Plačkići i smješkići - ima li ih i kod vas?

[mamasch]

Tučnjava je svakako nešto što se treba prijaviti učiteljici, sa time se slažem, no uočila sam (i nisam jedina) da djeca odmah trče učiteljici kada im netko iz razreda npr. pred njima sakrije pernicu ispod stola i umjesto da to prvo pokušaju riješiti na licu mjesta sa tim djetetom, klinci trče učiteljici. Čak su i u starijim grupam au vrtiću djeca znala odmah plačljivo odlaziti tetama sa rečernicama "on/ona je meni premjestila papučeeeee/jaknicu sa vješalice/ne dami da prođem tamo di ja hoćuuuuuu!". Z amene je to određeno cinkanje/tužakanje/prijavljivanje (čista semantika). Ako su to razlozi za plačljivo trčanje tetama/učiteljicama, onda ja očito imam pomaknut smisao za realnost. Mislim, gdje je granica, kako podučiti dijete da se samo zauzme za sebe i u situaciji pernice i u situaciji nemogućnosti pišanja u wc-u jer ti je razredni hahar stao pred wc i ne da ti ući (slučaj u razredu mog sina).

[tanja_b]

Tučnjava je svakako nešto što se treba prijaviti učiteljici, sa time se slažem, no uočila sam (i nisam jedina) da djeca odmah trče učiteljici kada im netko iz razreda npr. pred njima sakrije pernicu ispod stola i umjesto da to prvo pokušaju riješiti na licu mjesta sa tim djetetom, klinci trče učiteljici. Čak su i u starijim grupam au vrtiću djeca znala odmah plačljivo odlaziti tetama sa rečernicama "on/ona je meni premjestila papučeeeee/jaknicu sa vješalice/ne dami da prođem tamo di ja hoćuuuuuu!". Z amene je to određeno cinkanje/tužakanje/prijavljivanje (čista semantika). Ako su to razlozi za plačljivo trčanje tetama/učiteljicama, onda ja očito imam pomaknut smisao za realnost. Mislim, gdje je granica, kako podučiti dijete da se samo zauzme za sebe i u situaciji pernice i u situaciji nemogućnosti pišanja u wc-u jer ti je razredni hahar stao pred wc i ne da ti ući (slučaj u razredu mog sina).

U prvom razredu djeca su još jako orijentirana na učiteljice kao spasitelje iz nemogućih situacija (navika iz vrtića). Naročito u prvom polugodištu koje je cijelo jedna prilagodba, ne samo na učenje, nego i na školski sustav. Koliko sam samo puta prošle godine vidjela, došavši po dijete, kako neko drugo dijete dolazi na hodnik i poteže učiteljicu za rukav "Učiteljiceee, on/ona mi je...". Ne znam, meni to nije čak ni tužakanje, a pogotovo "cinkanje" (vrlo mi je ružan taj naziv, pogotovo mi je neprimjenjiv na djecu). S vremenom se i oni nauče sami rješavati sitnije probleme (tipa ovo s pernicom), a i učiteljice već dobro znaju razlikovati tko se stalno na nešto žali, a tko se žali s razlogom.
A situacija s wc-om koju spominješ po meni uopće nije bezazlena i nije mi u rangu skrivanja pernice ili torbe.
Moj sin je prošle godine sudjelovao u razrednoj "igri" u kojoj su davili jedni druge (!!) i nije htio reći učiteljici da mu dečki iz razreda ne bi rekli da je tužibaba. U prvom razredu. Meni je to bilo zabrinjavajuće, nimalo za pohvalu (jer, eto, dijete nije "cinkaroš"). A što se desilo, otkrila sam ja slučajno, po crvenim tragovima na vratu.

[mamasch]

Mislim da je problem u tome što moja djeca nikada nisu bila sklona cendranju i tužakanju, niti u prisutnosti mene i MM-a, niti smo čuli ikada u vrtiću ili bilo gdje drugdje da ih je netko čuo da se tako ponašaju. A i ja sam osoba koja ne voli takve situacije. Pa se očito bojim da moji ne počnu pribjegavati takvim metodama, i zato pušem na hladno i ljutim se. Vjerojatno neopravdano. Što ću, ne mogu iz kože, i valjda ću se smiriti.

[tanja_b]

Mislim da je problem u tome što moja djeca nikada nisu bila sklona cendranju i tužakanju, niti u prisutnosti mene i MM-a, niti smo čuli ikada u vrtiću ili bilo gdje drugdje da ih je netko čuo da se tako ponašaju. A i ja sam osoba koja ne voli takve situacije. Pa se očito bojim da moji ne počnu pribjegavati takvim metodama, i zato pušem na hladno i ljutim se. Vjerojatno neopravdano. Što ću, ne mogu iz kože, i valjda ću se smiriti.

Ma ako i počnu (a ne vjerujem da hoće), to je manje zlo, već ćete to korigirati U svakom slučaju, ne vjerujem da će ih "plačkići" i "smješkići" na to potaknuti (inače mi se taj sustav baš i ne sviđa, možda to još funkcionira u 1. razredu, ali dosta brzo će djeca naučiti kako zaobilaziti sustav, a to i nije nešto što bi trebao biti cilj).

[Jurana]

Jednom sam pročitala zgodnu stvar koja se može poučiti klince vezano uz prijavljivanje tuđeg ponašanja :politički_korektna:
Kad dijete dođe nekoga tužiti, pitate ga: Vadiš li tog nekog iz nevolje ili ga uvaljuješ?
Jer, ako to drugo dijete visi iz ljuljačke i prijeti mu pad - onda mu pomaže; a, ako mu ne treba pomoć, već prvo dijete samo želi da drugo stigne kazna, onda je to - cinkanje.

[LIMA]

Jednom sam pročitala zgodnu stvar koja se može poučiti klince vezano uz prijavljivanje tuđeg ponašanja :politički_korektna:
Kad dijete dođe nekoga tužiti, pitate ga: Vadiš li tog nekog iz nevolje ili ga uvaljuješ?

Joj ovo je super, već sutra primjenjujem


Ova tema me podsjetila na jedno predavanje koje sam imala za roditelje i kasnije za učitelje. Riječ je o discipliniranju putem nagrada i kazni. Za tu svrhu prepisala sam jedan predivan dio knjige "Disciplina sa srcem" (super knjiga, inače) pa evo ako vam se da čitati:

SINDROM NALJEPNICA I ZVJEZDICA
(Iz knjige „Disciplina sa srcem“, BarbaraColoroso)

Dok sam radila kaoučiteljica, promatrala sam djecu kako dolaze iz vrtića u uvjerenju da moguučiti. Bila su uzbuđena, s unutarnjom motivacijom, znatiželjna, puna želje za avanturomi, osim u slučaju da su ih roditelji već navikli na zvjezdice i naljepnice zauspješno buđenje i spremanje kreveta, nije im bilo ni na kraj pameti pitatinešto slično ovome: “Što ću dobiti ako riješim ove zadatke?”
No, do trećeg razreda suse već izvježbala: “A što ćemo dobiti?”
U šestom razredu to sepretvorilo u ovo: “Moramo li to učiniti?”
A u srednjoj školi već suželjela znati: “Računa li se to za nešto?” Na fakultetu već čvrsto odlučuju:“Želim automobil za diplomu.” (Želja za automobilom svakako ne proizlazi izunutarnje motivacije, to je samo znatno uvećana i skuplja verzija naljepnice izdjetinjstva.)

Djeca iz vrtića sadapostaju studenti, a to su generacije djece koju se godinama poticalonaljepnicama i zvjezdicama, kako kod kuće tako i u školi.
Vanjske su nagradepostale u tolikoj mjeri samorazumljive i neupitne da rijetko preispitujemonjihovu pravu vrijednost i motive koji stoje u njihovoj pozadini. No sadadruštvo u cjelini zahvaćaju posljedice ovakvoga pristupa.
Nedavno sam skupinuučenika pitala što bi uistinu htjeli studirati, što ih istinski zanima. Mnogisu slegnuli ramenima i odgovorili: „Ne znam. Što god donosi dobar novac.“ Ondasu se prihvatili pretraživanja interneta kako bi otkrili koja zanimanja donosenajviše novca.
Možda smo i mi, na višeili manje suptilan način, poučili učenike da se sva dobra djela morajufinancijski nagraditi; što je nagrada izdašnija, to je i djelo vrjednije; a akonagrada ne postoji, onda djelo i nije vrijedno truda.
Naučili smo ih lažima.Neće uvijek dobra djela biti nagrađena; veličina nagrade nije pravi pokazateljvrijednosti samoga djela i mnoge stvari u životu vrijedi činiti bez obzira nato što ne donose neku vidljivu nagradu.
U jednom članku koji jeizašao u časopisu Globe and Mail pisac je konstatirao da dobrotvorne ustanovetraže načine na koje bi se mlade ljude moglo motivirati za davanje donacija.Čini se da ljudi stariji od šezdeset godina redovito daju donacije bezočekivanja nečega zauzvrat, no kako vrijeme prolazi, dobrotvorne se ustanovesuočavaju s mladim ljudima koji žele znati što će dobiti zauzvrat u slučaju danešto doniraju. Nekoliko je dobrotvornih ustanova organiziralo lutrije svrijednim nagradama kako bi privukle ljude da daju priloge. Ne mislim da ovapojava ima veze s navodnim prirođenim cinizmom novih generacija, nego s timešto je naša kultura prigrlila biheviorizam kao normu ljudske interakcije. („Učini to pa ćeš dobiti ovo“. „Nemoj to učiniti i vidjet ćeš što te čeka.“ „Štoću dobiti ako to napravim?“ „Kakva je korist za mene?“)

Je li moguće da smotoliko internalizirali ovakvo gledište i učinili ga sastavnim dijelom ljudskihinterakcija da više i ne primjećujemo koliko je ono pogrešno kada se radi odubljem i složenijem ljudskom suodnosu?

„Vanjska motivacijanikoga ne može potaknuti da postane suosjećajan, iskren, dostojan povjerenjaili pravedan. Njome jedino možemo manipulirati djetetom da bismo ga natjeralina izvršenje određenoga zadatka.“