 |
|||
Ja stvarno ne mislim, da bi trebalo patentirati i zakonom odrediti hoće li bake i kćeri i sinovi jedni drugima pomagati, prati ili ne prati sude.
Nema tu neke velike filozofije.
Onaj komu je nezamislivo da mu mama popegla, neće pitati, onaj komu je to normalno, pitati će. I mirna Bosna.
I djeca i roditelji su odrasli ljudi i sigurno su u stanju dogovoriti se. Ne trebaju sekundante sa strane koji će im govoriti sto je njima zamislivo ili nije.
Sorry što ti kasapim post, ali ne mogu odoljeti - ja zapravo dosta ljudi znam koji se vode kao odrasli samo po broju godina, i nisu se u stanju dogovoriti, naročito s bližnjima.seni prvotno napisa
Ovo naravno nema nikakve veze s temom, pa se ispričavam na offt
Drago mi je da je tema zaživjela, pa makar "lupali" i po mojem "nick-u". Meni vi pomažete. Ova mogućnost da se kaže što se misli, sa primjerima iz vlastitog života je pomaganje, prepoznavanje, suosjećanje. Evo ja npr. sada pećem kolače za unukov prvi rođendan. Jednu tortu vulgaris za odrasle i jednu onu od palente, jabuka, krušaka, tofua, mirina, rižinog slada za slavljenika. Nitko me nije natjerao,to je moj odabir i to je moj doprinos dogođaju. Samo ZATO se nisam stigla družiti sa suprugom kako bi on želio, a žao mi je i što sam propustila otvorenje izložbe Karima Rashida u MSU. Znači ni sama sa sobom se pravo ne mogu "dogovoriti" što bi za mene danas bilo najbolje raditi.
baka ja u vama vidim sebe, iako sam daleko od toga da budem baka
npr. teško mi je odrediti prioritete u smislu da ugodim sebi i da ugodim ovima oko sebe. tako zaglavim uvijek u nekoj sredini i teško mi je zbog toga.
nekako bih htjela da mi se ubaci neki čip ili programčić koji će reći kad je dosta i kad moram uzeti bez milosti vrijeme samo i isključivo za sebe. jer ispada da ga nikada nemam
a zapravo bih ga trebala stvoriti sama da sam malo mudrija. ali eto još nisam pa se samo malo žalim...
baš je lijepo što toliko vodite računa o djeci i unucima i pečete posebne slastice za najmlađe
samo kad čovjek prestane imati vremena za svoje gušte mislim da ipak nije dobro
recimo da je to nekako podijeliti, ja sad malko filozofiram pa nemojte zamjeriti - zamišljam kako bi se mogla postaviti - dakle rekla bih svojoj kćeri da ću rado ispeći jednu zdravu tortu za malog mezimca a za drugu tortu se treba i mama malo pobrinuti. na kraju krajeva mislim da i ona treba doživjeti iskustvo pečenja torte za rođendan svog djeteta.
čak i ako nije neka vrsna slastičarka, pa što? ja nikada neću zaboraviti kad sam napravila prvu tortu za roćkas svoje curice - ponos samo takav me preplavio!
tako bi bako ostalo vremena i za bakine interese i posjet MSU a i za dedu!
bako, ista ste moja mama
nije bilo šanse da ikom dam da peče tortu za prvi rođendan
Posljednje uređivanje od trampolina : 21.10.2012. at 09:21
mirin za slavljenika?
meni moja mama uvijek speče torte za dječje rođendane
istina, to su ove vulgaris, da joj kažem da mora peći te s tofuom, poslala bi me vrit. ne bi ih pekla jer ne zna, a nije od onih koji vole eksperimentirati. iako voli kuhati i raditi kolače.
al to joj je stvarno gušt, voli raditi torte.
ja pripremim ostalo jelo za zabavu, i neda mi se s tortama prtljati, a njoj je to fora.
a inače, ona voli te kulturne događaje, ide puno na predstave, koncerte, izložbe, putuje. ne odrekne se njih radi moje djece. još i radi.
al valjda se do sad nije potrefilo za rođendan ništa
ne morate sad baš pred rođendan ići na tu izložbu, il se organizirajte, za ispeć dve torte treba tolko i tolko vremena, ostaje vremena i za izložbe, pa i za otvorenje ako je organizacija dobra.
fora mi postaje ova "baka" tema, sve više i više. i kad gledam kao flopica, sebe kao baku u budućnosati (neorganizirana kakva jesam isto sam se prepoznala u ovom osjećaju, vidi me di sam, pečem torte, a mogla sam biti na izložbi), i kad gledam sadašnjost.
ja sam ludila prvih godina dok nisam skupila "hrabrost" reci ne :D
za prvi rodjendan je valjda svaki gost ispekao tortu: moja mama, svekrva, teta...ja.
i tako sljedeci.
torti ko u prici, ne znam kamo bi s njima.
ja ipak volim, ma koliko mi to ne idepeci cerkama torte za rodjendan.
onda sam za treci rekla da jedna baka ispece za jednu igraonicu, druga za drugu.
za cetvrti sam rekla neka se konzultiraju samnom
peti nisu pekle jer sam ih molila da ne peku.
svekrva je ipak donjela na sesti i to mi je vise bila tlaka nego olaksanje jer mrzim bacati hranu. i volim da se postivaju moje zelje.
mislim da bi svi vise gustali da su ta 2h proveli u setnji.
Posljednje uređivanje od leonisa : 21.10.2012. at 09:43
e sad je mene taklo ovo o kontroli, hm, da se dotaknemo i dida, baka (moja mama) i ex. svekrva su ok, ali mog tatu ja i brat zovemo "kontrola leta", zato što kod njega kod pomaganja ide princip: ako treba pričuvati dijete, tipa bolesno je, ja moram na posao... onda u detalje moram objasniti, zašto kako, di idem, s kim... ako mi bilo kako pomogne onda moram trpiti predavanja o vlastitoj nesposobnosti.... mama samo pita di da dođe i kada.
dok dio o nepuštanju djeteta da odraste je mama prebacila na brata, kuha mu, pere, pegla, trči doma jer "mali" nema ručak, a mali ima 36 godina, sve bez obzira da li je umorna ili ne... rezultat: gotovo nesposoban za samostalan život i razmažen max.
nekako mi se čini da svi ti odnosi više-manje se svedu na isto kad pogledam generaciju mojih roditelja.
[QUOTE=baka;2252250]i jednu onu od palente, jabuka, krušaka, tofua, mirina, rižinog slada za slavljenika. Nitko me nije natjerao,to je moj odabir i to je moj doprinos dogođaju./QUOTE]
zakaj tak malom tofu, i bez toga će bit dobra torta.
nepobitan dokaz da je bakina kći - barem čitačica foruma
ako je torta bila po njezinoj narudžbi
da vidimo...
čudno da nije pročitala da bebama ne valja davati alkohol
to se i meni činilo, al sad ne bih rekla, 14% alkohola u tom mirinu mi nije "rodasto"
pa jednom je prvi rođendan!
ja nisam bila nikakva roda i moja deca su i prije ovoga klinca imali slične torte, radi toga jer sam se vodila razumom, i digresija ja sam radila samo jednu tortu, nema kod mene mali veliki,nego kaj slavljenik jede i dan danas, radim torte za svoje klince, istina poneki gosti ih jedu, neki ne. ali nije bitno.
Na jednom ročkasu klinke je veliki rekal da je torta od puževe sline, ali tu su gosti najviše pohrdali.
bili smo na jednom rođendanu ne 1, nek 9 i slavljeniku je bila servirana njemu najdraža torta s hrpom čokolade i lješnjaka, samo je okrenul glavu i on , i njegova braća, dok je moj veliki s guštom pojel, jedino je klinka bila pomalo tužna, jer nije to klopa za mene, ali sam njoj nadoknadila izvadeći našu kutiju s kolačima za nju i klinca.
Recept za zdravu "tortu" je iz knjige Maje Gorjan i Darinke Petrović, Zdravi deserti bez šećera, a izgled (sa graškovim bobicama, kuhanom muškatnom tikvom uokolo) skinut je iz jedne Rodine brošure koju mi je kćerka pokazala.
@Mima i ostale Rodine: stvarno, sada sam gucnula taj mirin i ima okus po likeru, ali na etiketi nema postotak alkohola, samo piše slatka riža, smeđa riža, koji sjemenke. A o tofu-u ćemo drugom prilikom.
Unuk se nije napio, malo je kušao palenta-tortu i većinu vremena postojano je trpio prenašanje, grljenje, divljenje. Većinom je to bio skup odraslih. Bilo je pokušaja da slavljenik puše upaljenu svjećicu (radi slikanja), ali kada smo na generalki u kuhinji druga baka, teta i ja pokazivali mu kako da buše u plamen, dijete nam se od srca smijalo.
A ostale bitne primjedbe vas cool Rodinih ratnica, što reći. Nije sve za forum. A opet ako nekako ne verbaliziraš i ne odradiš u mislima, ostaje zaustavljeno i ponekad guši. Prije govorila sam što se te bake toliko raznježuju nad svojim unucima, dok me nije zgodilo. Isto tako uzalud je opravdavati vlastito ponašanje kada je i za tebe ono ponekad neplanirano i uvjetovano proživljenim iskustvom. Znala sam reći za tuđu djecu, ja bi ih "sredila" za par dana, ali kada sam kod svojih prepoznala neki problem, jednostavno obamreš, propušiš, usporiš se, postaneš nekritičan. Gotovo je, neizlječivo, nema pomoći... Onda sve nekako prođe, čudiš se zahvaljuješ stvoritelju, sreći i genetskom nasljeđu.
@nine i mene je pogodilo ovo o control freak sindromu. Meni su u razgovoru znali reći ti si ta. Mislim da i jesam, ali što da radim. Zapravo najgore, a i najtužnije je da takove osobe ljudi ne vole zato što im se čini da sve zasluge žele pripisati sebi. Kada im to još i prigovore, one se osjećaju prevareno, trude se muče, a nitko ni hvala. MM ima lijek za tu pojavu kod mene. Sve mi povlađuje i radi po svome.
kažem ja tati hvala iz pristojnosti, ali npr. užasno je želio meni pokloniti auto, jer mi je po njegovom nahođenju bilo potrebno za dijete...što je i istina.
ali onda se to pretvorilo u gotovo da sam morala pisati kilometre, samo mi je tahograf falio i pravdati sve što "nije" bilo za malu... jednom je sreo mog prijatelja kako vozi moje auto i izbacio ga iz njega bez pitanja... od mene nije dobio hvala već ključeve i papire nazad na godinu dana da mu trune ispred zgrade... a ja sam vozila službeno bez pravdanja kilometara.
ako nešto daješ, daj od srca, ne kao sistem manipulacije i kontrole.... ja jednostavno drugačiju pomoć i poklone ne prihvaćam - one zakulisne
jelena O, ti si meni zakon. Vi ste išli na nečiji rođendan a ti si nosila svoju kutiju s kolačima. Punu.
a tako je to kada imaš alergičare.
Ja sam isto znala ispeći kolače i nosati ih za sobom, a moj je alergičan samo na jaja i orašćiće.
Ima par ljudi koji bi pitali šta smije i potrudili se napraviti, a opet ima i najbližih koji naprave po svome pa se ja uvijek ponudim donjeti barem jedan kolač kao da olakšam domaćici, a zapravo da mi klinac ima što jesti jel često pored punog stola o nema šta uzeti.
Ovo je istina. ALI moram reći da smo mi s bakama imali sreće - uvijek su se trudile ići unucima na ruku kad je klopa bila u pitanju. Ja ne kuham po narudžbi (ili bar ne svaki dan) ali kad se ide bakama na ručak, onda se naručuje i te dječje želje se i danas ispunjavaju. Zna to biti i zabavno - moj mlađi misli da ja ne znam kuhati sarmu, jer on jede sarmu samo kod jedne ili druge bake (pa ja ni ne dođem u priliku to kuhati).
naravno,ali to je bilo za moje klince i mene, nedam drugima, dok se moji ne zasite, ali kad tebi dođem očekujem da ćeš napravit nekaj kaj mi jedemo.
roštilj,jer otac od slavljenika je rekal da bu samo svinjetina, jer on ne jede perad
da ali mi nemamo problem s narudžbama, voli ili ne voli. Mali smije sve jesti, a od kolača jede samo mađaricu, pa ko ga šljivi, neka si širi gastronomske horizonte. Ali ako nešto ne smije kao stariji, skroz druga stvar.
I stvarno je lijepo kad te netko pozove u goste i pita te šta ti dijete smije jesti jel je planirao xy pa ako ne smije da napravi nešto što smije, baš mi bude drago.
A o ovom što jede samo jednu vrstu mesa pa neće praviti niš drugo, neću ništa reći.
kosjenka i meni bude drago da se potrefe stvari koje moji klinci mogu jest, mala sad smije skoro sve ( samo sitnice ko orašsasto i slične stvari ne jede), ali klinac je drugačiji, za njega eventualno mogu tražit meso ( jede samo jednu vrstu) i malo povrća i to ni ne dobim stalno.
A kaj se tiče sarme , moja klinka nigdje nije mogla jest sarmu, nebu ni klinac, jer jedu posebnu, bez primjesa.
Kao vrsna kuharica i prava žena, domaćica..ja ću se potruditi otići u dućan i kupiti nešto što tvoja djeca smiju jesti
toga u dučanu možeš nać samo u rinfuzi,tak da se buš ipak morala potruditi, ali za početak se sjeti kad buš sijala tikvice i slične stvari, da staviš koju više za nas.
ja imam problem sa jednom od baka što se tiče prehrane maloga. sve je kao ok i na finjaka, ali je uvijek prisutno ismijavanje, sarkazam i slično.
žena jednostavno ne želi prihvatiti da je nešto drugačije nego u njeno vrijeme. još me to sprdanje ne bi ni vrijeđalo da ne govori malome kako ga mučimo i izgladnjujemo!
jučer smo imale baš takav sukob, rekla sam joj da se obrati doktorici ako ju što zanima(jer mene ne sluša ni kad joj lijepo objasnim), i da ne govori mome djetetu da ga roditelji muče!jer što će mu tek govoriti kasnije.
ali naravno, ona je samo rekla da ne kreštim, okrenula se i otišla.
bako ako ništa drugo vi komunicirate sa svojom kćeri
kod mene toga nema, mrzim neiskrenost i gade mi se lažno dobri odnosi, ali ne može samo jedna strana potezati na razgovor.
znam da se bake brinu, i hvala na tome, ali mislim da se nekad zbilja trebaju podsjetiti da je baka baka a mama mama. i točka.
i zbilja mi je smiješno kako se ljudi zgražaju kad se trudiš zdravo hraniti dijete! doslovno se zgražaju što radiš najbolje za svoje dijete.
draga @anasti, nisi spomenula sa kojom bakom imaš nesporazume. Mama i kćer lakše komuniciraju u svim pravcima. Podrška je važna, presudna za lakše življenje. Druga tema su ove "novotarije" u prehrani. Oprosti mi ako kažem da današnji liječnici ne znaju previše o pravilnoj prehrani (čast iznimkama), jer o tome jako malo uče na fakultetu. Ali ovo da ti kao majka imaš prvu i zadnju riječ u odlukama, tu nema dileme.ja imam problem sa jednom od baka što se tiče prehrane maloga. sve je kao ok i na finjaka, ali je uvijek prisutno ismijavanje, sarkazam i slično.
žena jednostavno ne želi prihvatiti da je nešto drugačije nego u njeno vrijeme. još me to sprdanje ne bi ni vrijeđalo da ne govori malome kako ga mučimo i izgladnjujemo!
jučer smo imale baš takav sukob, rekla sam joj da se obrati doktorici ako ju što zanima(jer mene ne sluša ni kad joj lijepo objasnim), i da ne govori mome djetetu da ga roditelji muče!jer što će mu tek govoriti kasnije.
ali naravno, ona je samo rekla da ne kreštim, okrenula se i otišla.
bako ako ništa drugo vi komunicirate sa svojom kćeri
kod mene toga nema, mrzim neiskrenost i gade mi se lažno dobri odnosi, ali ne može samo jedna strana potezati na razgovor.
znam da se bake brinu, i hvala na tome, ali mislim da se nekad zbilja trebaju podsjetiti da je baka baka a mama mama. i točka.
i zbilja mi je smiješno kako se ljudi zgražaju kad se trudiš zdravo hraniti dijete! doslovno se zgražaju što radiš najbolje za svoje dijete.
ma ne s mamom, mama je super, sa svekrvom
i htjela bih reći da nemam nikakvih predrasuda prema svekrvama inače, ali moja je ovakva. i komunikacija joj je nula.
ovo za liječnike i prehranu se slažem, ja sam prema dohrani malo stroža od naše pedijatrice
Dida i ja "preživjeli" smo prvo čuvanje unuka samostalno na večer sa uspavljivanjem (bez sise). Roditelji su otišli na proslavu vjenčanja rođaka. Uzbuđenje i neizvjesnost je bila obostrana (mislim na odrasle). Kćerka je još u autu na odlasku podojila dijete. Hranjenje, kupanje, slijeganje, plač. Nosanje, pričanje, pjevanje, slijeganje, plač. Cimanje krevetića na kotačima, ponekad po danu je urodilo zaspivanjem. Gledamo mi unuka, gleda unuk nas. Plač. Ostavim didu i unuka u sobi same i čujem u kuhinji dida "pjeva" (prvi puta u životu to čujem, nešto kao bas - bariton mumljanje i grgljanje). Dijete zaspalo.
Hvala Peterlin.
Znate što mi je čudno u cjeloj ovoj priči o "biti baka". Čudno mi je da se puno toga uopće ne sjećam kako je bilo sa vlastitom djecom. Kćerka me pita "da li smo mi htjeli jesti,...", ja kažem pa naravno. Zapravo se uopće ne sjećam da smo se ovako natezali oko jela (sada nas troje hrani Edija, jedan prinosi hranu, drugi ga audiovizuelno zabavlja, treći skuplja što je prosuto...). Dobro, nije uvijek tako, kada baš ogladni, nema problema.
bako meni to uopće nije čudno
jer ja se doslovno ne sjećam puno toga sa starijom, a razlika je 8 godina
npr. ne sjećam se jel se i kad ako je okretala na trbuh, kad je prosjedila, dobila prvi zub, onako znam da je bilo, al drugo
što je za mene jako čudno, jer se recimo sjećam događaja iz svog djetinjstva od prije 30 godina, do u detalje
pa ovo nikako ne mogu shvatiti kako i zašto
Flopice, ja mislim da je to zato što se previše toga izdogađa u njihovoj prvoj godini, a sve te "faze" kratko traju.
Za prvo dijete, sada majku mojeg unuka, pisala sam DETALJNI dnevnik (tražim ga već neko vrijeme u bespućima kofera na tavanu), pa će podsjećanje biti lakše. A za ovo vlastito sjećanje ste potpuno u pravu. Te prve godine. neki roditelji su pomalo zatečeni i u nastojanju da sve dobro odrade, od akcije zanemare sjećanja. Nemalo sam se iznenadila kada mi je vlastiti sin kao jednu od "ozbiljnih" zamjerki (uz primjedbu da baš nisam neka majka), rekao da mu NIKADA nisam dobro obrisala između prstiju na nogama nakon kupanja (imao je oko 2-3 godine), ali da je zato imao je dobru baku (moju mamu), koja je to dobro radila.bako meni to uopće nije čudno
jer ja se doslovno ne sjećam puno toga sa starijom, a razlika je 8 godina
npr. ne sjećam se jel se i kad ako je okretala na trbuh, kad je prosjedila, dobila prvi zub, onako znam da je bilo, al drugo
što je za mene jako čudno, jer se recimo sjećam događaja iz svog djetinjstva od prije 30 godina, do u detalje
pa ovo nikako ne mogu shvatiti kako i zašto
Kako dobar opis sjećanja!!!
I ja imam takvih sjećanja, naročito vezano za sestre, nemalo puta sam ih iznenadila, ne mogu doć sebi od čuda da se sjećam tih nekih detaslja.
Jednom su me osramotile pred cijelom plažom jer su mi stavile koru od banane na glavu. A jednom mi skrile omiljene papučice pod ormar...uh
Kada je jednoj članici Rode ovih dana dijete zadržano u bolnici, dirljivo je da je ona to odmah podijelila s forumom. Meni su nahrupila razna sjećanja i osjećaji: unuk mi je sa 2. mjeseca završio u bolnici (temp. i urinarna infekcija), sin mi je sa 4. godine dobio upalu slijepog creva, hitno operiran, a tu je i moje vlastito sjećanje na bolnicu, kada sam sa 9. godina mjesec dana ležala na Zaraznoj radi žutice. Kao dijete nije mi bio problem ostati u bolnici, jer me je svaki dan netko posjećivao. Kao majka bila sam doslovno izbezumljena, jer sin je poslije operacije završio na Inteznivnoj, nisu mi dozvoljavali da ga vidim. Svaki dan izmišljala sam drugu taktiku da ga ipak kratko posjetim. "Spasila" me homeopatica (Grčić), sa nekakovim globulicama za mene i dijete. U intenzivnoj je bio veliki plazma televizor na kojem se prikazivao film o klaunu ubojici... Sin je poslije rekao da mu to sve nije bilo strašno, osim što sam ja stalno dolazila. Sa unukom je ostala majka, prostor u Vinogradskoj pedijatriji je sličan vrtiću, i sve je prošlo bez panike. Tako kao rezime rekla bi da kada si mlađi ili već postariji lakše se miriš i prihvaćaš novonastale situacije.
Ja se ne sjećam ničega s nikim. Možda znam kad je tko prohodao, ne baš točno ali zna da je oko godinu dana svakibako meni to uopće nije čudno
jer ja se doslovno ne sjećam puno toga sa starijom, a razlika je 8 godina
npr. ne sjećam se jel se i kad ako je okretala na trbuh, kad je prosjedila, dobila prvi zub, onako znam da je bilo, al drugo
što je za mene jako čudno, jer se recimo sjećam događaja iz svog djetinjstva od prije 30 godina, do u detalje
pa ovo nikako ne mogu shvatiti kako i zašto
a Trina kod nas se kaže "za uvar je išta"
ja sam mislim baš zabrazdila duboko
nemam ni albuma za slike
ni s vjenčanja ni dječje
baš imam neki poremećaj vezano za te stvari
ja znam recimo bolje detalje oko prvog klinca, nego za ostale mada i njegove stvari znam ,inače kad mi se rodila klinka alergičarka počela sam voditi dnevnik hrane ( samo po danima kaj je novo) u tu istu bilježnicu pišem i temperature, antibiotike,terapije i novine za svo troje ( čak mislim da ubacim i muž unutra)
Posljednje uređivanje od jelena.O : 04.12.2012. at 14:11
Ponekad se čini kao da svojim navikama ispravljamo i/ili dopunjujemo neke postupke naših roditelja. Nadam se da to nije poremećaj. Moji roditelji imaju po jednu sliku iz svojeg djetinjstva, pa su valjda zato meni i bratu dali izraditi foto-album sa prvim pramenom kose i slikama do kraja osnovne škole (to su bile 60.-te). Brat i ja te albume nismo ni pogledali godinama. U naletima nerazumijevanja, mislila sam što se nisu više družili sa nama, nego nam sa tim albumima prodaju pažnju. A ljudi su radili kako su znali i mislili da je dobro.a Trina kod nas se kaže "za uvar je išta"
ja sam mislim baš zabrazdila duboko
nemam ni albuma za slike
ni s vjenčanja ni dječje
baš imam neki poremećaj vezano za te stvari
Zdrava i vesela nova 2013. Godina sadašnjim i budućim bakama!
Danas je rođendan jednom od moje odrasle djece. Jest, čestitala sam djetetu, pripremam objed, kolač. Pa se malo zamislim. To je i moj poseban dan, tog ranog jutra davno davno, ja sam rađala to djete. Bilo je to neusporedivo iskustvo kojeg se još i danas živo sjećam.
Čestitam, baka!
Čestitam, baka!
Draga baka, nisam imala tu sreću da i sama budem nekome unuka. Prerano su otišli iz života i mojih roditelja i ni oni to ni dan danas nisu prežalili. I to mi je tako u životu nedostajalo, pa sam nerijetko u svojoj maloj i zelenoj glavi posuđivala bake i djedove od svojih prijateljica. Moje dijete danas ima obje bake, dede i čak jako vitlnu prabaku.
Koliko sam se radovala, koliko sam bila uzbuđena što ću postati majka, toliko sam se radovala gledati svoje roditelje i njihovo, neko novo, sasvim nepoznato lice, ushićenje, strepnje, strane ličnosti iz neke nove i drugačije perspektive. Na stranu to što sam i ja po Vama Rodina ratnica, što sam u reprizu njihove odgojne metode (a opet samo moje i mm) uvela čudnovate inovacije (homeopatija, marame, shantala i puno bio proizvoda), oni su se tako lijepo stopili sa svojim novim i jedva čekanim ulogama. Upoznajem ih na neki drugi način, kao što vjerojatno i oni mene vide drugačije i osjetim da me poštuju. Moj tata pjeva, ljulja ga, pun je raznoranih priča, obećanja....on je toliko zaljubljen u moje dijete da mu i da imam, ne bih ništa u životu više mogla zamjeriti. Moja mama već kuje romantične planove o njihovim slatkim tajnama, izletima i nije me briga, ne opterećujem se malim sitnicama oko kojih se ne slažemo ili se nećemo slagati. Toliko im dugujem. Da uživaju s njim, u njemu, a ja ću preko njegovog iskustva kompenzirati svoju prazninu u srcu.
Uživajte u unucima.
Htjela sam još nadodati, moj sin nas je još i tek začet dodatno zbližio i na tome ću mu uvijek biti zahvalna.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
