 |
|||
Ja nisam imala nedoumica oko odlaska na posao ili ne, no recimo nisam se vidjela u kombinaciji s tetama čuvalicama dok mi jaslice uopće nisu izazivale strah.
S tim da ja do tada nisam imala nikakvih bliskih iskustava ni s jaslicama/vrtićem ni s tetama čuvalicama.
Pa ponekad i je.Anemona prvotno napisa
Tek sad, kad malac ima 4 godine, pozelim ga promijeniti (posao).
Do sada sam cijenila sto mi je ovdje radno vrijeme skroz fleksibilno i nitko me ne gleda poprijeko jer idem cesto na bolovanje (u prosjeku je malac bolestan svaka 2-3 tjedna, ako skupimo 4+ tjedana vrtica, dobili smo na lotu, a krenuo je s 2 i nesto).
A opet, pozelim si ponekad imati takav posao koji ce zanimljivoscu i izazovima konkurirati klincima, da mu se posvecujem slicnom paznjom. Mislim da je stvarno velika sreca imati takav posao. A mozda mene to ne bi usrecilo, mozda sam ja ipak tip za neki fleksibilan posao uz koji mogu intenzivno hendlati klince.
Svejedno, bojim se da je moj vlak (profesionalne realizacije, neke ozbiljnije) protutnjao dok sam se ja bavila djecom.
anemona ako si svoj post i na mene adresirala, cisto da pojasnim.
za mene nema krivih i pravih motiva i razloga. ne vidim uopce zasto bi bilo krivo ostati kuci ako mozes, i bez djece i sa djecom, ako ti je npr. posao muka, ili te sef tlaci, ili se radje igras s djetetom cijeli dan, ili kuhas pekmez, ili sto vec. ili ako mislis da ostankom kuci radis najbolje za svoje dijete, sa naglaskom na "svoje".
bez uvrede, to je tvoja interpretacija, jer mozda negdje podsvjesno mislis da je dobrobit djeteta (sto god to za razlicite ljude razliciti znacilo) "pravi" razlog, a komatozan posao "krivi razlog".
zasto bi komatozni posao bio krivi razlog?
da li mi uopce moramo svoje razloge uopce objasnjavati nekome drugome?
ili ih zapravo objasnjavamo sebi?
cinjenica da zene globalno gledajuci imaju exit ostanka kod kuce za razliku od muskaraca, je samo cinjenica. Ona sama po sebi zene, ni muskarce ne cini ni boljima ni gorima.
shvacam ja, da ti zelis reci da bi ti ostala kuci i da imas super posao. sve 5. zasto to imas potrebu naglasiti, ne znam.
dio posta o generaliziranju vrijedanju & co me samo ucvrscuje u uvjerenju da su sve ove rasprave tu zbog roditelja, ne zbog djece.
i samo da podsjetim, nasa je konverzacija pocela s tvojim zaljenjem da sjedis u uredu i besmisleno prevrces papire i imas osjecaj da bi ti kod kuce s djetetom bilo smisleno.
moj dobronamjerni savjet je bio da nades nacin kako ostati kod kuce, ili promjeniti posao. za ostale interpretacije, nisam odgovorna.
zaista, nakon svih ovih forumskih godina, ja zaista to pitanje ostanka kuci, kucanice/zaposlene, pocinjem promatrati antiideoloski.
gledam na to vrlo pragmaticno:
zelis xy zivot. ostvari ga.
mojca, drzim fige da ti se sve poslozi kako si zelis.
a mislim da odlucila vec jesi. i sad se pozabavi tehnikalijama. kad se zatvore vrata, otvori se prozor.
Seni, hvala ti na ovim postovima.
Jaslice stvarno jesu nužno zlo. Bebači su još uvijek prilično osjetljivi, a u toj dobi kolektiv nije bitan jer su još - individualci.
Ja bi na tvom mjestu ostala doma. Ako se i desi nekakva apokalipsa, mužu posao propadne, dugovi.. uvijek možeš prekinuti mirovanje, zar ne?
To vrijeme sa malenom Smjehuljicom nećeš više nikada moći vratiti. Nećeš više imati tu priliku ostati s njom doma dok je malena i osjetljiva.. A prve 3 su najvažnije.
Posao će čekati, ako su mogli godinu dana bez tebe, moći će još godinu.
U srcu si odlučila, a sada probaj realno popisati plusiće i minuse.
Posljednje uređivanje od Ozujak : 27.09.2012. at 15:34
kako god da okreneš nema krive odluke, što god odlučila, samo trebaš biti pomirena s tim.
ako radiš u korporativnom svijetu, ono što trebaš ozbiljno razmotriti što ako nakon godine ili dvije mirovanja radnog odnosa više neće biti potrebe za tobom u tvojoj firmi jer su se u međuvremenu snašli na drugi način i da li možeš u svojim godinama priuštiti ostanak bez posla (worst case scenario) i osmisliti dobar back-up.
Meni je sintaksa nužno zlo izgubila svoj pravi značaj jer se toliko upotrebljava u poveznici s jaslicama.
I kad gledam svoje dijete i djecu oko sebe od kojih su neka išla u jaslice, neki su bili doma s roditeljima, neke su čuvale bake, dede, tete ...
vidim nužnost ili ne, odabir u datim okolnostima, no ni u jednoj kombinaciji unaprijed isčekivanog zla nema
Posljednje uređivanje od larmama : 27.09.2012. at 16:15
seni, ustvari se slažem s tvojim postom.
Samo se na ove rečenice moram nadovezati.
Tako je, željela sam reči da smatram da bih ostala doma i da imam super posao, a vjerujem i mnoge druge žene, jer gledam na sve to zajedno drugačije.
Zašto to imam potrebu naglasiti?
Nemam pojma. Na neki način iz razloga što mi se čini da se konstatacijom "sigurno imaš dosadan posao" omalovažava tu činjenicu da žena želi ostati doma s djetetom iz sasvim drugih razloga.
Kao da se omalovažava cijelu tu potrebu ostanka s djetetom, u stilu:
namig, namig, sigurno ti je prvo, namig, namig, sigurno ti je dosadan posao,...
Nisam to osjetila kod tebe, nego sam več pojasnila gdje.
Smatram da je ostanak doma s djetetom i preuzimanje cjelokupnog odgoja u svoje ruke vrlo velika odgovornost, koju ne treba omalovažavati, kao ni odlazak na posao i prepuštanje dijela odgovornosti nekome drugome.
To je moj dojam, ne znači da je to i nečiji drugi.
Vjerujem da imam na neki način "grižnju savjesti" jer nisam bila u mogućnosti ostati koliko smatram optimalnim i zato stvarno od sveg srca želim svakoj ženi koja ima mogućnost ostati uz dijete do 3. godine i želi to i ostvariti, neka ostvari.
Ova tvoja:
Želiš xy život, ostvari ga!
svakako stoji i baš je na mjestu, ali je kod ovog ostanka s djetetom baš to problem, što je dijete malo samo jednom u životu, a vrlo često su okolnosti takve da ne možeš baš taj tren ostvariti kad to poželiš. Vrijeme ide.
Od mene nikad sažeto, jednostavno ne znam ništa u kratko napisati.
Dodatak: ne smatram da je bilo koji drugi razlog ostanka doma (mala primanje, loš šef, promašena profesija,...) loš razlog, jednako kao što ne smatram razloge odlaska na posao lošim.
Mene nema već cca 21 mjesec. Od MPO postupka sam doma, što bolovanje, godišnji, porodijni, roditeljski... nedavno mi je kolegica rekla da jedva čeka da se vratim.
Ako i dobijem otkaz, uvijek mogu početi raditi na kod MD-a, naravno, ne za iste novce, ali bi smislenost i fleskibilnost bila daleko veća. Dakle, ako on preživi slijedeće dvije godine, a mene ne dočeka sadašnji posao, posao me čeka drugdje. Naglasak je na "ako on preživi slijedeće dvije godine", koje bi ja je'l bila doma.
Ne moraš sada donijeti konačnu odluku za sljedeće dvije godine,
ako želiš ostati doma, zatraži mirovanje r.o. pa probaj par mjeseci kako ide,
ukoliko financijski ne budete mogli izdržati prekini mirovanje i vrati se na posao,
bitno je opet samo da poslodavcu to najaviš mjesec dana prije povratka.
Pitanje je da li bi vas tada čekali mjesto u jaslicama, ali do sljedeće pedagoške godine bi mogli naći neku tetu čuvalicu...
Mojca, cijelo tijelo i osjećaji ti govore da ostaneš doma, druga strana su ti razum i financije.
Ostani na vagi koja više vagne
misli u tom smjeru jer izgleda da TI tamo pripadaš, nego da se ovako mučiš, lijepo postani ponosna domačica
Ili ako gruba realnost-financije ipak prevagnu, koncetriraj se na pozitivnu adaptaciju u jaslice, eto
Anemona, krivo si shvatila ove smajliće što namiguju, samo sam potpisala spajalicu, ništa više nije bilo iza toga, želim da to znaš jer stvarno ništa nisam drugo mislila.Iskreno ti govorim. Da sam nešto mislila, napisala bih ti.
pa vidiš da sam pisala Mojci da posluša svoj unutarnji glas i ostane doma.
Ja poštujem svačiji izbor, pa očekujem da se poštuje i moj
evo vidiš opet kod mene ovaj smajlić, očito ga ne znam primjereno koristit
E da, kao što nije isto biti par bez djece, tako nije isto imat 1 dijete ili 2 ili troje ili 4 ili...jednostavno nije isto, samo to i ništa više. Nit bolje, nit lošije, nit ljepše nit ružnije...ništa samo je drugačije.
Evo "namiguša" i ja smo se i službeno pomirile.
Ne mogu si pomoči ovog
Bogu hvala, uh laknulo mi je...bravo za nas dvije !
miša ti tvog, sad ću se bojat više ikad stavit na forumu ovog šta namiguje.
XMeni je sintaksa nužno zlo izgubila svoj pravi značaj jer se toliko upotrebljava u poveznici s jaslicama.
I kad gledam svoje dijete i djecu oko sebe od kojih su neka išla u jaslice, neki su bili doma s roditeljima, neke su čuvale bake, dede, tete ...
vidim nužnost ili ne, odabir u datim okolnostima, no ni u jednoj kombinaciji unaprijed isčekivanog zla nema
Da, zanimljiva je ta fraza "jaslice su nužno zlo". Uh, ne volim je, i totalno je ne volim i nikad je ne bi
mogla prevaliti preko jezika.
Pogotovo kad je koriste ljudi
koji svoju djecu šalju u jaslice, jer sam sasvim sigurno da, da to zbilja misle, ne bi slali svoju djecu tamo.
A ima tu malo i samoopravdavanja, kao, znamo da jaslice nisu idealne za tako malo djecu, ali su "nužne".
sve pet anemona. razumjele smo se.
Meni su bile nuzno zlo. I ne vidim nista lose u tome sto tako nesto kazem.
Nuzne zato sto:
Odgodila sam ih koliko je kucni budzet dozvolio i koliko je posao mogao cekati i istrpjeti, a da ja ne ispadnem totalno iz svih djireva. Nismo si mogli priustiti cuvalicu jer je bila preskupa, a nismo imali nikog poznatog ili unutar rodbine osobu koja bi je mogla cuvati za manji novac ili besplatno.
Zlo zato sto:
U jaslicama dijete dobije samo osnovnu skrb i njegu, iznimno dobije nesto vise od toga, ako su odgajateljice srcane zene koje jako vole taj posao. Sve sto je tamo naucila, sigurna sam da bi radije i uz manje traume naucila kod kuce uz mene ili neku trecu odraslu osobu. Uvjerena sam kako je za dijete najbolje da do trece godine ima skrb 1 na 1, ali to u danasnjem svijetu nije svima lako izvedivo, a nekima je i nemoguce.
Da sam vidjela nacina da ne ide u jaslice (jer nacina uvijek ima, s manjim ili vecim mogucim posljedicama), sigurno ne bi isla. I ne mislim da itko drugi treba razmisljati kao ja, ja samo objasnjavam zasto me nije sram reci da mislim kako su jaslice nuzno zlo, i zasto bas tako mislim.
Posljednje uređivanje od BusyBee : 28.09.2012. at 10:30
BusyBee, sve pet, i ja sam samo iznijela svoje viđenje te fraze.
Osobno ne želim niti izgovoriti da svoje dijete šaljem u nešto zlo, makar to bilo i nužno.
Za mog mlađeg sina jaslice su bile ok. Za starijeg su zaista bile nužno zlo. I to mogu reći s punim pravom na temelju iskustva. Prije nego su krenuli u jaslice, nisam imala nikakvih predrasuda tipa "jaslice su strašne..." nego nisam mogla naći tetu čuvalicu (i one koje sam imala na zamjeni silno su me razočarale, sve osim jedne koja nije mogla ostati kod nas).
Nemam logistiku tipa bake koje mogu trajno čuvati djecu, a mislim da je ustanova dobro rješenje ZA VEĆINU. Eto, moj stariji se teško prilagodio i bilo bi mi bolje da je za njega postojalo drugo rješenje... Što se mlađega tiče, za njega su jaslice s najdražom tetom Romanom bile sasvim ok mjesto.
za mojih oboje su mjesto u koje vole ići, biti s prijeteljima i družiti se, al ono baš vole ići, preko ljeta me dijete cijelo vrijeme pitalo kad će počet vrtić.
a i maleni naviknut da na porodiljnom idemo po seku u jaslice, sad kad je imao adaptaciju uopće se nije dao iz objekta od vrtića dok je većina djece sa suzama u očima pokazivala na izlazna vrata,a ne mi smo morali svaki dan proći kraj svih onih čuda po zidovima i dodirnut valjda sve igračke po hodnicima
tako da kod nas ta sintagma uopće nije primjenjiva, niti sad ikad u životu razmišljala na taj način. Možda sam jednom dvojila prije upisa kćerke ,al s upisom su sve sumnje nestale.
Peterlin, je lijepo opisala primjer sa svoja 2 sina, nešto je za nekoga,a nešto drugo za nekog drugog, tako da meni generaliziranje u vezi jaslica nema smisla, kao ni generaliziranje oko bilo čega.
Napisala sam da su jaslice nuzno zlo jer to stvarno jesu za bebe od 1godine. Skoro pa da nisu samostalni, teta jedna (dvije u nekim vrticima) na njih 100, tada najvise trebaju paznje, vezu se samo za jednu osobu (tetu), a ne prijatelje, koja ne moze niti jednom posvetiti skroz paznju..kratko (i onda stiscu one svoje plisance).
Moji nisu bili u jaslicama, zapravo kompliciranije je za objasniti. Stariji je krenuo i to je bio cisti horor. Ne zelim prepricavati da ne strasim nepotrebno pokretacicu teme, ne mora znaciti da ce tako biti i s njom. Naravno.
Manji je krenuo pravo u jaslice sa 2godine i mislim da je to ok vrijeme za polazak (2-2,5god). S godinu dana su stvarno premaleni, preosjetljivi, ne razumiju,..da se ne ponavljam.
Kada vidim sada tu djecicu kod mojih na privikavanju, srce mi se stegne. Kod neke djece privikavanje odlicno prodje, ali mislim da kod vecine to traje..
I zato je moj stav - ako je moguca odgoda, odgodi! Dijete nece vise nikada biti u toj dobi kad mu je mama najbitnija. Posao ce cekati. S porodiljnog ni ne smiju cini mi se dirati zenu koja se vraca. Samo, ja bi se potrudila obavijetiti ih sto prije da razmisljam o opciji odgode, jer mislim da nebi bilo bas fer sefu reci mjesec dana pred kraj porodiljnog da bi ja jos produzila. Sigurno racuna da ces se vratiti..
U svakom slucaju, sretno!
tvoje iskustvo ne znači nužno da bi bilo iskustvo nekog drugog, npr. da imaš moje iskustvo ne bi nikad izgovorila takvo nešto preko usta a kamoli generalizirala i (probala plašit) plašila druge.
Napisala sam da su jaslice nuzno zlo jer to stvarno jesu za bebe od 1godine. Skoro pa da nisu samostalni, teta jedna (dvije u nekim vrticima) na njih 100, tada najvise trebaju paznje, vezu se samo za jednu osobu (tetu), a ne prijatelje, koja ne moze niti jednom posvetiti skroz paznju..kratko (i onda stiscu one svoje plisance).
Moji nisu bili u jaslicama, zapravo kompliciranije je za objasniti. Stariji je krenuo i to je bio cisti horor. Ne zelim prepricavati da ne strasim nepotrebno pokretacicu teme, ne mora znaciti da ce tako biti i s njom. Naravno.
Manji je krenuo pravo u jaslice sa 2godine i mislim da je to ok vrijeme za polazak (2-2,5god). S godinu dana su stvarno premaleni, preosjetljivi, ne razumiju,..da se ne ponavljam.
Kada vidim sada tu djecicu kod mojih na privikavanju, srce mi se stegne. Kod neke djece privikavanje odlicno prodje, ali mislim da kod vecine to traje..
I zato je moj stav - ako je moguca odgoda, odgodi! Dijete nece vise nikada biti u toj dobi kad mu je mama najbitnija. Posao ce cekati. S porodiljnog ni ne smiju cini mi se dirati zenu koja se vraca. Samo, ja bi se potrudila obavijetiti ih sto prije da razmisljam o opciji odgode, jer mislim da nebi bilo bas fer sefu reci mjesec dana pred kraj porodiljnog da bi ja jos produzila. Sigurno racuna da ces se vratiti..
U svakom slucaju, sretno!
a najjači mi je dio, mi nismo bili al ZNAMO da je to grooznoooo..kako ? na temelju jednog početka koji je VAMA bio horor!!! ne znači da je tako drugoj djeci. dapače , puno je teža adaptacija djece od 2-2,5 god nego mlađih, to se zna nego su djeca jednostavno različita, da ti je mlađe dijete išlo i prije vjerojatno ne bi bilo posebnih "horora". Bože me sačuvaj izraza,....
naše tete su još uvijek obje u obje smjene, stalno su na podu s dječicom i igraju se, ne znam kad sam ih vidjela da stoje, al ozbiljno,a grupa se adaptiraal nevjerojatnom brzinom tako da su psihologica ipedagoginja bile u čudu. Eto imamo raznih iskustava.
Samo želim dodati koje je moje mišljenje vezano za adaptaciju mlađih/starijih.
Smatram da i mlađa i starija djeca imaju jednako tešku/laganu adaptaciju, samo što je neka reakcija nama lakša za podnjeti, a neka teža.
(Govorim o težim prilagodbama).
Npr. beba od godinu dana će reagirati prema van jedino kako zna - zaljepiti će se za mamu tijekom cijelog popodneva, noći, visiti na cici,... jer je tako "sigurna" da mama ne bude pobjegla.
Prilikom dolaska će plakati i nakon nekog vremena se "pomiriti" da mama ne dolazi. Da li je u tom trenutku sretna? Nije. Samo je "pomirena" sa sudbinom.
Starije dijete od cca 2 godine će reagirati kako mu je i svojstveno da reagira - bacati će se po podu i histerizirati. E, to nam je več teže za podnjeti, jer nam je ponekad i neugodno, a i imaš stvaran veliki otpor.
Veče dijete od 4 godine zna jako dobro verbalizirati svoje osjećaje i onda viče, bori se i govori da ne želi.
E to nam je več gadno, jer nema dileme, ne možeš krivo protumačiti, kad ti jasno kaže što ne valja.
Zaključak:
svi jednako pate u prilagodbi (ponavljam, govorimo o nekoj težoj prilagodbi), samo je nama roditeljima neku vrstu prilagodbe (ovu kod beba) nekako lakše probaviti.
Moje mišljenje je isto tako da je ova vrsta prilagodbe kod veče djece, koju mu klasificiramo kao "teža" ustvari puno zdravija prilagodba za dijete, jer dijete jasno i nedvosmisleno izražava svoje osjećaje prema van.
I tada mu možeš pojasniti da razumiješ njegove osjećaje, uvažavaš ga,... Pojasniti što će sve raditi u vrtiću, naučiti,... Uostalom ima i pojam o vremenu i zna da ga mama nije ostavila, nego da će se vratiti, po isteku xy vremena.
složila bih se s tobom Anemona za ovaj opis težih prilagodbi vezano uz reakcije djece,al svejedno sam perid adaptacije traje puno duže kod starije djece govorim o djeci staroj npr. 2,5 god u odnosu na djecu staru 1,5 god, znači 1,5 god dijete ako je imalo navedene reakcije ne odvajanja od mame, plakanja pri dolasku i odlasku puno će se prije adaptirati i počet dočekivat mamu s osmijehom nego dijete od 2,5 god koje se baca po podu i histerizira, to u velikom broju slučajeva traje puno puno dužeee. To će ti reći svi odgajatelji.
Moji npr nisu plakali ni kod dolaska ni kod odlaska, ni bili stalno uz mene popodne, jednosatvno kao da su znali od prve: Mama će se vratiti i bili sigurni u to! doduše i ja sam bila pozitivna vis-a-vis vrtića/jaslica i smirena, znam da je takvih jako malo al eto upali smo u taj postotak. Tko zna, možda bi i Mojcino dijete, a možda ne bi! ne znaš dok ne probaš!
Lili75, ajde da maknemo ekstreme iz priče (znači tvoje koji su odmah bili super i one najteže prilagodbe).
Uzmimo u obzir neko realnu, "normalnu" prilagodbi, što ti je draže:
1.) (malo karikiram) beba koja se umirila, jer misli da se mama nikad ne vraća i onda kad mama ipak dođe, ne miče se od nje, da ne pobjegne ili
2.) dijete (4 g.) koje svaki dan pola popodneva prigovara, negoduje kako ne želi ići, svaki dan iznova objašnjavate, vodite isti razgovor o ljepotama vrtića, o novim prijateljima,..., budi se ljut, legne ljut, ali zna i kuži da će se mama vratiti po njega.
Meni je draža solucija broj 2.
Naravno da razumijem da 90% ljudi izbora nema, to ne dvojim, ja se samo nadovezujem na "lakšu" prilagodbu beba i "težu" prilagodbu veče djece s kojom se ne slažem.
"Lakše" je za roditelje, ali "teže" za djecu, a ne obrnuto.
da u pravu si, treba uzet neku sredinu, ne znam što bi ti rekla stručnjaci kažu da se lakše prilagode mlađi,kužim i to što ti hoćeš reći.
Ja osobno nekako ne "podcjenjujem" sposobnost djece da razumiju i shvaćaju puno stvari, ja npr. mislim da dijete od 1,5 god ZNA da se mama vraća samo nema osjećaj za vrijeme KAD će to biti. Ne mislim da dijete misli da se mama NIKAD ne vraća, to ne. Dijete od 4 god još nemam, pa ne bih o tome.
i nekako ni svoje dijete od 14 mj ne smatram bebom, a neki smatraju djecu od 3 god bebama, valjda stvar percepcije. Nikad ne bih nekom nepoznatom rekla da doma imam 3-godišnjakinju i bebu, nego 3-godišnjakinju i jednogodišnjaka (malo više).
Mislim da djeca puno toga kuže i razumiju, samo treba sve fino objašnjavat i ponavljat,a najviše osjete kako se mi kao roditelj osjećamo u određenoj situaciji.
Mojca, jesi uspjela što organizirat? jesi se javila poslodavcu? želim vam sreću da što god odlučite bude vaša najbolja odluka-za vaše dijete.
Ako stavimo na stranu sve psihološke utjecaje ...meni su jaslice potpuno neprirodan okoliš ako gledamo imunološki. Niti jedan imunolog, epidemiolog ili pedijatra vam neće reći da je to poželjna okolina za tako malo dijete ili da se djeci čini nešto posebno dobro izlaganjem masi virusa i bakterija u nekoliko kvadratnih metara. Ok, ako se nema bolji izbor tada će jednogodišnjak ići u jaslice. Ako ima sreće i super imunitet, možda neće stalno poboljevati ... nekako mi se čini realno da se ima 50% šanse za česta bolovanja sa djetetom u jaslicama.
Posljednje uređivanje od sirius : 30.09.2012. at 13:39
Nisam ništa napravila.
Blokirana sam.
Meni se čini da i ne trebaš ništa činiti. Kad dođe pravi trenutak, sjest će ti i odluka.
Ovo je jedna od brojnih stvari u životu (a naročito u roditeljstvu i odgoju) oko koje se čovjek pita je li pametno odlučio... E, ne možeš nikad unaprijed znati kako će se stvari odvijati. ALI možeš kasnije odluku promijeniti ako ne budeš zadovoljna situacijom. Nije to uvijek lako, ali može se.
Nemoj da te odluka iscrpljuje toliko da ne možeš s pravom mjerom uživati s djetetom doma. Pusti.... Sve će se riješiti. Ovdje smo napisali svega i svačega, svaka misli da je u pravu, ali ni jedna nije na tvom mjestu. Bit će sve u redu... Sretno!
Peterlin
Da, u pravu si... samo je pitanje trenutka u kojem ću znati što treba učiniti. Do tad ću, manje ili više osjećati tjeskobu, nervozu i što sve ne... ali kad odlučim osjećati ću samo mir i imati ću snage za stati iza svoje odluke i provesti je u djelo. Tako je bilo i s odlukom o odabiru rodilišta, u jednom trenutku sam znala što je ispravno učiniti... i nisam požalila niti trena, niti centa.
Dakle, samo treba čekati, reče Mojca, poznata po strpljivosti.
pa vrati se simo, kaj to nije moguće?Mene samo hvata...
jelena... ti to ozbiljno?
nis rekla tebi nego Kaae
Oh, pardon!
Mojca, ostanak doma ima i jednu vrlo nezgodnu nuspojavu, na koju moraš računati. Jednom kad se staviš u službu djeteta i obitelji, moguće da te se uzme malo zdravo za gotovo. I muž, i obitelj, i rodbina, a i prijateljice; ženi koja se hoće ispuhati nakon radnog dana mnogi će, provjereno, rado pričuvati dijete. Onoj koja je doma još će uvaliti jedno tri usput posla. Isto tako red, ritam i neko vrijeme za recharganje postaje nemogućija misija nego kad radiš.
A povratak na posao i rad, ako boravak potraje, je dosta stresan. Kao da učiš hodati. Boravak s djetetom iziskuje određene prakse, vremenske okvire koji su apsolutno nemjerljivi sa poslovnim svijetom. Nakon par godina tog ritma i prilagodbe djetetu (a dijete si lako nauči prilagoditi mamu svojim potrebama, još ako smo mekše sorte...) ponovni početak rada je kao da si u nekoj rehabilitaciji. Opet budilica, od koje se odvikneš, žurba, pa djeca nisu navikla da je mama u nekom speedu, i njih treba na to ustrojiti, a i cijeli život, kad jedeš, kad se odmaraš, kad kuhaš, tko ide u dućan, kad se ide u park, s kim se družiš, tko ti je podrška... sve se okrene naglavce.
U jednu je ruku lakše sa sedmogodišnjakom i petogodišnjakinjom provesti jutro, dati im pusu u čelo, i otići raditi veselo, nego trgati se dvogodišnjaka koji uplakan odbija ući u vrtić, i lakše je pričati smiješne priče dok kuhaš nakon posla dok kikači sjede uz tebe kao engleska aristokracija, nego kad ti todleri bijesni i izmoreni bježe oko nogu, i u tom smislu se isplati...
Ali, kao što kaže pametan narod, ne postoji nešto kao što je besplatan ručak, uvijek je nešto za nešto, tako i ovdje....)
Ne znam koje si struke, ali naći novi posao je poprilična muka (jedino ako si ne pripremiš, ne dogovoriš unaprijed, ne održavaš neki radni ritam).
Ti si sada trudna? Ako sam skužila? Onako, kao majka koja je prošla sve varijante, mogu ti reći da ti je najbolje vratiti se na posao (uz neku dadilju, da se naći okej, ako nisi u egzotičnom kvartu, kao što sam ja bila...) na par mjeseci, ostvariti neki uspjeh, stvoriti veze, usidriti se, zatim odraditi svoj porodiljni, opet se vratiti malo na posao, i onda opet otići na produljeni porodiljni. Ili tako nešto - da te ne zaborave. Na neki način ti je najlakše raditi s bebom od cirka 1 godine - 18 mjeseci - oni još puno spavaju, i malo kontaju. Puno ti više znači da si uz njih od godinu i pol do negdje četiri-pet ako se može... tužno je da tako mjerimo, naravno da je najnormalnije i naljudskije da si uz bebu uvijek, ali vremena su fakat teška, i naša zemlja apsolutno nema mjere, razumijevanje niti zaštitu žena-povratnica na tržište rada. To je okrutna realnost.
Ako počneš raditi, dok dadilja nahrani dijete i prošeta u parku, dok dijete odspava - ti si doma... ako imaš iole normalno radno vrijeme...
mislim da si malo više pomiješala lončiće, ona nije sad ni trudna, a ni nema normalno radno vrijeme
Onda sam stvarno pobrkala :/ Ispričavam se!
bez obzira na to Ifigenija neke stvari si baš pogodila u bit !!!!
pogotovo prva 2 odlomka, i ja ih svježe osjetila na koži jer sam sad bila doma 1 god i 4 mj, al brzo ću ja "pokrenut" svoje ukućane, ne dam se ja
Hvala Ifi, kužim što želiš reći... ali nas ukućana nema puno, tu je osim nas troje samo svekar, a on je vitalni žilavac koji odbija tražiti pomoć. češće on meni pomaže nego ja njemu...
Nisam trudna, to bi bio easy way out, ali nisam.
Mojca, možda budeš?
Ni troje nije malo, vjeruj mi zna Ifi što govori, ja osjetila na svojoj koži, muž "očekuje" da je sve manje-više pod kontrolom (kuća), dijete očekuje da si stalno "na usluzi", popodne je kao muž umoran od posla,a žena domaćica kao nije. Mo'š mislit, otkad sam počela radit još nijedan dan nisam bila umorna nakon posla i cijelog dana kao dok sam bila na porodiljnom.
Danas se nažalost ne cijeni dovoljno trud i rad domaćice, žene koja ostaje doma s djecom, obitelji,...nula bodova.
ovo ovisi o karakteru osoba s kojima živiš
ja sam doma sad već 5 godinu i niti jednom mi muž nije prigovorio zbog ničeg, niti išta očekuje
kuži kolko djeca mogu biti zahtjevna i cijeni ono što trenutno "radim"
super Zara1 za vas, al to je rijetko budimo realni.
ni moj ne prigovara, ni ne očekuje ništa da bude tip-top , al bome ne poteže ni on,a kad radim, radi sve u 16 i to sam (uz pokoju napomenu).
Bilo je već jako puno tema na ovu temu, tako da ne trebamo otkrivat toplu vodu, sigurno da žena koja stoji doma "odradi" puno više od muža npr. po kući. MENI nije dovoljno da CIJENI nego da ZASUČE rukave, a mislim da ih 90% zasukne rukave puno manje ako doma žena stoji.
Ako ostanem doma ostajem zato da se bavim djetetom, a ne zato da rintam po kući. Ne pada mi na pamet glancati i samo zato jer sam doma...
I sad ima dana kad nema ručka, pa nitko od toga ne pravi problem... važnije je da smo vani na suncu nego da čistim. To su gluposti.
tako je i kod nas, mi smo stalno negdje (vani)
Dijete doma, pogotovo malo starije, je količina nereda koji te ubije ako ga ne saniraš...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
