tučem zbog ninji nego zbog Sinbada (crtić koji je sinoć gledao nakon 100 godina). Slobodno mi možeš dati ninje da gledam a Sinbada mi zabrani.
I zaboravila sam napisati kako smo nakon današnjeg ispada sve crtiće i igračke ninje pospremili u vrećicu i na vrh ormara u špajzi.
I mi imamo slične situacije.
Da ne duljim previše, mislim da vatra plane zbog konflikta sa stvarnošću (npr. ne mogu uvijek postići uspjeh ili postoje granice drugih ljudi). U ovom slučaju, želim stisnuti gumbić u pravom trenutku a to mi ne ide (koordinacija oko-ruka možda nije savršena plus dekoncentrira ga sila na wc). Kod moje male obično bude ne može sada biti ono što ja hoću. Ja tada obično nastojim držati svoje objašnjenje bez puno emocija. S jedne strane, sućut i nježnost izazivaju još veći bijes; s druge, o nervozi kao putu do rješenja neću ni govoriti. Obično kad shvati da je granica nepomična (a to zna trajati i poneki sat, s prekidima za zanimljivije stvari), nastavimo se lijepo razumjeti bolje nego prije tantruma.
Brojim to u onih nekoliko frustacija dnevno neophodnih za pravilan razvoj. Troši puno psihičke energije, ali eto, mora dijete naučiti nositi se sa stvarnošću.
I mi u zadnje vrijeme imamo ovakve napade, koji mogu da traju i traju...
Jutros je pocelo ulaskom u lift. Prvo nije htjeo da udje, pa sam ga nekako nagovorila, pa onda nije htjeo da izadje i tu je pocela histerija. Poceo je da se valja po podu u stubistu, pa sam ga ja silom odnjela u auto (jer moram stici na posao a pod prljav i hladan), pa je u autu uz plac, virisak i nezaustavljivo negodovanje skinuo cipele, da bi se sve zavrsilo histericnim placem i udaranjem po meni prilikom ulaska u vrtic.
Ja sam sva tuzna, ljuta, izudarana, iznervirana i umorna otisla iz vrtica. I nisam mogla nego sam se nakon 10 min vratila i teta mi je rekla da je on sasvim OK da se divno igra da je sve u najboljem redu.
Za svo ovo vrijeme histerije njegov brat-blizanac je potpno miran i izuzetno dobar i poslusan (uf barem jedan jer ja ne znam kako bi sa dvojicom).
Mislim da crtici sa ovakvim ponasanjem nemaju bas veze jer moja djeca skoro pa uopste ne gledaju tv (ninje ili tako nesto nisu nikada vidjeli).
Jel imate ikakav prijedlog kako da se mi ponasamo? Da mu vratim udarac da vidi da me to boli ne mogu i necu.
Sta da radimo?
Zaboravila sam napisati.
Čini mi se da ti je Sven prilično jasno očitao lekciju o napadu na njegov integritet. Naime, kad si ti umjesto njega odlučila da mora na zahod, odlučila si nešto o stvari koja je isključivo u njegovoj nadležnosti. On sam i nitko drugi odlučuje kad je vrijeme i potreba da ide na zahod. Pa ti je kontrolu lijepo izbio iz ruke odbivši kakati dok on sam to ne odluči. Odlična pouka da ubuduće tako nešto prepustiš njemu (
Ah, moram ovaj topik pokazati Mireku, da se utješi
Jer nama je Leona nakon duge faze mira i idiličnog suživota, opet počela sa histeričnim ispadima za koje smo isto mislili da nijedno drugo dijete nema tom jačinom, al falabogu na forumu, pa sam ipak uvjerena da je to normalno ponašanje prosječnog djeteta tj. možda ipak onih sa mrvicu natprosječnom voljom
U zadnje vrijeme teško podnosi kad ja odem na posao ili nekud i onda vrišti i urliče pred ulaznim vratima, lupa po njima tak da samo čekamo kad će nam predstavnica stanara u ime svih uručiti molbu da se već jednom odselimo iz zgrade :/
Miro je imao zadnji napad s Leonom jučer, kad sam ja otišla na sjedaličarenje. Trajao je sat i pol :shock:
Jadan je izašao iz bitke sa nekoliko žešćih ugriza i ogrebotina, a kad ju je prošlo, ostatak dana ga je ljubila, grlila i govorila mu "Oprosti tata, neću više
I kad se smiri onda je najbolji anđelak kojeg čovjek može zamisliti, a upravo me zapanjuje kako može nakon toga nastaviti prekinutu aktivnost ko da se ama baš niš pod milim bogom nije dogodilo, a mi smoždeni ko da nas je parni valjak zgazio
Nema druge nego živčeke na kup i izdržati, samo Miro obično prokomentira: Jelda da ćemo ipak imati samo jedno dijete, jel da, jel da
Brunda, moj M. je imao dosta ispada kao manji. Osobito su bili intenzivni i jaki do 4. godine. Trigger je uvijek bio kad mu nešto ne bi uspjelo po njegovoj volji i onda je krenula rečenica koja me je izluđivala: Ja hoću prije! To nije značilo da hoće da sve ponovimo kako je bilo nego da JA VRATIM VRIJEME. On se isključivao iz realnosti, urlao i bacao se. Ako smo bili vani, ja bih ga uzela u ruke i odnijela doma. Ako smo bili doma, ostavila bih ga na podu sve dok se ne bi ukazala mogućnost da mu priđem. Ja sam činila sve što sam mogla da mu priđem, da mu pokažem da ga volim i da ga smirim, ali ne bez granica prema sebi. Ja nikada ne bih dopustila da me dijete 40 minuta udara i vrijeđa. Ja bih ga u tom slučaju prepustila samome sebi. Skužila sam da ta predstava zapravo nije potpuno bez kontrole: ako bih ja otišla u drugu sobu, on bi se mirno digao, došao za mnom, bacio se na pod u drugoj sobi i nastavio. Dakle, treba publiku. Teško se je uživjeti u situaciju u kojoj nismo bili prisutni, ali mislim da si ti na neki način dopustila da to eskalira. I ne slažem se s mendulom da je tako silan grijeh što si mu isključila TV dok je on cupkao. Pa, posljedica je mogla biti da se pokaka u gaće, a to bi onda ti prala. Ako ja mom M. 10 puta kažem da isključi crtić navečer i ode u sobu da se spremimo spavati, a on to ne učini, ja bez pardona isključujem crtić. Dijete se mora naučiti da smo mi zajednica, cjelina, da svi trpimo zbog lošeg ponašanja nekoga od nas i da granice njegove slobode stoje na granicama tuđe slobode i tuđeg integriteta. Hoću reći, da pomoći djetetu, pa i žrtvovati se, ali ne preko svih granica. Ne treba zaboraviti na sebe. Slažem se s mendulom u ovome što kaže o "nepomičnim granicama".
M. već dugo nema takve ispade, ali zna nešto ružno reći ili biti jako neposlušan. Ja tada reagiram i pokažem kako se doista osjećam. Neki dan mi je nakon moje burne reakcije rekao: "Nisam znao da ćeš se tako ražalostiti zbog obične riječi". Objasnila sam mu da riječi nisu obične, da one mogu biti itekako ubojito oružje, da ostaju zapamćene i da ih mi moramo kontrolirati. Što se tiče neposlušnosti, počela sam mu na neki način uzvraćati. Postavim mu pitanje 5 puta, on me ignorira. Ja odem raditi nešto, on dođe i pita nešto i onda ja njega pustim da me 5 puta pita prije nego mu odgovorim. To prakticiram već par dana i vidim da mi je počeo odgovarati od prve. Mora si osvijestiti kako se drugi ljudi osjećaju zbog nekih postupaka. Naravno, da to ne možeš u svemu provoditi, odnosno nećeš ti sad ići raditi scene, ali moraš naći načina da postaviš granice.
Sad sam još nešto sjetila. Kad je M. imao svoj zadnji veliki tantrum, ja sam naprosto otišla. Ostavila sam ga s tatom i otišla u šetnju (to je bilo na moru, prije dvije godine). Vratila sam se nakon pola sata, njega zatekla potpuno mirnog, kako s tatom razgovara o tome zašto sam ja otišla. To je bio zadnji takav veliki ispad.
Kužim što hoćeš reći i slažem se s tobom da granice treba pokazati i "braniti". Ne slažem se da je kakanje radnja oko koje roditelj može odlučivati. Kao što to nije ni hrenjenje. Ja bih ponekad vrlo rado da se moja klinka najede ručka prije nego odemo u grad, pa da možemo duže biti u gradu neopterećeni jesu li djeca gladna. Ne mogu joj zato ja određivati da jede preko svog apetita. A tako bi mi pasalo... jedna briga manje. Ili, prištedilo bi mi neugodnosti prema staroj teti kad bi moje trogodišnje dijete oduševljeno zapljeskalo na smeđi pleteni pulover koji je ona baš za njega isplela, umjesto da ga ni ne primijeti. Ne mogu zato dijete tjerati da skače od oduševljenja.
Mogu tražiti da jede na stolu, a ne na podu. Mogu zahtijevati da pozdravi staru tetu i zahvali na daru.
Ja se slazem s mendulom.
Sven je svjesno procijenio da mu važnije uspjeti u naumu da stisne gumbić u pravom tenutku, nego što mu smeta sila na wc. I mi odrasli to radimo pa valjda svaki dan. Onaj koji bi mi rekao "ajde ti sad prvo p.š.t pa ćemo poslije razgovarati o povišici, da mi tu ne zamočiš pod" vrlo bi jako povrijedio moj "zračni prostor" i moj suverenitet.
Ma, sve OK, ja samo govorim iz iskustva mame čijem je sinu sve što trenutno radi prioritet u odnosu na to da ode na WC i obavi što ima, a onda to, dakako, zna imati i nezgodne posljedice. Naravno da temeljne tjelesne potrebe spadaju u nadležnost djeteta, ali ja sam samo htjela reći da u danoj situaciji Brunda nije ništa tako strašno učinila. Pokušala mu je pomoći. Isto tako mislim, da nije to bio okidač bilo bi nešto drugo. Moj sin je isto imao takve ispade i mogu ti reći da je okidač mogao biti bilo što, ne samo vezano uz njegove temeljne potrebe, nego doista bilo što.
Brunda jako mi je žao što ti je danas bilo teško i što si žalosna.....
Nemam neki pametan savjet ,možda on na taj način ipak manifestira svoje nezadovoljstvo zbog hospitalizacije ?
Sve u svemu evoza tebe i Svena!
Slažem se i sa mendulom i sa Zdenkom, međutim, kakanje jučer uopće nije b ilo bitno u cijeloj priči. Već sam se davno uvjerila da to može kontrolirati pa čak i odgađati za par sati dok ne dođe doma jer vani neće obavljati veliku nuždu. Niti sam ja zaustavila jučer crtić isključivo zbog WC-a. On se našao u cijeloj priči sasvim slučajno. Zaustavila sam mu crtić zbog toga jer ne dozvoljavam da toliko prčka po DVD-u, a WC je bio usputan. DVD smije pokrenuti ili zaustaviti kada ide na WC, ali ne može 10 puta u jednoj minuti pokretati, premotavati i zaustavljati zato jer si je baš napikirao brod koji mora biti na slici dok on ide obaviti nuždu. Okidač je bio taj što mu nisam dopustila daljnje prčkanje po daljincu i za cijelo to vrijeme šizenja nijednom nisam stavljala naglasak na tome da mora kakati. Jesam spomenula da ga smirim neka ode prvo obaviti to što je naumio (WC) pa će onda upaliti crtić. Da ga brod čeka na TV-u i da nije bitno što sam ga ja zaustavila jer će ga on opet pokrenuti, a drugi put će mu sigurno uspjeti da ga i on iz prve zaustavi. Ali njemu je očito bilo bitno što ga baš on nije zaustavio na tom mjestu. U kasnijoj šizi se WC nije niti jednom spomenuo.
Ali to je samo jedna situacija, a takvih u zadnje vrijeme ima jako puno, i uvijek je nešto drugo okidač. Nedavno je imao ispad jer mu je prijateljica stigla do WC-a prije njega i popiškila se prije. Isto je bila neviđena drama. Često je u zadnje vrijeme okidač baš to kada u nečemu nije najbrži, najjači i sl. Čak ima i provale tipa "ja sam glavni na svijetu", ali se nisam time previše zamarala jer sam mislila kako je u ovoj dobi normalno da sebe veličaju, da se ničega ne boje i misle da su neuništivi.
Slažem se i s ovim, i tako sam i pokušala. Naravno da nisam dozvolila da me 40 minuta udara. Tek na kraju kada više nisam znala što bi i bila sam već sva jadna i očajna.
Meni je problem izvesti to ovako kao ti iako svaki put prvo pokušam tako. Međutim, njemu ne treba publika, on divlja i sam u sobi onih pola minute koje uopće pristane tamo biti (a zaključavati ga samog tamo nisam niti pokušavala). On dotrči natrag k nama i udri. Onda ga opet vratim, pa opet pola minute viče kako ga nećemo uništiti, kako će on nama pokazati i sl. Pa opet ispočetka u napad. Uvijek sam se čudila kako roditelji uspijevaju sprovesti time out. Kod njega to nema šanse. Kod njega je do sada obično uspijevalo sa razgovorom kada bi ga nakon par minuta šiza malo popustila, ili okretanje na šalu i prebacivanje na nešto drugo zanimljivo (ovo zadnje kada je bio malo mlađi). Vjerojatno sam i dopustila da eskalira, ali vjeruj mi, u toj situaciji jučer nisam više znala kako bih se postavila i kako probala riješiti problem. Ustvari ne znam ni danas. Probala sam i sa ispoljavanjem bijesa tako da udara jastuke ili nešto drugo s čim ne može povrijediti sebe ni druge, ali to mu nije zanimljivo.
Možda. Iako kad sam pročitala ovdje da i druga djeca imaju takve ispade mislim da ipak nije, ili bih to svim srcem željela, jer mislim da nam je to najgora varijanta.
Mada mislim da je moguće i da je jučer i danas tako "tvrd" i izrazito bijesan jer je danas popodne zakurio 39. Možda je pred bolest bio nervozniji nego inače pa se i to odrazilo na ovakvo potencirano divljanje :/
Možda sam se nespretno izrazila, no njemu bih dala više kredita za divljanje nego nekom drugom,upravo zbog njegove specifične situacije.....
No ne bih tolerirala da me udara, ili da me vrijeđa.Pa da mi je na oko iskapao.
Ja mislim da baš ne bi trebao dobiti više kredita. Mislim da se ne smije na bolest izvlačiti kod takvog ponašanja. Nema razloga da se prema njemu postavlja bilo kako drugačije nego prema bilo kojem zdravom djetetu. Uostalom, meni je super što smo uspjeli doći do toga da on sebe uopće ne smatra bolesnim. Zna što mu je i zna kako se zbog toga treba ponašati, i toga se UVIJEK bez prigovora pridržava, ali ipak se ne smatra bolesnim i u bilo čemu manje sposobnim za išta.
Onako odokativno i globalno, usuđujem se reći da previše pažnje polažeš na kontroliranje i upravljenje njegovih osjećaja. Jasno mi je da to radiš u najboljoj namjeri, da mu želiš pomoći da lakše nauči nositi se s neuspjehom, da misliš da si mu dužna pomoći kad šizi jer si ne zna sam pomoći. Ovako sa strane predložila bih ti da se ne uzrujavaš (ti osobno u sebi) oko ti njegovih kriza. Kao da ima temperaturu. Jest, teško mu je, ali nisi ti kriva. Osiguraj mu uvjete da odboluje i pusti njegovom tijelu , tj. umu, da se nauči nositi s problemom. Ne pokušavaj stvar ubrzati, ne tumači mu što osjeća jer ne možeš biti sigurna da znaš. Budi tu kad te potraži za utjehu; dok te tjera od sebe, makni se. To nije time-out, time-out ima neke elemente kazne i destrukcije. To je osiguravanje njemu slobode od drugih da se u miru pozabavi sobom - konstruktivno je, makar kako razorno izgledalo izvana.
Ne zamjeri na pametovanju - rezultat je to analize hrpe moji grešaka za koje ni sad nisam sigurna da se neće ponoviti.
maria71
Naravno da ne zamjeram, dapače, svaki savjet mi je dobrodošao u ovoj situaciji kada ne znam kako da se postavim
probaj razlikovati kad je frustriran jer nesto sto on zeli ne moze napraviti (mozak puno prije zna obrasce nego sto ih tijelo moze izvesti) od cistog neposluha...
mislim da je jako vazno sto je bio bolestan (pala mu je osobna razina tolerancije), osjecao se jednostavno bez kontrole (pa mu je brodic na slici davao neku laznu kontrolu), a isfrustrirao se jer nije uspjevao izvesti ono sto mu "kao daje kontrolu". ja bih (ako imam kapaciteta i u dobroj sam fazi) rekla - i mene ljuti kad ne uspjevam namjestiti nesto sto mi je vazno, mogu ja probati? (uopce se ne osvrcuci na ponasanje i divljastvo na dvd-u) i jos bih rekla - ne volim kad tako postupas s dvd-om, bojim se da bi se mogao pokvariti (tad najcesce cucnem, uhvatim je za ruku i usmjerim njen pogled prema meni - inace me ne cuje - faza : uho/gluhu).
a kad sam u losoj fazi onda - jednostavno kazem - ovaj dvd se ne koristi tako, idemo sad - reci mi sto zelis, zelim pomoci? Ako ne pristane - dvd se gasi, i patimo u placu...zna trajati dugo, nema klasicnog time-outa, obicno ja sjednem pokraj nje i mantram (nije mi dosta do 10 brojati, ja brojim od 100 po 3 nazad, ili nesto sl.).
na smiraju se grlimo, mazimo, ja kazem koliko mi je bila teska situacija, ona kaze svoje...
a da uvijek zeli biti prvi i to je normalno, ali nazalost nije moguce (ja to jasno tako kazem) i krenem od sebe kako bih ja zeljela znati kuhati rizoto ko nona, ali ne znam, ali je moja juhica ukusnija od nonine...
kako ona nece nikad biti najbolja u crtanju u vrticu (a to je sad neka opsesija), ali definitivno zna najvise engl. rijeci i jedna od rijetkih u svojoj grupi koja zna skakati na jednoj nozi - i onda - vidi, ajmo skakati...i cijeli vikend raspravljamo o tome tko sto zna bolje/losije. to se uci
ja mu ne bih davala vise kredita u "losem" ponasanju, ja bih ga vise mazila, grlila, stvarala sigurnost...
Mi smo imali sinoc puno, puno teskih ispada a i jutros jedan
Jucer smo kod pedijatra u ordinaciju usli tako sto je on vristao, plakao, ponavljao B. nece (pa onda ono sto mu zapne za oko) i mene udarao i cupao. Ja sam ga nosila jer je pred ordinacijom cesta i jer smo bili na redu pa smo trebali uci kod dr-a. Kako je pocelo vise i ne sjecam.
U istoj smo atmosferi stigli kuci i tamo sam ga pustila da divlja po stanu, tacnije nisam obracala paznju na njega sve dok mi se nakon vise od sat vremena nije izvinuo.
Jutros je situacija bila ista: valjanje ispred lifta, samaranje MM-a, iskakanje iz stolice u autu (a mi zurimo na posao), cuapo me pri ulasku u vrticu...
Brunda, točno znam kako je užasno teško postaviti se u takvom trenutku. Osjećaš odgovornost, potrebu da pomogneš svom djetetu, a u isto vrijeme i sama si frustrirana, ljuta i nesretna. I mame su ljudi, znam ja reći svom M.
Tvog Svena sam zapamtila odmah čim sam se počela motati po forumu, jer je jako pametno, duhovito i zanimljivo dijete. Podsjećao me na mog M. kad je bio u toj dobi. Sad vidim još neke zajedničke elemente.
U onom trenutku dok ispad bijesa traje, nema time-outa, jer nema dovoljno kontrole. Ja sam nakon svega uvijek dugo razgovarala s M. i ustanovila sam da je uvijek u dnu svega bio neki emotivni problem. Uvijek bismo završili na tome: Ja sam htio da me ti pomaziš. Ali, ponašao se upravo suprotno. Pokušavala sam mu osvijestiti to da mi ne znamo što drugi ljudi misle i osjećaju dok nam oni to ne pokažu ili kažu.
Netko je napisao i to je vrlo točno, da ti ispadi bijesa najviše dolaze u razdoblju kada dječje tijelo još "ne sluša" mozak u dovoljnoj mjeri. Tako je bilo i kod mog M. Šizio je jer nije mogao izvesti ono što bi želio. Jučer sam razmišljala o tome u parku, kad se vješao na neku prečku i vješto se penjao i onda mi je, sav sretan, rekao: Tako sam zadovoljan što sam narastao i što sve mogu!. Također sam primijetila da umor i bolest pojačavaju problem. Tako sam počela unaprijed paziti na neke situacije. Nisam dopuštala da se premori, da bude žedan, gladan. Uvijek smo to planirali unaprijed i mislim da smo tako izbjegli dosta scena.
I kod nas je bilo isto ovo što ti pričaš - ako nije bio u svemu prvi. Nedaj Bože da netko od nas prvi upali svjetlo u zgradi, prvi opere ruke ili slično. To je naprosto prošlo. Jednoga dana je sam rekao: Pa ne natječemo se u svemu!. I ovo je bilo na repertoaru: Ja sam glavni, najpametniji, drugi su moji sluge. I to je prošlo. Sad je u odnosu na razdoblje oko 4. godine izuzetno suradljivo, milo, empatično dijete. Mislim, uvijek je bio jako privržen, pogotovo meni, mazan i pokazivao je puno ljubavi, puno je vraćao meni i tati, ali sada nam je mnogo lakše, jer je razumniji, spremniji na suradnju i pokazuje više razumijevanja za osjećaje i potrebe drugih. To je stvar njegovog razvoja, ali ne samo toga. U to je mnogo uloženo. Prije svega ljubavi, mažnje, razgovora o svemu. Ali i strogosti, čvrstih granica, pokazivanja negodovanja, tuge, ljutnje, razočaranja. Čim sam ga dobila shvatila sam da imam po svemu izuzetno dijete. Prelijepo dijete, izuzetne inteligencije, izrazito snažne volje i izražene emotivnosti. Predivan paket, ali težak za odgajanje. Takav je i tvoj Sven. Kad god mi je bilo jako teško, razmišljala sam o tome da mi je Bog ili tko već dao dijete velikog potencijala i da si ja ne mogu dopustiti da ga upropastim nedostatkom snage za odgoj koji takva djeca iziskuju. Drugim riječima, mislim da nema instant savjeta. Ja sam postupala prema svom instinktu, držala sam se čvrsto u nekim stvarima koje sam unaprijed procijenila kao prioritete, pokazivala sam razumijevanje za njegove emotivne i druge probleme, ali sam mu stalno, uporno ukazivala na poželjne oblike iskazivanja takvih emocija. I, neizostavno, uvijek sam pokazivala i pokazujem izrazito samopoštovanje. Ja svog sina poštujem i očekujem da on poštuje mene.
Drži se, Brunda, i poljubi Svena.
Brunda, nadam se da ce ti problemi brzo proci!
POgledaj postove sa pocetka teme, tamo smo i mi muku mucili sa Vedranom, preko ljeta smo izludili i zbilja nam je bila vec dosta svega, strahovali smo i za Zrinkin integritet ... i onda je sve to jenjalo, dijelom prolaskom te faze, dijelom promjenom nase strategije i odnosa (vidi teme pod Attachment parenting vezane uz J. Juula) i sad iam ekscesa puno manje i nisu tako zestoki ...a sto ej najvaznije, i mi ih sad lakse podnosimo, ne osjecamo se bespomocno, vec to prihvacamo kao nesto sto dodje i prodje, ispusni ventil.
Mejra je postala uzasno bijesna. Iz po meni cista mira podivlja. Jucer u kupovini se bacala, derala. Znam da prolazi kroz neku emotivnu fazu. Ali joj ne mogu pomoci. Kako god joj probam ugoditi uvijek pogrijesim. Kada smo jucer dosli iz kupovine, zajedno smo plakale.
Jutros isto. Bacila se na pod i divljla. Tek kada se malo smirila, otisla pod sto i veli mi 'mama, bojim se'.
Grozna faza, tako joj zelim pomoci a nemogu. Vec traje oko mjesec dana i stvarno neznam koliko cu jos izdrzati.
Ovo bi možda moglo upaliti kod Svena dok nije u fazi divljanja. Vrijedi pokušati.a da uvijek zeli biti prvi i to je normalno, ali nazalost nije moguce (ja to jasno tako kazem) i krenem od sebe kako bih ja zeljela znati kuhati rizoto ko nona, ali ne znam, ali je moja juhica ukusnija od nonine...
kako ona nece nikad biti najbolja u crtanju u vrticu (a to je sad neka opsesija), ali definitivno zna najvise engl. rijeci i jedna od rijetkih u svojoj grupi koja zna skakati na jednoj nozi - i onda - vidi, ajmo skakati...i cijeli vikend raspravljamo o tome tko sto zna bolje/losije. to se uci
ja mu ne bih davala vise kredita u "losem" ponasanju, ja bih ga vise mazila, grlila, stvarala sigurnost...
A što se tiče zadnje rečenice, maženje, grljenje i stvaranje sigurnosti mu zaista ne fali. To je i meni jako bitno i u tome iskreno zajednički uživamo
Zdenka, predivan post. Baš si me iskreno dirnula njime
I da, i moja sestra je defektolog
denka puno učim od tebe
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom