Kutak za bake

[baka]

"ovdje smo svi odrasli, hajde da vidimo i da se dogovorimo što je čiji posao / dužnost / zadatak i gdje su granice"...

Joj, Peterlin, ti to tako konkretno i direktno kažeš. Zacijelo se onda tako i sama ponašaš i vjerojatno češ onda i uspjeti sa svojom djecom uspostaviti željeni i stabilan odnos. Kako napokon svatko žanje što je sadio, ja se muvam sa raznim osjećajima i neodlučnošću i jednostavno ne vidim granicu dok se o nju ne spotaknem i dok me ne zaboli.

[Peterlin]

"ovdje smo svi odrasli, hajde da vidimo i da se dogovorimo što je čiji posao / dužnost / zadatak i gdje su granice"...

Joj, Peterlin, ti to tako konkretno i direktno kažeš. Zacijelo se onda tako i sama ponašaš i vjerojatno češ onda i uspjeti sa svojom djecom uspostaviti željeni i stabilan odnos. Kako napokon svatko žanje što je sadio, ja se muvam sa raznim osjećajima i neodlučnošću i jednostavno ne vidim granicu dok se o nju ne spotaknem i dok me ne zaboli.

Nadam se da si u pravu kad je u pitanju stabilan odnos s djecom. Ne možemo znati kako će biti, moji su još maloljetni, ali kad je u pitanju razdioba zaduženja, tu nema hvatanja krivina i nekako mi se čini da je tako već dugo. Ja sam stara mama i moja se djeca ne mogu osloniti na to da ću ih dugo moći pomagati (financijski ili fizički) pa se trudim da ih osposobim da se brinu sami za sebe. Za sada je dobro, ali mali su još... nikad se ne zna.

U pravu si kad spominješ neodlučnost i emocije - možda se osjećaš krivom zbog nekih stvari iz prošlosti, ali čemu to? Pa djeca nisu isključivi produkt roditelja! Gledaju valjda i oko sebe. Ne može roditelj snositi isključivu krivnju za djetetovo nezadovoljstvo. Ono što može i nosi je odgovornost za vlastito ponašanje.

Ja često zahirim u drugu stranu i nisam baš sigurna da je to dobro. Danas sam uhvatila mlađeg sina da nije napisao prvu zadaću u školskoj godini. Morao ju je pisati istog trena i nije smio od stola dok nije završio sve, čak uz opasnost da zakasni u glazbenu školu. Tko zna hoće li mi to danas sutra zamjeriti... nemam pojma. Ali očekujem od svoje djece da iizvršavaju svoje obveze redovno i kako treba. Nešto nadgledam, a dosta toga više i ne moram nadgledati. Nisu djeca s posebnim potrebama, falabogu zdravi su i mogu, pa zašto onda ne bi odgulili svoj dio obveza i doma?

Iz sadašnjih cipela ne mogu znati kako će jednog dana izgledati život moje djece. To je NJIHOV život. Nije moj. Ima preklapanja, ali ne bi to trebalo biti preveliko područje. Osim toga, samostalnost nosi sa sobom zadovoljstvo, a to je nešto što nikako ne bih htjela uskratiti svojoj djeci.

S druge strane, mm i ja smo sad u fazi da moramo brinuti o ostarjelim roditeljima i drugim članovima obitelji. Isto tako - u granicama naših mogućnosti i njihovih potreba. Mogu zamisliti da će jednog dana moja djeca preuzeti tu vrstu skrbi o nama, ali to od njih ne očekujem. Ako budu željeli i ako nađemo zajednički jezik - ok, ali nisam ih rodila zato da u starosti ima tko brinuti o meni. Dovoljno će mi biti da uspiju brinuti sami o sebi i biti zadovoljni svojim životima (ufff, kud ode ovo... u kutak za filozofski trenutak)....

Lako je meni tu pisati, he he he, dok su mi djeca još u pubertetu i trenutno se negdje skiću sa svojim društvom po kvartu. Ipak, ja iskreno vjerujem da ćeš uspjeti postići tu stabilnost i u svojoj obitelji čim dijete/unuče malo naraste jer stresno je biti roditelj malom djetetu. Do tada, odredi granicu sebi i probaj je se držati (bar bih ja tako). Sretno!