nena nije ti lako.

ja bih, da sam na tvom mjestu, pokusala
ne drzati predike
i ne gubiti zivce, niti vikati.
nego u onim trenutcima kada inace razgovarati, pricate, imate ono svoje vrijeme ... se zagrlite, te da joj ti pricas sto mislis da je u zivotu vazno, zasto i kako... s osobnom notom, sjecanjima na tvoje djetinstvo... protkano tvojom etikom, vrijednostima i slicno. to je inace jako dobro, sada kada imamo tinejdere, da stalno njegujemo taj dijalog, razgovore na malo drugom nivou od: da li gladna, sto je bilo u skoli..itd
razgovori koji se prvenstveno bave dubinskim stvarima, razgovori u kojima nas djeca mogu pitati sve zivo, od toga da li si imala idole u muzici, do toga kako ste se ti i njen tata upoznali, preko snova o buducnosti, strahova od te iste buducnosti, njenog dozivlajja svijeta i sire, knjiga i filmova koji ih diraju (moja mi redovno daje poneku od svojih knjiga koje su joj super da procitam) o smrti, zivotu, ljubavi, politici, ma o svemu.
kod toga je bitno ne biti samo roditelj, nego naprosto otvoriti i onu svoju ljudsku stranu, svoje dubinsko bice, pricati i o svojim snovima i tugama, euforijama i strahovima. (to sad sve naravno ovisi o zrelosti djeteta)

ali to ne smije biti prodika, to treba biti dijalog, da se ona otvori i prica, objasnjava i slicno. na tebi je da suspregnes vikanje, pokazivanje uzasnutosti ako kaze stvari na koje ti se sve dlake najeze.
nego, ono: hm ti to tako mislis. interesantno stajaliste, ja recimo mislim ovako, ali ima nesto u tome sto kazes...itd,itd
to je proces, koji traje, ali se isplati.

drugo
kakve god materijalne zelje dijete izrazilo, ja bih se suzdrzakla od izjava: jesi li ti nooormalnaaa! to je skupo, ludo, ovakvo..onakvo
nego
to zaista zelis? da li si razmislila kako bi to ostvarila? posao preko ljeta, razvijanje appa, stednaj, bilo sto, sto zelju i njeno ostvarenje vraca u njene ruke.
pa kom obojci, kom opanci.