 |
|||
(ne)dobra majka
Jeste li se ikada osjećali kao nedobra mama?
Moje je srednje dijete danas otišlo uplakano na izlet, bez pozdrava i ja se osjećam jako krivom zbog toga. Ne mogu se othrvati osjećaju grižnje savjesti i najradije bih otišla tamo gdje je on da mu se ispričam, da ga zagrlim, ali nisam u mogućnosti....
Kako smirite sebe u takvim trenucima i kako se djetetu odužiti za tugu koju proživljava?
Jesam nažalost i mislim da je to normalno, također ne mogu cijeli dan doći k sebi, to su mi najgori trenutci.
Nastojim svesti to na minimum....
Što prije pokušaj zaboraviti, a kad se dijete vrati porazgovarajte o tome i ispričajte se ako je potrebno.
Sve će biti u redu, znam da ti je teško, usmjeri svoje misli na nešto drugo da lakše prebrodiš do njenog povratka.
evo ti jedan, ne ubijaj se lošim osjećajem, nismo savršene niti svemoguće.
iskupit ćeš se ti već, ne brinem da nećeš
jesam, osjećam se i sada neuspješno, nemoćno i nekompetentno. a dala sam sve od sebe. vlastiti instinkti, AP, Sears, Juul, Jovančević....sve mi se čini promašenim. neki dan sam googlala "podbačaj u roditeljstvu".
ruzice, nisi ni prva ni zadnja. Takav osjećaj se događa. Samo Supermeni mogu sve uvijek ispravno napraviti (ili ni oni ne mogu?). A mi drugi učimo na vlastitim greškama. I djeca i roditelji.
Vjerojatno ćete i ti i dijete biti danas tužni, ali do navečer će se osjećaji slegnuti i bit će sve dobro.
Baš sam na drugoj temi napisala - svaki put kad dam bebama bočicu a ADom, umjesto da ih zagrlim i podojim osjećam se kao najveći promašaj u povijesti roditeljstva. Pa me malci zagrle i poližu (tako se mi ljubimo - još smo mali), pa mi bude bolje. Ali znam taj osjećaj. I pitam se hoće li proći ili ću u budućnosti nalaziti nove razloge zbog kojih ću se prozvati promašajem...
ruzice, svi smo se mi barem jednom tako osjećali, a i doveli se u takvu situaciju.
Ne brini, topli zagrljaj i iskren razgovor i isprika ako si bila u krivu sve će popraviti.
Djeca su neiskvarena i puno jednostavnije shvaćaju svađe, nesporazume i nervozu. Sa djecom se puno lakše pomiriti nego sa odraslima.
Nisu niti Supermeni što su nekad biličim čitaju ovakve knjige
Ja sam se samo nakratko osjećala promašajem kada nisam imala mlijeka. Pa sam othranila svoju djecu ADom. Također uz zagrljaj.Sumskovoce prvotno napisa
Evo ih danas, 7,5 godišnji hahari. Niš im ne fali.
Uzimam riječi druge twin mame kao utjehu :hug:
Sumskovoce, ja sam svoje dojila, i mislila sam: OK, dojim, ali zato nisam dobra u... Svi imamo sklonost podcijeniti ono u čemu smo uspjeli, a koncentriramo se na ono u čemu nismo. Tako da se uvijek nešto nađe.
ruzice, nebrojeno sam se puta osjetila kao nedobra majka.
Superman, gdje ćeš ranije proglašavati podbačaj, a malenome tek 3 godine?!
Apsolutno sam prodojeća, ali sam isto tako aspolutno za veliku, veliku podršku i utjehu majkama su pokušale ali ne uspijevaju dojiti, jer vjerujte svaka koja nije uspjela dojiti u određenoj se mjeri barem malo osjetila loše zbog toga. A osjećati se psihički loše i u isto vrijeme pokušati doći k sebi od poroda i brinuti se za novorođenče je teška muka, vjerujte. Pogotovo ako ih je 2 ili više odjednom.
Ljubi ova dva pilića sa avatara i uživajte u svakoj sekundi.
za svaku neprospavanu noć i neopranu kosu. Bit će bolje kad porastu, kad sami budu brisali guze, jeli i oblačili se.
Ja sam se jučer ovako osjećala.... a zapravo nisam sama izazvala cirkus.
Moj sin OPET nije pojeo užinu, pa sam ga špotala. Otišao je u krpe pokisao (zna da je kriv) ali ni meni nije bilo lako... Ujutro smo si opet bili dobri.
Ajme meni.... Looking back and forward, ne znam što bih rekla, a da ne zvuči glupo...a li ono, ljudi, dajte se skulirajte. Ruzice, bit će sve OK, koje "oduživanje za tugu koju proživljava", ili guglanje "promašaja u roditeljstvu", ono... I bet you da je "tuga" zaboravljena prvim zavojem busa i da onaj ko gugla promašaje u roditeljstvu teško može bit promašen roditelj. Nema the savršenog roditelja i the savršenog odgoja... ako vas to može smirit...
Meni se čini upravo suprotno, sad kad su veliki i problemi su veči, sumnje u sebe kao roditelja češće, ne znam ?!
I bet you da je "tuga" zaboravljena prvim zavojem busa i da onaj ko gugla promašaje u roditeljstvu teško može bit promašen roditelj.
Ovo ja prepisujem inu33 (i potpisujem).
Istina je, "mala djeca - mala briga, velika djeca - velika briga", ali ja se osobno lakše nosim sa mentalnim naporima borbe sa dvoje prvoškolaca, nego sa brisanjem guze x2, kupanjem x2, oblačenjem x2, hranjenjem x2, uspavljivanjem x2, jedno bi šetalo drugo bi sjedilo, jedno bi jelo drugo bi išlo van, jedno je u bolnici drugo u vrtiću...
U sebe kao roditelja uopće ne sumnjam. Najbolja potvrda da sam dobra mama su mi moja djeca. Pametna, iskrena, vesela, dobroćudna, znatiželjna, pristojna, druželjubiva. Tko god ih upozna odmah ih zavoli i uvijek hvali da su predobra dječica.
pa upravo to, ako sam već sad podbacila, kako li će tek biti poslije?
u vezi dojenja, ja nisam uspjela isključivo dojiti svoje dijete, te je od trećeg mjeseca života uz dojenje krenula i nadohrana. sjećam se da sam oplakala svaku bocu AD-a koju sam mu dala. tako da, Sumskovoce, razumijem... e sad, u dobi od tri i pol godine (a moj sin i dalje doji) imam pravog ovisnika o dojenju i sad opet kreću sumnje... jeli to ok? jeli primjereno? ne bi li trebao u ovoj dobi utjehu, sigurnost, privrženost pronaći na neki drugi način, a ne samo sisanjem? hoćemo li sad oboje iskusiti pakao odvikavanja? gdje sam pogriješila?...
Superman, naprotiv, radiš ispravno, ako tebi ne smeta dojenje ne vidim razloga zašto bi se uzrujavala oko toga.
Moj mali je prekinuo sa 3, sad sa 4 još čuva cicu i meni je drago zbog toga.
Teško mi je općenito pisati kad ne znam zbog čega si se sukobila s djetetom, ali probat ću...
Ja sam odahnula kad sam uspjela samu sebe uvjeriti da nije moj roditeljski zadatak činiti djecu sretnom 100% vremena. Mi smo ipak roditelji. Nemam uvijek vremena i živaca hodati po jajcima da svojoj djeci ne povrijedim osjećajčiće, ponekad presiječem, pogotovo ako je u pitanju nešto bitno.
Dok su djeca mala, odgovornost za komunikaciju je 100% naša. Kako rastu, tako postupno i oni preuzimaju odgovornost i za svoje postupke i za komunikaciju s roditeljima. Vidim ja po svojima... Sad su u fazi da se vole dizati na stražnje noge. Za starijega sam jedva dočekala taj trenutak, jer on je do nedavno bio poslušan i discipliniran pa mi se sviđa kad pokazuje roščiće. Mlađi i ja češće imamo sukobe jer smo slični karakteri i nerado popuštamo. Klinci u ovoj dobi kao i u bilo kojoj drugoj dobi probavaju pomicati naše granice. Bitno je to ne shvaćati previše osobno. Kažeš što misliš i zašto baš tako misliš, argumentiraš, a ako je druga strana razočarana - s tim se ponekad treba pomiriti. Ne znači da smo loši roditelji ako nam se djeca ne smješkaju čitavo vrijeme.
Ovo mi se sviđa i pomaže shvaćanju problema.
Odvikavanje ne mora biti mučno i teško možeš to riješit vrlo jednostavno i lagano za tebe i dijete, samo strpljivo i polako i dajs i vremena. OT je pa možemo na pp ako želiš.
ja racionalno razmišljam kao ina.pa upravo to, ako sam već sad podbacila, kako li će tek biti poslije?
u vezi dojenja, ja nisam uspjela isključivo dojiti svoje dijete, te je od trećeg mjeseca života uz dojenje krenula i nadohrana. sjećam se da sam oplakala svaku bocu AD-a koju sam mu dala. tako da, Sumskovoce, razumijem... e sad, u dobi od tri i pol godine (a moj sin i dalje doji) imam pravog ovisnika o dojenju i sad opet kreću sumnje... jeli to ok? jeli primjereno? ne bi li trebao u ovoj dobi utjehu, sigurnost, privrženost pronaći na neki drugi način, a ne samo sisanjem? hoćemo li sad oboje iskusiti pakao odvikavanja? gdje sam pogriješila?...
al uvijek mi kroz glavu prolaze ovakve misli
i vjerojatno nikad neće prestati.
a točno se sjećam ovakvog osjećaja kakav opisuje ružica, kad jedva čekaš vidjeti dijete da ispraviš grešku. a dijete te, kad dođeš s posla, zagrliš ga i kreneš s isprikama il we, gleda s pogledom u stilu ...a na čemu si ti da mi je znat
Peterlin, daleko sam ja od toga da mi se djeca non stop smješkaju.
Ali ovo jutros me baš pogodilo, pomislila sam "tko zna koliko puta se on tako osjeća, a ja to ni ne skužim"
Konkreno, spremali smo se jutros - ja na posao, mala u vrtić, on na izlet. Naravno, žurba, kašnjenje, nervoza. U jednom momentu sam se otresla na njega nek me pusti na miru, jer kasnim, a još moram malu voziti u vrtić, šta je radio sinoć, zašto si nije pripremio šta mu treba (inače je samostalno dijete), nebitno. Nije on na to nikako odreagirao. Izašla sam iz kuće, a on je već bio na ulici. Prolazimo kraj njega, ja spustim staklo, da ga pozdravim i tek tada vidim da plače, samo je okrenuo glavu i nastavio svojim putem...
I tu je problem, odjednom sam se našla u njegovoj (pubertetskoj) glavi i sjetila se kako sam se osjećala u tim godinama. Dominantno sjećanje iz mog djetinjstva je nervoza i otresanje roditelja s kojima nikad nisam bila bliska. Shvatila sam da radim upravo ono što sam u svojoj roditeljskoj ulozi htjela izbjeći, često postupam kao moji roditelji. Eto, to me boli.
ruzice, vjerujem da je klinac potisnuo taj sukob, i da se super zabavlja na izletu (to mu od srca želim). Isto tako vjerujem da nikako nije kasno da ga izgrliš kada se vidite popodne ili navečer i da mu kažeš da ti je žao zbog visokog tona, da je ujutro bila totalna ludnica i ćeš se potruditi da se to ne ponavlja, ali da isto tako očekuješ njegov angažman u smislu da si sam pripremi što mu treba (naravno, uz tvoju pomoć) - iskreno, nekako sam stekla prvi dojam da je baš mali klinac a ne pubertetlija, i da ima strpljenja i razumijevanja za obaveze oko manjeg djeteta koje nije tako samostalno kao on. Eto, tako bih ja učinila.
Uvijek se osjecam tako nakon sto vicem. Uvijek se ispricam za ton ali sadrzaj stoji. Nezgodno je ako sukob bukne pred rastanak pa imam dugo taj gorak okus. Tjesim se - covjek sam i nadam se da ce me razumjeti i oprostiti mi ako ne prije onda kad ona sama bude mama.
To je generacija mog najstarijeg, nisu to više godine u kojima se za minutu zaboravlja ono što te rasplakalo. A s druge strane, to su godine kad suze, iz nekih drugih razloga nego prije, lako krenu.
Ne znam je li te sad još više bediram, samo mi se činilo da su dosadašnji odgovori primjereni za malu djecu.
I ja mislim da si on ipak neće dozvolit da bude pod dojmom cijeli dan, prevladat će želja za zabavom i dobra ekipa.
A navečer ovako kakao mamasch piše. Ja bi svome još rekla i ovo što si nama ovdje napisala: neke načine ponašanja pokupimo iz svog doma i ponavljamo ih i kad ne želimo, ali stalo mi je jako kako se jedni prema drugima ophodimo i pazit ću na to.
Ja svojoj ne mogu svojoj oprostiti.
E, draga, onda te život doveo u situaciju da je bolje razumiješ!Ja svojoj ne mogu svojoj oprostiti
Draga moja ruzice, nedaj da te tvoje djetinjstvo i manjak bliskosti sa vlastitim roditeljima ometa u sadašnjosti, u odnosu TEBE i TVOG djeteta!!! To si TI, ne TVOJA MAMA!!! Ne zaboravi to, mantraj sama sebi kad god se osjetiš slabom, ja sam uz tebe jer te apsolutno razumijem.
Ja sam ti hodajući primjer manjka zagrljaja, bliskosti, roditeljskih pitanja "sunce, kako je bilo u školi'". Nisam čak viđala ni da se moji roditelji grle i ljube. Na prste jedne ruke mogu nabrojati koliko puta mi je moja mama rekla da me voli. I jako, jako, jako dugo sam patila zbog toga, otišla sam iz roditeljskog doma sa 20 godina iz puno, puno razloga. Kada sam i sama postala majkom (duplom!) bila sam u strahovitom grču da li ću ja znati biti topla i brižna roditeljica svojoj djeci. No, pustila sam da ljubav i ostale emocije koje gajim prema mojoj djeci prevladaju moju prošlost, i nisam dozvolila (borila sam se strastveno, i ne bez suza, vjeruj mi) da budem žigosana u vlastitim očima. Znala sam da svojoj djeci moram i ZNAM pružiti više.
ja često osjećam da sam podbacila
mamasch, kao da si pisala o meni
Od kad me sjećanje služi ne sjećam se da su mi ikad mama ili tata rekli da me vole!
(kako ovo ružno izgleda ovako napisano)
mamasch, natjerala si mi suze na oči, svaka čast, tvoji sinovi imaju najbolju mamu!
Vjerujem da svaka od nas ima situacija u kojima pozali neke postupke, zapita se je li bilo vrijedno ustrajati u necemu, ima osjecaj da je podbacila.
Ja sam jako samokriticna i cesto se ulovim da vazem i mjerim jesam li mozda mogla bolje, drugacije. Pomaze mi sto nastojim uciti iz vlastitih pogresaka i iskustava i osvjestavati u burnim trenucima da mi je najvaznije zadrzati dobar osjecaj izmedju mene i djeteta, a tek ga onda odgajati.
mamasch, kao da si pisala o meni
Od kad me sjećanje služi ne sjećam se da su mi ikad mama ili tata rekli da me vole!
(kako ovo ružno izgleda ovako napisano)
ovo je stvarno strašno!!!! sva sam se naježila, ne čudi me uopće da ne možete ostvariti bliskost ni danas,iako bi tebi bilo punooo lakše da probaš to prihvatit i na neki način oprostit, možda otvoreno s njom porazgovarat o tome. Mislim da bi ti pao kamen sa srca.
Ljubi svog sinčića, bit će sve ok.
mamasch, kao da si pisala o meni
Od kad me sjećanje služi ne sjećam se da su mi ikad mama ili tata rekli da me vole!
(kako ovo ružno izgleda ovako napisano)
Ne brigaj, sve će biti dobro!
Khm, sinko i kćerce, molim lijepo. (ježi ga, ne vidi se u potpisu, moram prilagodit)
i jaja često osjećam da sam podbacila
uopće ne znam kako bi taj osjećaj pretvorila u riječi
ruzice
mamasch
Mamasch & Ruzica :hug:
Kod mene je dvojba druga - moja je mama uvijek bila na raspolaganju, uvijek nježna, draga, ohrabrujuća. Tata je bio (i još je na neki smotani način) moj heroj, prva ljubav, zaštitnik - legenda.
I dvojba nastane kad sebe vidim kako odgajam, hoću li bit dobra kao moja mama, jednako nježna, pažljiva, prisutna? Hoće li MM biti jaka ličnost kao moj tata? Hoće li se dečki osjećat sigurno sa nama?
Kod mene je PMS najgore vrijeme za ta mozganja, a najčešće tada mozgam.Možda bi pomogao neki razgovor
Na Rodi ne pitamo za "one dane u mjesecu", tak da se uvijek možeš tu javiti.
Ima nas još kojima treba krevetac. Možda si naišla na topic o neurednosti gdje pišem o pranju kokošjih jaja prije stavljanja u frižider?
Enivej, ti si došla iz tople obitelji. Pretpostavaljm da se moraš nešto manje truditi od nas iz disfunkcionalnih familija. I na tome ti zavidim. Imaš snage za druge stvari, ne moraš samu sebe servisirati dok odgajaš vlastitu djecu.
ovako i ja... kod nas se nekako podrazumijevalo da se to zna ali se nije nikada izgovaralo... što ja sa svojim sinom svakodnevno ispravljam jer znam da se to MORA izgovarati, po sebi znam...
stalno osjećam da nemam strpljenja za njega.. ima dvije godine i energičan je, živ, radoznao, rijetko se igra sam, sve bi samnom - i to je naporno... pogotovo kad dođem s posla ili ako imamo neku životno-važnu preokupaciju u datom trenutku... i kao da stalno pronalazim opravdanja za sebe u tom stanju, a onda navečer pogledam svoje dijete koje spava i shvatim da sam potratila dan
i zahtjevan je u odgojnom smislu, neposlušan i svojeglav, pa se često osjećam nemoćno pred njim, a trebala bi ga obuzdati... svakodnevno testira sve moje odgojne principe... i onda gledam susjedovog sina (2 mjeseca su razlike) kojeg oni "malo po guzi" - poslušan i dobar, i mislim si dal bi mi tako bilo lakše... al ne mogu - to jednostavno nisam ja i gotovo... ali pitaš se...
uf, baš ste me pogodili s temom
Topic o neurednosti je melem za moje psihičke rane - ti najbolje znaš kako može izgledat kuća sa twinsima od 9 mjeseci. A ja pomalo OKP...
Apropo "normalne obitelji" - pa i nismo bili najnormalniji, ali su mi starci emotivci i uvijek im je bilo stalo do toga da osjetim ljubav, sigurnost, toplinu. Bilo je i svađa, posebno kad sam ušla u pubertet, ali jedno mi je uvijek bilo kristalno jasno - što god se dogodilo, bez obzira na sve - roditelji me vole. Kad me svi napuste, sve lađe potonu i svi okrenu leđa, ima dvoje ljudi koji su uz mene.
Ali - naravno da sam našla samoj sebi komplekse raznih vrsta zbog kojih se i dan danas servisiram. MM pomaže ponekad - jer me voli takvu kakva jesam, a nitko ga ne tjera.
E vidiš, ja nikada, NIKADA, nisam imala osjećaj da se mogu sa bilo kojim problemom obratiti roditeljima. Dapače, nisam osjećala da mogu pred njima biti to što jesam - JA, kakva god bila. Pa sam se koncentrirala na prijateljice i dečke.
Svoji djecu odgajam, barem se trudim da bude tako, da znaju da smo i MM i ja uz njih što god se dogodilo, potičemo iskrenost i otvoreno priznavanje i dobroga ilošega. Stojimo iza svoje riječi i obećanja koja dajemo djeci, riječima im dajemo do znanja da ih volimo, čuvamo, uživamo u suživotu sa njima i da želimo da tako bude dokle god smo živi. Pa i kad smo ljuti, umorni i nervozni, to i izgovaramo. "Ljuta sam (na tebe/tatu/sebe/nekog trećeg), umorna sam (zato jer..), tužna sam (zato jer...), boli me (zato jer...)". Trudimo se ne ostavljati ništa neizgovoreno ili neobjašnjeno jer znamo koliko je bogata dječja mašta, a i glupo je da prvoškolac u školi komentira "što je moja mama mislila kad je rekla to-i-to...", a doma ima mamu koja govori hrvatski i zna sa njime razgovarati.Nemam razloga biti kao moja mama, šutjeti i živjeti kako je vjetar puše, i moliti se da nitko ništa ne zatalasa. Ne bojim se ničega. Živim.
Kao što kaže Jay Kay, alias Jamiroquai "I must believe I can do anything".
E to učim svoju djecu (i sebe).
ja sam se i deklarirala kao nemajka.
jbg.
ali kako tvrdi moj sin, jako sam dobra mama pa zašto da mu proturječim , otkad ide više po selu valjda može i usporediti
dajte nemojte automatski povezivati nedojenje s neuspješnim roditeljstvom
znamo koliko je dojenje bitno i dobro ali mislim da pretjerujete
nije roditeljstvo samo i isključivo dojenje
osim toga postoje matere koje doje do 3 godine dijete a u svemu ostalom su zakazale
mene osobno zanima kako mame odraslije djece, pa čak i ove predpubertetske i pubertetske znaju da su na pravom putu?
onako, svakodnevno?
i znaju li uopće?
meni je teže sad ovo razdoblje sa starijom nego sve ove neprospavane noći i navlačenje sise i plač s mlađom...
pokretačici teme šaljem
ma čak mislim da dosta roditelja povremeno ima takve osjećaje ili sama sebe tješim
meni se nekad zna činiti kao da obavljam neki teški, teški posao za koji ne znam kako će završiti
a najgore od svega što sve vidim oko sebe neke kul roditelje koji se ne smaraju kao ja prehranom, zdravljem, aktivnostima, samopouzdanjem, samopoštovanjem, društvom, razmišljanjima svoga djeteta, usađivanjem radnih navika, pristojnim ponašanjem, blablablabla
i ta djeca odgovorna, sposobna, jedu sve, ne kamče ništa, ne cmizdre i ne nariču kad nije ppo njihovom, ne žderu živce i stoput manje zahtjevna
malo sam isfrustrirana
i ta djec
Ja sam recimo bila sklona razbijati glavu da li to moje dijete meni podilazi (ili me nešto želi užicati) kada mi kaže da sam super mama i da je jako sretno što me ima. Onda sam prestala dumati, i jednostavno uživam u komplimentima.
ruzice, polako, smireno, večeras stisni sinka, ispričaj mu se, pričekaj povratnu informaciju, i sve će biti u redu, vjeruj mi.
pusa
HM???? Da, uvijek tražim opravdanje da ni oni nisu dobili ljubavi pa je nisu znali ni dati. Ali, ni ja je nisam dobila pa se svim snagama trudim dati i pokazati je svojoj djeci.
"ne po guzi" je isto priča za sebe, da sam tada znala prijavila bih svog oca za zlostavljanje (a ja sam mislila da je to normalno i da je kod svih tako).
ružice , srednje dijete ti je u fazi puberteta .
ne brigaj.
ti si sva tužna, a on se sigurno zabavlja na izletu.
kad se vrati ,sjedite i razgovarajte .
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom