Ta sala je bila na kraju prostorije s boksovima. Ne znam da li su je preuredili kad su preuređivali rodilište prije par godina.
Eh da, još jedan detalj. Kad sam ušla u salu unutra su već bile dvije sestre instrumetarke i anesteziolog. Ljutili su se se što čekaju doktore jer im je javljeno da je jako hitno i da su beba i mama loše a ja sam tu i slušam ih.
Sestre su imale plastične pregače do poda doslovno kao u klaonici. radila sam davno u Zagrepčanki i tamo je bila klaonica i mesari su tako bili obučeni.
Jedina svjetla točka u tom trenutku je bio anesteziolog. On mi je pomogao da legnem i pokrio me zelenom plahtom. Još je i komentirao zaprepašteno: pa vi drhtite, pa vi imate trudove. Jake trudove, budem vam dao kisika, znate to je dobro za bebu. I stavio mi je masku. Malo poslije su me uspavali i dalje ne znam.
Taj doktor me i probudio i poslije obilazio na intenzivnoj. Jako često zbog mog tlaka. Njega sam i pitala za bebu jer nitko nije znao, ni što sam rodila, ni kako je beba.
Žao mi je što mu ne znam ime.
Dvojica ginekolga koji su me porodili su obavili svoje i gotovo. Došao me običi samo stariji i usput se ispričao jer je vikao na mene. Naime, u predrađaoni, kad više ni sami nisu znali kaj bi sa mnom jer tlak mi divlja, oni ga ne uspijevaju spustiti nikako, beba visoko, ja otvorena samo 4 prsta i gubim se jer satima imam luđačke trudove bez pauze, a porod ne napreduje...ja sam skužila da njih tri doktora viječaju kaj će sa mnom. Ja ih ne čujem i kažem sestri da želim znati, biti uključena u taj razgovor. Sestra neće, ne usudi se priči doktorima. Ja pristojno molim, zapomažem, da želim znati. Ignoriraju me, samo tu i tamo značajno pogledaju prema meni- kamenih lica. Što od strah, što od muke, viknula sam na sav glas da inzistiram da mi kažu što će sa mnom!!! U tom trenu je stariji doktor (namjerno ne pišem ime) bijesno domarširao do mene i viknuo- a ja inzistiram da dobijem veću plaću!!! I otišao, bez riječi o bebi, meni. A ja ne osjećam moju Reicu, ne miče se. Tako me bilo strah da joj se nije što dogodilo.
Odmah iza toga je došla sestra i kaže- da vas obrijem, ja njoj-zašto?- pa idete na carski??!!!
Eto, nije mi doktor to mogao reći, ali se zderao da hoće veću plaću. Poslije mi se na intenzivnoj ispričao za to.
Sestre su bile ok, ali su im uvijeti onda bili katastrofa. Intenzivna u prizemlju, bebe na drugom katu. Nemaju tople vode, ma užas.
Malu sam vidjela tek nakon dva dana i to zato jer sam gnjavila sestre ko uš.
Oko dojenja mi nitko nije pomagao. Hranili su malu s adaptiranim, iako sam ih preklinjala da ju ne hrane, već da mi ju donesu kad počne plakati. Lagali su da joj ne daju adaptirano, poslije se jedna sestra izlajala da ipak daju i da svaka beba kraj uzglavlja ima flašicu.
Preklinjala sam pedijatricu da me stavi u rooming in sobu. Nije htjela, stavila je ženu koja se rukama i nogama borila protiv toga. Molila sam da nas zamijeni jer ona neće, a ja hoću. Ništa.
Loše mi je bilo. Padala sam u zahodu, na hodniku. Kako? Pa sad vam je tlak dobar- čudili su se. A nije bio tlak krivac, već anemija. Previše sam krvi izgubila. Onda se napokon peti dan jedan dr u večernjoj viziti sjetio da mi provjeri krv i rezultat šokantan. Cijelu noć sam primala transfuziju.
I onda sam pukla. Peti dan sam pukla.
Plakala sam cijelo jutro i tražila otpust.
Svi s odjela su se sjatili oko mene i uvjeravali me da nije dobro da idem doma. Da me pere baby blues.
I nisam otišla. Izdržala sam još dva dana.
Eto, to je moje iskustvo sa slavnog Svetog Duha.
Užas.
O