Ova dva problema su odvojena koliko i povezana. Dakle, Sven se nedavno naučio voziti bez pomočnih i sad polako vozimo zajedno na ne pretjerano prometnim cestama kako bi naučio pravila ponašanja u prometu, Osnovni problem kod toga je što on svako malo koči, zuji okolo pa leluja po cesti a ja vozim iza njega, maleni je u sjedalici i ne mogu si priuštit pad pa svako malo ko neka babaroga prestrašeno zaurlam. Najviše leluja zbog pasa u dvorištima. Do prije mjesec dana ih je sve redom obožavao, oduvijek. Masu puta sam ga sprečavala da draga neke lutalice. Dok se nije dogodio incident s susjedinim rotvajlerom. Naime moja baka ga je vodila tamo jer se igra s jednom curicom, njih nije bilo doma, pas je bio pušten u dvorište (inače je u boxu) i potrčao je prema njima sav zaigran. Nije opasan ali je ogroman, ima 60 kg. Jasno Sven se prepao i počeo trčat a pas ko pas za njim, dohvatio ga je šapama par puta po leđima i guzi. Svi znamo da, da ga je htio ugrist ugrizao bi ga, ipak je to rotvajler a i oni su ušli u njegov teritorij. Uglavnom, odonda se boji apsolutno svega, svakog pa i najmanjeg psa. Uzalud ja pričam i objašnjavam, uzalud mu govorim da ću ga čuvat, uzalud mu pokazujem da nisu svi psi zli. On se skameni i prestravi. I tako dok se vozimo kod svakog dvorišta zastane i provjerava jel u dvorištu, kako on kaže, oštar pas.
E sad, mene zanima rješenje ovih problema odvojeno, dakle kako ga naučit toj paralelnoj vožnji i kako mu pomoć kod tog straha od pasa. Ja sam veliki ljubitelj pasa i užasno mi je žao što ih se on toliko boji, a bezveze, jer baka nije razmišljala...