SV.Duh- predrađaona prije 13 godina:
ležimo nas pet žena, ni jedna nema trudove, samo ja. Luđačke.
Iz rađaone se čuju urlici. Žena viče, užasno viče kao da umire u najgorim mukama. To slušam dva sata.
U jednom trenu čujem doktora kako govori po hodniku- idemo porodit ovu. Nakon toga još ženinog urlanja, plač bebe, tišina. Mislim si- Bože hvala ti.
Kod mene se tri sestre i dva doktora redaju na meni. Svi bi mi gurnuli ruku dole.
Mene rasturaju trudovi. Bez pauze, užasno jaki, najjači. Ja ne urlam. Ne mogu. Čupam si kosu.
Do mene dolazi mlada trudnica i sa užasom bježi kad me vidjela kako izgledam.
Druga cimerica kuka kak je gladna, trećoj je dosadno, a ja bih ih najradije ubila sve do jedne. Idu mi na živce, smetaju.
...da skratim; kateter su mi stavljali pred cimericama, brijali me do daske pred cimericama, a kad su me s kolicima dovezli pred operacionu salu, potpuno gola sam se morala ustati- dva dečka su mi pomogla i ušla sam u salu kao na klanje. Golu su me polegli na stol i desnu ruku zavezali za neku letvu.
Kad su obavili carski opet su me ta dva dečka iznjeli kroz vrata na kolica. Obrazloženje je bilo da kolica ne mogu proći kroz vrata.
Kasnije na intenzivnoj nije bilo tople vode. Ležala sam krvava sa sasušenom krvi ispod noktiju.
Namolila sam sestru da me opere s hladnom vodom...
Ima li ovo ikakve veze s privatnošću i pravima pacijenta?
Istina, spasili su mi dijete, mene. Žive smo i zdrave. Ali, ovaj horor pamtit ću dok sam živa.