moj trogodišnjak na želi ići u vrtić. Ide već dvije godine, išao je cijelo ljeto jer ja radim sezonski, ujutro od 8 do 16 sati bude, spavanje uključeno. Prije se ponekad njećkao ali bilo je podnošljivo. Sad, čim se budi pita "idem li danas u vrtić" ili "mama ideš li ti danas na poso", ako čak odma nekaže ja nebi išao danas u vrtić. I onda slijedi plakanje, pa urlanje, pa vrištanje. Pa govori da danas ne nosim piđamu, da ga pokupim iza ručka. Ili da kažem teti da danas neće spavati. Par puta su ga tata ili baka uzeli nakon ručka kad su mogli. Ako ga uspijem doma smiriti, plakanje poćne opet u autu, ili kad dođemo pred vrtić. Onda ga obavezno moram nositi. Danas smo došli u vrtić k teti i on kaže "sad joj reci" (teti da neće spavat). Nema go tko čuvati, mora u vrtić.
U osmom mjesecu je bio 15tak dana doma, malo sa tatom, malo sa bakom (koja sad više nemože uskoćit jer ne živi blizu nas). Odvikavali smo se od pelena. Uspješno dok smo doma, ne piša više u gaće, po noći mu još stavljam pelenu jer se ponekad zna upišat, ali i nju ćemo brzo dignut. U vrtiću se svaki put na spavanju upiša. I ponekad i preko dana. Pretpostavljam da je to povezano.
Jeli imao tko sličnu situaciju sa plakanjem? Kako ste ih smirili?
Da li da vratim pelenu za spavanje u vrtiću? Nebi baš rado, ali razmišljam o tome.
Pokušavam doma što više vremena provodit snjime, da mu nadoknadim vrijeme koje je bez mene. Vidi se da mu ja falim.
Nemam pojma šta više radit, dođem svako jutro umorna na poso


Odgovori s citatom

