Joj ovo je super, već sutra primjenjujemJurana prvotno napisa
Ova tema me podsjetila na jedno predavanje koje sam imala za roditelje i kasnije za učitelje. Riječ je o discipliniranju putem nagrada i kazni. Za tu svrhu prepisala sam jedan predivan dio knjige "Disciplina sa srcem" (super knjiga, inače) pa evo ako vam se da čitati:
SINDROM NALJEPNICA I ZVJEZDICA
(Iz knjige „Disciplina sa srcem“, BarbaraColoroso)
Dok sam radila kaoučiteljica, promatrala sam djecu kako dolaze iz vrtića u uvjerenju da moguučiti. Bila su uzbuđena, s unutarnjom motivacijom, znatiželjna, puna želje za avanturomi, osim u slučaju da su ih roditelji već navikli na zvjezdice i naljepnice zauspješno buđenje i spremanje kreveta, nije im bilo ni na kraj pameti pitatinešto slično ovome: “Što ću dobiti ako riješim ove zadatke?”
No, do trećeg razreda suse već izvježbala: “A što ćemo dobiti?”
U šestom razredu to sepretvorilo u ovo: “Moramo li to učiniti?”
A u srednjoj školi već suželjela znati: “Računa li se to za nešto?” Na fakultetu već čvrsto odlučuju:“Želim automobil za diplomu.” (Želja za automobilom svakako ne proizlazi izunutarnje motivacije, to je samo znatno uvećana i skuplja verzija naljepnice izdjetinjstva.)
Djeca iz vrtića sadapostaju studenti, a to su generacije djece koju se godinama poticalonaljepnicama i zvjezdicama, kako kod kuće tako i u školi.
Vanjske su nagradepostale u tolikoj mjeri samorazumljive i neupitne da rijetko preispitujemonjihovu pravu vrijednost i motive koji stoje u njihovoj pozadini. No sadadruštvo u cjelini zahvaćaju posljedice ovakvoga pristupa.
Nedavno sam skupinuučenika pitala što bi uistinu htjeli studirati, što ih istinski zanima. Mnogisu slegnuli ramenima i odgovorili: „Ne znam. Što god donosi dobar novac.“ Ondasu se prihvatili pretraživanja interneta kako bi otkrili koja zanimanja donosenajviše novca.
Možda smo i mi, na višeili manje suptilan način, poučili učenike da se sva dobra djela morajufinancijski nagraditi; što je nagrada izdašnija, to je i djelo vrjednije; a akonagrada ne postoji, onda djelo i nije vrijedno truda.
Naučili smo ih lažima.Neće uvijek dobra djela biti nagrađena; veličina nagrade nije pravi pokazateljvrijednosti samoga djela i mnoge stvari u životu vrijedi činiti bez obzira nato što ne donose neku vidljivu nagradu.
U jednom članku koji jeizašao u časopisu Globe and Mail pisac je konstatirao da dobrotvorne ustanovetraže načine na koje bi se mlade ljude moglo motivirati za davanje donacija.Čini se da ljudi stariji od šezdeset godina redovito daju donacije bezočekivanja nečega zauzvrat, no kako vrijeme prolazi, dobrotvorne se ustanovesuočavaju s mladim ljudima koji žele znati što će dobiti zauzvrat u slučaju danešto doniraju. Nekoliko je dobrotvornih ustanova organiziralo lutrije svrijednim nagradama kako bi privukle ljude da daju priloge. Ne mislim da ovapojava ima veze s navodnim prirođenim cinizmom novih generacija, nego s timešto je naša kultura prigrlila biheviorizam kao normu ljudske interakcije. („Učini to pa ćeš dobiti ovo“. „Nemoj to učiniti i vidjet ćeš što te čeka.“ „Štoću dobiti ako to napravim?“ „Kakva je korist za mene?“)
Je li moguće da smotoliko internalizirali ovakvo gledište i učinili ga sastavnim dijelom ljudskihinterakcija da više i ne primjećujemo koliko je ono pogrešno kada se radi odubljem i složenijem ljudskom suodnosu?
„Vanjska motivacijanikoga ne može potaknuti da postane suosjećajan, iskren, dostojan povjerenjaili pravedan. Njome jedino možemo manipulirati djetetom da bismo ga natjeralina izvršenje određenoga zadatka.“
 |
|||
Odgovori s citatom