Muke ti ježove, koliko negativnih komentara na jedan po meni sasvim benigni "problem" .

Žena otišla malo kod svojih, pa što? Muž joj nije baš oduševljen, pa što? Zar moramo biti u svakom trenutku sinhronizirani da bi nam brak bio dobar? U dublje odnose ne ulazim jer mi to ne pada na pamet nakon jednog pročitanog posta.

Što bi rekle kad bih vam ispričala svoju priču...Ima tome preko 20 godina, mm i ja friško u braku s malom bebom i živimo kod mojih. Meni pukne da hoću u podstanare. Muž nađe stan, preseli stvari i mi odemo. On je bio zaposlen, ja doma sama s malim i mene ćopi takva kriza da se oću vratiti materi. To sam nakon par dana i učinila, a on je ostao do kraja mjeseca samo na spavanju jer mu je bilo glupo ne iskoristiti ono što je već unaprijed platio. Nakon toga se je i on vratio zamnom.

E sad, mogla bih se pravdati da sam imala niti 20 godina, da je bio rat, i svašta još nešto, ali ostaje činjenica da se ja nisam bila spremna odvojiti. MM je to poštovao i nikad mi nije prigovarao zbog toga. Igrom slučaja sam uskoro nakon toga ostala bez mame pa sam bila prisiljena živjeti samo s mužem i djetetom. Danas mi je to sasvim prirodno i normalno i uvijek bi odabrala samostalan život, ali tada u tom trenutku mi tako nije pasalo i the end.

Sad smo pak u situaciji da živimo s mojim ocem jer je on već star i nema se tko brinuti za njega i opet život ide dalje. Ni jednom nam brak zbog tih stvari nije bio u krizi. Druga je stvar kad su nezdravi odnosi u pitanju pa ga takve situacije još samo više kompliciraju. Dobar brak takve životne zgode ne bi smjele ugroziti.

A ovu epizodu s podstanarstvom danas prepričavamo kao anegdotu. Mogu samo misliti kakve bih sve komentare dobila da sam u to doba bila u mogućnosti otvoriti temu na nekakvom forumu...