Imam vrlo bizaran problem koji pratim od kad sam dobila prvu mengu nakon poroda, znači sad bih trebala dobiti treću po redu. Naime, moj malecki čim ja uđem u pms (koji je prije poroda bio vrlo težak, do te mjere da sam bila tretirana hormonskim tabletama, a već godinama živim na restriktivnoj dijeti koja pomaže protiv simptoma, pretežno fizičkih - bolovi u kralješnici, lupanje srca, mučnine, jak umor...) započinje maratonska dojenja svakih pol sata, a podoji traju opd pol po dva sata
Prvih par dana još i podnesem, ali kad se skupi umor od nespavanja, iscrpljenost od pms-a i dnevnih obaveza, jednostavno puknem. Zanimljivo je da nemam simptome pms-a jer sam na spomenutoj restriktivnoj dijeti (bez šećera, bez kave, bez ičega slatkog, jedem pretežno integralne žitarice, povrće, ribu i meso) i uopće nisam niti živčana, niti me nešto posebno smeta, osim laganog umora. To može potvrditi mm, zajedno pratimo stvar i razgovaramo. Tako da vjerujem da nema ništa u mom ponašanju što bi eventualno izluđivalo malog. Vjerujem da je u pitanju neka igra hormona, ili nešto podsvjesno ili nešto s mlijekom, ali ne znam što i ne znam kako tome doskočiti.
Evo, sad je četiri sata, ja sam ustala od malog nakon x-tog podoja od po sto godina, sva se tresući jer mi je to takav stres da fizički ne mogu podnijeti, počne mi se povraćati i iskreno govoreći imam samoubilačke misli. Naravno, ne bih se ubila niti za milijun dolara, ali prođe mi kroz glavu kako bi bilo dobro da si skratim muke. Nek se tata bori s njim, ja ne mogu.
A mali je tako grumpy - čim mu izvadim cicu iz usta (nakon npr. sat vremena...) počinje tako cenrati i plakati da je to strašno. Uvati najiritantniju oktavu od koje se ledi krv u žilama. I tako cijelu noć...
Dakle, jel ima netko iskustvo, savjet, preporuku? Ovo je neizdrživo i razmišljam o prekidu dojenja samo zbog toga.