 |
|||
A kaj je tebi od škole samo smješkić upao u oči?mamasch prvotno napisa
Svako prvo komentira ono što ga zasmeta.
Meni je ta metoda inače bzvz, kod nas se nije provodila osim nečeg sličnog u boravku,
točke u boji za taj dan koje su bile pokazatelj roditeljima kakvo je dijete taj dan bilo.
Nije, sve ostalo što se tiče škole mi je OK, zato i jesam nezadovoljna sa jedinom stvari za koju mislim da nije OK, i baš zato upada u oči jer je sve ostalo OK, pa ne vidim razloga zašto se jedna od najvažnijih stvari tijekom odgoja djece rješava na bzvz način.
I nemam namjeru zatvoriti oči pred raznoraznim smajlićima samo zato jer je to jedino kaj (zasad) ne štima.
baš me zanima koje su boje bile u igri,
točke u boji za taj dan koje su bile pokazatelj roditeljima kakvo je dijete taj dan bilo.
upalo mi je ono što su već druge cure spomenule, pa se ne mislim ponavljati.
baš me zanima koje su boje bile u igri
Vjerojatno plava i crvena.
Barem je tako bilo kod nas, kao i plava i crvena kvačica za loše ili dobro odrađen test ili bilo koji drugi pismeni uradak.
Jučer je sinko dobio ozbiljka!!!
Ako niste znali, ozbiljko se dobiva kada vas se uhvati da se spremate napraviti spačku ali ste dovoljno prisebni i "ozbiljni" (otuda naziv) da je ne sprovedete u djelo.
Jučer je sinko dobio ozbiljka!!!
Ako niste znali, ozbiljko se dobiva kada vas se uhvati da se spremate napraviti spačku ali ste dovoljno prisebni i "ozbiljni" (otuda naziv) da je ne sprovedete u djelo.
učiteljica je dobro razradila sustav smajlića, što jes jes.
još i misli čita
ajme, nije smiješno al eto.
niš im neće biti mamasch, samo što se bojim da ni ona neće niš postići s time. kako vrijeme bude prolazilo, samo će proširivati paletu smajlića, dok se na kraju ne pogubi u cijeloj toj klasifikaciji
mamasch, da li si ti bila kod uciteljice i s njom razgovarala?
mi ovdje razglabamo o necemu o cemu pojma nemamo, odnosno mislimo da uciteljica misli ovo ili ono.
ti imas jedino iformacije od djeteta koje su iz njegovih cipela.
a mi imamo tvoje cipele njegovih cipela. mislim moze biti zabavno, ali pomoci ni tebi, ni djetetu nece.
sto se tice "cinkanja" kako ga ti zoves djece, koja drugu djecu udaraju, odnosno su fizicki agresivni, to je nacin, da djeci pokazes da je nasilje sto malo, sto veliko, neprimjereno.
je, ima seni pravo.
jao sto sam nepismena:
nama moze biti "zabavno" tu diskutirati, ali pomoci to nece ni tebi, ni djetetu.
Trebaš na informacije, to ti je i obveza barem 2 puta u polugodištu , pa ne čekaj 5 plačkića ili 5 skokića ili 5 ljutića, nego put pod noge pa u školu.
u prvom razredu moje cure, a bili su normalni razred, nasa je uciteljiaca obavila oko 250razgovora s roditeljima. (tu su naravno uracunati i petominutni razgovori prije pocetka nastave, nakon nastave, dakle i oni spontani, ne dogovoreni usmeno, odnosno e-mailom)
tako da mislim da je jako vazno stalno biti u kontaktu s uciteljicom, te prvo tamo rjesavati sve nedoumice.
Posljednje uređivanje od seni : 21.09.2012. at 11:07
učiteljica je dobro razradila sustav smajlića, što jes jes.
još i misli čita
ajme, nije smiješno al eto.
niš im neće biti mamasch, samo što se bojim da ni ona neće niš postići s time. kako vrijeme bude prolazilo, samo će proširivati paletu smajlića, dok se na kraju ne pogubi u cijeloj toj klasifikaciji
cvijeto, jučer sam, staloženo zahvaljujući ovom topicu i svim vašim postovima, popričala sa klnicima u vezi tih raznoraznih smajlića i ustanovila da njima to u biti i ne predstavlja neki problem, da su oni svjesni da su to zapravo upozorenja na ono što se radi krivo, odnosno pohvale za nešto što učine dobro. Shvatila sam da sam ja počela ishitreno šiziti na tu metodu jer se, na prvu loptu, čini zbilja bezveznom i neučinkovitom, pogotovo kad čovjek popiše razloge za dobivanje istih (ne-plakanje, trčanje, brbljanje, zametnuta knjiga...), ali ako djeca to shvate na pravi način možda ipak urodi pravim plodom. Na kraju krajeva, moja rakcija je bila posljedica mog ODRASLOG stava prema nekim stavrima, a djeca na te iste stavri gledaju DJEČJIM očima i nose se sa time na DJEČJI način.
Možda je sinko zbilja bio u strahu zato jer sam ja odaslala negativne emocije nakon što mi je ispričao kako je dobio plačkiće? A možda uopće nije bio u strahu nego sam ja u tom trenutku tako njega shvatila?
U svakom slučaju idući tjedan ću otići na informacije, čisto da vidim o čemu se radi i da iz prve ruke čujem kako ta metoda funkcionira.
seni, idem idući tjedan, u utorak ili srijedu. Želim info iz prvih cipela.
Apsolutno sam protiv agresivnosti bilo koje vrste, ali uočila sam još u vrtiću nešto nezgodno a to je dodvoravanje učiteljici/teti u vrtiću/odraslima putem cinkanja. I onda oni koji se dodvoravaju dobiju kontraefekt - učiteljica ih možda više tetoši ali onda dobivaju "neprijatelje" u svojim školskim/vrtićkim drugovima.
u prvom razredu moje cure, a bili su normalni razred, nasa je uciteljiaca obavila oko 250
tako da mislim da je jako vazno stalno biti u kontaktu s uciteljicom, te prvo tamo rjesavati sve nedoumice.
Slažem se, i što više ovdje sa vama razgovaram o ovome to sam smirenija i razumnija, tako da mislim da će razgovor sa učiteljicom biti plodonosan i da ću vjerojatno iz tog razgovora stvoriti neki novi pristup prema svojoj djeci.
Nisam sve čitala, možda je već tko spomenuo, nama je rečeno da su smajlići (i ovi drugi) ukinuti! još lani. Da se može potkrasti koji, ali teoretski ih ne smiju davati
Bila danas na informacijama, učiteljica veli: "Sve OK!" Oba djeteta se dobro prilagođavaju, otvoreni su, druželjubivi i suradljivi. Male svađice i problemi su normalni za taj period i ona ne smatra da postoji razlog za brigu. Veli da će biti super zadovoljna ako ostanu takvi, i da je cijeli kolektiv super.
nije tema, ali ja nikako ne bih nazvala cinkanjem situaciju da dijete prijavi da ga netko tuče. moja djeca znaju da prvo trebaju pokušati riješiti sami, a ako ne ide, moraju prijaviti teti/učiteljici. i to nije tužakanje, naglasila sam.
žao mi je kad čitam da to neki drže cinkanjem.
vezano za temu, vidiš da se sve riješilo. jedino mi još nisu jasni smajlići
x
a kome da se požali ako ne učiteljici, teti u vrtiću?
to je jedno, a drugo, ovo dodvoravanje.
to je ono što sam ti odmah napisala, ne sviđa mi se tako karakteriziranje djece.
ako oni to rade, ne moramo i mi, roditelji.
pa što ako se malo dijete želi dodvoriti, i to je način nošenja s novonastalom situacijom.
Tučnjava je svakako nešto što se treba prijaviti učiteljici, sa time se slažem, no uočila sam (i nisam jedina) da djeca odmah trče učiteljici kada im netko iz razreda npr. pred njima sakrije pernicu ispod stola i umjesto da to prvo pokušaju riješiti na licu mjesta sa tim djetetom, klinci trče učiteljici. Čak su i u starijim grupam au vrtiću djeca znala odmah plačljivo odlaziti tetama sa rečernicama "on/ona je meni premjestila papučeeeee/jaknicu sa vješalice/ne dami da prođem tamo di ja hoćuuuuuu!". Z amene je to određeno cinkanje/tužakanje/prijavljivanje (čista semantika). Ako su to razlozi za plačljivo trčanje tetama/učiteljicama, onda ja očito imam pomaknut smisao za realnost. Mislim, gdje je granica, kako podučiti dijete da se samo zauzme za sebe i u situaciji pernice i u situaciji nemogućnosti pišanja u wc-u jer ti je razredni hahar stao pred wc i ne da ti ući (slučaj u razredu mog sina).
U prvom razredu djeca su još jako orijentirana na učiteljice kao spasitelje iz nemogućih situacija (navika iz vrtića). Naročito u prvom polugodištu koje je cijelo jedna prilagodba, ne samo na učenje, nego i na školski sustav. Koliko sam samo puta prošle godine vidjela, došavši po dijete, kako neko drugo dijete dolazi na hodnik i poteže učiteljicu za rukav "Učiteljiceee, on/ona mi je...". Ne znam, meni to nije čak ni tužakanje, a pogotovo "cinkanje" (vrlo mi je ružan taj naziv, pogotovo mi je neprimjenjiv na djecu). S vremenom se i oni nauče sami rješavati sitnije probleme (tipa ovo s pernicom), a i učiteljice već dobro znaju razlikovati tko se stalno na nešto žali, a tko se žali s razlogom.
A situacija s wc-om koju spominješ po meni uopće nije bezazlena i nije mi u rangu skrivanja pernice ili torbe.
Moj sin je prošle godine sudjelovao u razrednoj "igri" u kojoj su davili jedni druge (!!) i nije htio reći učiteljici da mu dečki iz razreda ne bi rekli da je tužibaba. U prvom razredu. Meni je to bilo zabrinjavajuće, nimalo za pohvalu (jer, eto, dijete nije "cinkaroš"). A što se desilo, otkrila sam ja slučajno, po crvenim tragovima na vratu.
tanja_b, slažem se da je izraz "cinkanje" prilično ružan, čak i za odrasle. Ne samo izraz, nego i sama pojava.
U pravu si, i to sam jučer prokomentirala sa učiteljicom, pogotovo prvo polugodište je vrijeme prilagodbe djece na školu, durgu djecu, učiteljicu, školski kućni red i sve ostalo. Očito je nekima od nas roditelja također potreban određeni period prilagodbe na tu veliku promjenu u našim životima. Meni je recimo teško prihvatiti neke stvari, ali mislim da je dobro što to priznajem i što se pokušavam snaći u svemu tome, i što želim pronaći pomoć bilo ovdje bilo u razogvoru sa učiteljicom, pa čak i sa djecom, kako bih se lakše navikla na novu situaciju.
Mislim da je problem u tome što moja djeca nikada nisu bila sklona cendranju i tužakanju, niti u prisutnosti mene i MM-a, niti smo čuli ikada u vrtiću ili bilo gdje drugdje da ih je netko čuo da se tako ponašaju. A i ja sam osoba koja ne voli takve situacije. Pa se očito bojim da moji ne počnu pribjegavati takvim metodama, i zato pušem na hladno i ljutim se. Vjerojatno neopravdano. Što ću, ne mogu iz kože, i valjda ću se smiriti.
Ma ako i počnu (a ne vjerujem da hoće), to je manje zlo, već ćete to korigiratiU svakom slučaju, ne vjerujem da će ih "plačkići" i "smješkići" na to potaknuti (inače mi se taj sustav baš i ne sviđa, možda to još funkcionira u 1. razredu, ali dosta brzo će djeca naučiti kako zaobilaziti sustav, a to i nije nešto što bi trebao biti cilj).
Jednom sam pročitala zgodnu stvar koja se može poučiti klince vezano uz prijavljivanje tuđeg ponašanja :politički_korektna:
Kad dijete dođe nekoga tužiti, pitate ga: Vadiš li tog nekog iz nevolje ili ga uvaljuješ?
Jer, ako to drugo dijete visi iz ljuljačke i prijeti mu pad - onda mu pomaže; a, ako mu ne treba pomoć, već prvo dijete samo želi da drugo stigne kazna, onda je to - cinkanje.
Joj ovo je super, već sutra primjenjujem
Ova tema me podsjetila na jedno predavanje koje sam imala za roditelje i kasnije za učitelje. Riječ je o discipliniranju putem nagrada i kazni. Za tu svrhu prepisala sam jedan predivan dio knjige "Disciplina sa srcem" (super knjiga, inače) pa evo ako vam se da čitati:
SINDROM NALJEPNICA I ZVJEZDICA
(Iz knjige „Disciplina sa srcem“, BarbaraColoroso)
Dok sam radila kaoučiteljica, promatrala sam djecu kako dolaze iz vrtića u uvjerenju da moguučiti. Bila su uzbuđena, s unutarnjom motivacijom, znatiželjna, puna želje za avanturomi, osim u slučaju da su ih roditelji već navikli na zvjezdice i naljepnice zauspješno buđenje i spremanje kreveta, nije im bilo ni na kraj pameti pitatinešto slično ovome: “Što ću dobiti ako riješim ove zadatke?”
No, do trećeg razreda suse već izvježbala: “A što ćemo dobiti?”
U šestom razredu to sepretvorilo u ovo: “Moramo li to učiniti?”
A u srednjoj školi već suželjela znati: “Računa li se to za nešto?” Na fakultetu već čvrsto odlučuju:“Želim automobil za diplomu.” (Želja za automobilom svakako ne proizlazi izunutarnje motivacije, to je samo znatno uvećana i skuplja verzija naljepnice izdjetinjstva.)
Djeca iz vrtića sadapostaju studenti, a to su generacije djece koju se godinama poticalonaljepnicama i zvjezdicama, kako kod kuće tako i u školi.
Vanjske su nagradepostale u tolikoj mjeri samorazumljive i neupitne da rijetko preispitujemonjihovu pravu vrijednost i motive koji stoje u njihovoj pozadini. No sadadruštvo u cjelini zahvaćaju posljedice ovakvoga pristupa.
Nedavno sam skupinuučenika pitala što bi uistinu htjeli studirati, što ih istinski zanima. Mnogisu slegnuli ramenima i odgovorili: „Ne znam. Što god donosi dobar novac.“ Ondasu se prihvatili pretraživanja interneta kako bi otkrili koja zanimanja donosenajviše novca.
Možda smo i mi, na višeili manje suptilan način, poučili učenike da se sva dobra djela morajufinancijski nagraditi; što je nagrada izdašnija, to je i djelo vrjednije; a akonagrada ne postoji, onda djelo i nije vrijedno truda.
Naučili smo ih lažima.Neće uvijek dobra djela biti nagrađena; veličina nagrade nije pravi pokazateljvrijednosti samoga djela i mnoge stvari u životu vrijedi činiti bez obzira nato što ne donose neku vidljivu nagradu.
U jednom članku koji jeizašao u časopisu Globe and Mail pisac je konstatirao da dobrotvorne ustanovetraže načine na koje bi se mlade ljude moglo motivirati za davanje donacija.Čini se da ljudi stariji od šezdeset godina redovito daju donacije bezočekivanja nečega zauzvrat, no kako vrijeme prolazi, dobrotvorne se ustanovesuočavaju s mladim ljudima koji žele znati što će dobiti zauzvrat u slučaju danešto doniraju. Nekoliko je dobrotvornih ustanova organiziralo lutrije svrijednim nagradama kako bi privukle ljude da daju priloge. Ne mislim da ovapojava ima veze s navodnim prirođenim cinizmom novih generacija, nego s timešto je naša kultura prigrlila biheviorizam kao normu ljudske interakcije. („Učini to pa ćeš dobiti ovo“. „Nemoj to učiniti i vidjet ćeš što te čeka.“ „Štoću dobiti ako to napravim?“ „Kakva je korist za mene?“)
Je li moguće da smotoliko internalizirali ovakvo gledište i učinili ga sastavnim dijelom ljudskihinterakcija da više i ne primjećujemo koliko je ono pogrešno kada se radi odubljem i složenijem ljudskom suodnosu?
„Vanjska motivacijanikoga ne može potaknuti da postane suosjećajan, iskren, dostojan povjerenjaili pravedan. Njome jedino možemo manipulirati djetetom da bismo ga natjeralina izvršenje određenoga zadatka.“
Joj, nešto se pobrkalo kada sam kopirala tekst iz worda, sada vidim da su se neke riječi zalijepile a ne mogu više ispraviti, sorry, valjda ćete skužiti.
Posljednje uređivanje od LIMA : 26.09.2012. at 22:52
Lijep clanak Lima.Mislim da je unutarnja motivacija puno jaca i snaznija od vanjske.
I meni se sviđa članak. Ali kako potaknuti unutarnju motivaciju?
Mi smo imale doma neko vrijeme plakat na ormaru na koji sam crtala kak se ponaša taj dan, bilo je sunca, oblaka, kiše, munje itd. Nije služilo za kazne i nagrade nego da pogledom na plakat bude više svjesna svojeg ponašanja, jer sam primijetila da jako lako zaboravi ružne scene i očekuje da i drugi zaborave. A kad se vidi da je cijeli tjedan poluoblačno i kišovito, onda je svjesnija da to mora popraviti. I bila je jako ponosna kad je ponekad dobila tri sunca.
ko da mog opisuješ
glupa metoda, a čini mi se još gluplji kriteriji...
SB, odlična metoda, jako mi se sviđa.
Pokušat ću primijeniti doma.
Čak i na sebe i MM-a.
Pa da vidimo tko je najveći živac u kući.
Upravo tako!
I zato sam ja onako graknula na te grozne smajliće, pogotovo kada sam vidjela što je to počelo značiti mojoj djeci. Njima to nije nagrada ili kazna, nego medij kojima se odlučuje kakav će im biti nastavak dana, jer moj sin sa vrata viče "Mama danas nijedan plačkić!!!", a kad ga pitam što je radio u školi, mora dobro dobro razmisliti. Kao da mu je mozak okupiran samo sa tim us.anim smajlićima.
Možda će to sve proći nakon nekog vremena, ali čemu uopće takva metoda. Pa svega ih je 18 u razredu, mislim da se sa tim relativnom malih brojem učenika može pojeidnačno raditi.
18 u razredu...san snova...
Bojim se da većina u školskom sustavu ne da ne potiče intrinzičnu motivaciju već je sustavno bojkotira.
Jako bi rado da me napadnete i demantirate.
Mislim da si u zabludi
Nije njemu mozak okupiran smajlićima, nego je to nešto atraktivno i novo, s čim se dosad nisu susretali. I moj sin do popodne zaboravi što je radio u školi, to je efekt boravka i pisanja svih zadaća ondje. Ostaje im u glavi ono što je ostavilo najjači dojam - kod nekog su to slova, kod nekog igre pod odmorom, a kod nekog, eto, smajlići
Istina je da će sve to proći nakon nekog vremena
Ovo o unutarnjoj motivaciji se i meni sviđa, ali tema je puno kompleksnija nego puko dijeljenje smajlića. Ono kako je meni rečeno (od strane stručne osobe), unutarnja motivacija razvija se dugo, godinama, ne ide to tako brzo. I slažem se (na žalost) da školski sustav, takav kakav je sad, uopće ne doprinosi njezinom razvoju...
E sad sam seljo... molim te objasni mi što je "intrinzično"?
Nisi ti, ja sam:
http://www.inoptimum.com/2011/07/27/...ija-za-ucenje/
Pročitah.
I slažem se s tobom.
To je ono što sam, ne znajući za taj stručni pojam, pokušavala sve ove godine usaditi mojim klincima. Znatiželju i želju za znanjima.
Pojedinacni rad je nesto sto se u ucionici zapravo maze na kruh.
Sto se tice tuzakanja, ja sam svojima objasnila razliku upravo ovako kako Jurana pise. Ako zelis da netko nagrabusi, onda je to tuzakanje, ako zelis nekome pomoci da izadje iz lose situacije onda je to trazenje pomoci.
Kod mog srednjeg iz u razredu ima 10. vec su napola zgurani u kutijice velicina 10x10 i do kraja cetvrtog ce uciteljica odrezat i sve ono sto jos viri, pa ce svi bit ukalupljani i po špranci.
nije mu dosta smajlića u školi, sad će ih još i doma imati
meni je to isto.
kad dobije ocjenu za ponašanje taj dan?
dugačak je dan
do navečer, ne samo da oni zaborave, nego i ja zaboravim te munje i oblake. a svaki dan ih ima. i sunca, i oblaka i kiša i svega. mijenja se iz sata u sat.
ovo mi se sviđa.
i smatram da se djeca izuzetno, al stvarno izuzetno lako zainteresiraju za sve. doslovno za sve. sva djeca. od tjelesnog, preko povijesti do matematike. samo treba znati.
Hmmm, cvijeto, na neki način si u pravu, ali mislim da nije isto kada dijete sebe na kraju dana slikovito opiše i sa roditeljem nacrta sam sebe, nego kada za trčanje po hodniku pred cijelim razredom dobije plačka nacrtanog na ploču.
U svakom slučaju naravno da ću prvo porazgovarati sa klincima što misle o tome.
Mi imamo običaj da pred spavanje pričamo o danu što je prošao. Pa podsjetim i ja njih i oni mene.
Meni se ne sviđaju te munje i gromovi, a znam i da bi na moje loše djelovalo. Sve to u stvari djeci odvlači pažnju od ponašanja.
trampolina, da, stvarno ipak nije potrebno grafički im prikazivati njih same, bolje je i dalje održavati kulturu razgovora, dijaloga, vježbati pamćenje i slično.
I mi obavezno razgovaramo o proteklom danu, i u biti je za djecu bolje ne "žigosati" ih crtežima.
Zbilja moram dobro promisliti i primiriti svoje duhove, ipak stavri nisu tako strašne kako su mi se činile.
Kod nas postoji i kaktus. To je naaaajgora mogucnost. Dobit kaktus u biljeznicu. Vida je to jako brinulo rpvi tjedan. Vise ga ne brine.
Kaktus !
Kod nas postoje crvene (dobro) i crne (loše) točke. Za 3 crne zove se roditelj na razgovor. Moja nije zabrinuta, dapače, motivirana je da dobije crvene.
Kad čitam postove mama školaraca hvata me blaga panika
Ma sve to ide u rok službe.
Netko štrika pri polasku u vrtić, netko za osnovnjak, a netko je flegma i sve te faze prolazi bez trzavica.
Kad su moji kretali u vrtić nisam ni trepnula.
Osnovnjak je druga priča. Barem u mojim vijugama.
joj, moram ovo ovdje napisati, suze su mi jučer išle od smijeha.
prvi roditeljski sastanak, mama prvašića priča.
kaže učiteljica, još se privikavaju, svi mi govore "ti". kaže jedan mali se neki dan naljutio na mene da šta mu šaram s crvenom po njegovoj bilježnici. kaže on meni: "nemoj mi šarati s tom crvenom po bilježnici"
genijalni su.
Ma predobre su im fore, MM i ja se valjamo svakodnevno od smijeha.
Vrtićke fore su mala beba prema školskim, pogotovo kod prvašića.
moj je učiteljici rekao: Znaš, ti si napravila veliku pogrešku. Nisi dopustila da mama sjedi kraj mene na nastavi.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
