ružice , srednje dijete ti je u fazi puberteta .
ne brigaj.
ti si sva tužna, a on se sigurno zabavlja na izletu.
kad se vrati ,sjedite i razgovarajte .
 |
|||
|
|
|||
ružice , srednje dijete ti je u fazi puberteta .
ne brigaj.
ti si sva tužna, a on se sigurno zabavlja na izletu.
kad se vrati ,sjedite i razgovarajte .
ma kužim
samo mi malo ide na nerve kad sve počinje i završava s tim da se ljudi opravdavaju
jesu li dojili i koliko i zašto nisu i zašto jesu...
ali mogu razumjeti da ti je to sad kao neki minus u tvom iskustvu roditeljstva
a kad narastu, da vidiš kako se lista širi...
marija71, generacijo - znam ja to, ali svejedno imam grč u želucu (možda PMS pa me sve to skupa još više muči)
cure, hvala na zagrljajima, mamasch
beti3, nisu trebali vikati: volim te, volim te...., mogli su pokazati - nisu (pa dobro, idemo dalje)
ali, uvjerenja sam da djetetu uz svo "pokazivanje" ljubavi to ponekad treba i reči.
ja baš mislim da ljudima koje volimo trebamo to i govoriti
meni barem to treba, a vidim da treba i mojoj djeci
i ja to isto mislim.laumi prvotno napisa
doduse ne treba pretjerivati, kao npr, ja
ja se u tom polju vodim onom: od viska glava ne boli.
i ja to isto mislim.
doduse ne treba pretjerivati, kao npr, ja
ja se u tom polju vodim onom: od viska glava ne boli.ovako i ja...
Isto i kod mene!i ja to isto mislim.
doduse ne treba pretjerivati, kao npr, ja
ja se u tom polju vodim onom: od viska glava ne boli.
Potpisujem i laumi.
Meni moja djeca svako malo kažu (uzvrate) da me vole, ali bome i da me ne vole kad sam "nekakva". Evo jutros su me doslovno ubijali sinusi, živčana ko pas, požurivala sam ih onako spore i na kraju zaurlala. Pa me mlađa od 4 i pol sasvim mirno pitala: mama, kaj je tebi jutros? Bolesna sam, zaškrgućem. Pa dobro, ne moraš zato vikat na nas.
I...prizemljila me.
čoksa, potpis.
Mojim klincima nemaju zadršku kada je potrebno otvoreno me "otkantat" ako pređem granicu. I to mi je skroz OK. Ako je argumentirano, i ako sam zbilja kriva, naravno. I nije mi nikakav problem ispričati se i obrazložiti moj postupak/raspoloženje.
ruzice, kako je prošlo sinoć sa sinekom, jeste li se pomirili?
Uz ispriku, pusu i malo maženja, morala sam mu peći lepinje (to mu je u zadnje vrijeme najfinije). Malo smo se porazgovarali i sve 5. Pametno moje, razumije on da ne mogu uvijek biti na raspolaganju. Ima dijete i nekih ljubavnih preokupacija
pa je još osjetljiviji i tako.....
a bašIma dijete i nekih ljubavnih preokupacija
A srce slatko, raznježila sam se...Uz ispriku, pusu i malo maženja, morala sam mu peći lepinje (to mu je u zadnje vrijeme najfinije
"Oh Romeo, Romeo, where art thou my Romeo"
Eto vidiš ruzice, sve je OK!
Bilo je potrebno strpljenja kroz dan dok se niste na miru sjeli i popričali, malo pusa i malo brašna, i sve 5.
Moji bi tražili kokice.
Ili Nutelu.
Ili igrice na kompu.
Možda čak i Winx kinder jaje odnosno Orbit od jabuke.
Kako slatkoUz ispriku, pusu i malo maženja, morala sam mu peći lepinje (to mu je u zadnje vrijeme najfinije
Divno je biti mama
XDivno je biti mama
Bravo ružiceUz ispriku, pusu i malo maženja, morala sam mu peći lepinje (to mu je u zadnje vrijeme najfinije
Drago mi je Ruzice da ste riješili problem!!Uz ispriku, pusu i malo maženja, morala sam mu peći lepinje (to mu je u zadnje vrijeme najfinije
Samo da se nakratko osvrnem na ono: što znaći biti loša majka ili zakazati!!
Moj je osobni stav da svaki roditelj koji i napravi grešku, i shvati da ju je napravio i pritom se potrudi da ju ispravi, ublaži ili obijasni sa iskrenim argumentima,
jednostavno ne može biti loš roditelj!! Dakle znaš da si negdje pogriješila i pokušala si to ispraviti i to te ćini SUPER MAMOM!!
Svi smo mi ljudi koji griješimo, neki manje neki više, i ne trebamo se loše osiječati zbog toga što nismo u stanju uvijek dobro odreagirati, ali da, smatram da onda svoju pogrešku trebamo priznati i razgovarati o njoj!!
Jel najviše boli kad puno toga ostane visiti u zraku, agonija se povećava i samo nas sve to skupa još više razdvaja i uskoro se nađemo u tome da više ne znamo razgovarati s našom djecom i da jedni druge ne razumijemo!!
Zato drage mame razgovarajte kad god uspijete sa svojom djecom, ćak ako i treba odredite neki posebni dan ili sat ili mjesto kako bi razgovarali sami sa vašim djetetom!
je li dječja privrženost dovoljan pokazatelj da smo dobre majke?
često mislim da sam nešto loše ishendlala i često sam nezadovoljna sobom, a od najstarije kćeri, s kojom se najviše sukobljavam, dobivam jako dobar feedback. i jako mi je privržena; često mi govori da sam najbolja mama na svijetu. zašto se ja onda ne osjećam tako?
ružice, drago mi je da je ispalo dobro!
Dječja privrženost je najbolji pokazatelj. Jako sam se svađala sa svojom mamom u pubertetu, pa ju nakon sat-dva šutke grlila (ponos je grozna stvar).
Jako sam joj privržena i dan danas. I još uvijek se ispričavam za sve što sam u pubertetu izgovorila.
Ako ti kaže da si najbolja mama, onda to i misli. A sa vašim sukobima, cura uči kako hendlat sukobe općenito - a to je važan skill koji će joj u životu često trebati.
Zato ju nauči etičnoj i konstruktivnoj svađi (makar, sigurna sam da to već činiš)
Uf, mislim da dječja privrženost i nije najbolji pokazatelj. Meni je starija cura jako privržena, mlađa ne. Zbog određenih okolnosti mlađa je puno više vezana uz tatu. Uglavnom, starija se kad je sa mnom osjeća totalno opušteno, bez imalo suzdržavanja i samokontrole. Npr. u vrtiću joj je jedna teta jako draga i s njom je jako dobra i poslušna, super pristojna itd. ali pred njom se ipak lagano suzdržava i ne pokazuje do kraja sve emocije i svoja raspoloženja. Sa mnom nema nikakvih kočnica, i meni može sve reći i isplakati se kad joj je teško, osjeća se sigurno i ima povjerenja.
S druge strane na mene se najviše može naljutiti, čak bi me i udarila ponekad da ju ne spriječim, ružno mi ogovori i onda ispada ko totalno derište. Ne doživljava me kao autoritet i nema nikakav strah od mene. Na kraju se uvijek ispriča kad se ružno ponaša, i onda je sve u stilu: "jako te volim, oprosti, bila sam umorna, ne budem to više radila" i bla bla bla.
Uglavnom, ona većinu vremena misli da sam super mama i to mi je važno. Ali ja ne mislim tak, i tak se ne osjećam, mislim da bi trebala biti malo stroža, a ne mama za igranje i mama prijateljica.
teško se smirim, zabavim se drugim stvarima da ne mislim na to, a kad se dijete vrati ja s najboljom voljom pokušam to ispraviti, al čim mi svojim ponašanjem opet nastavi (drskost, bahatost, bezobrazluk) shvatim zašto sam bila takva i da to nju baš puno i ne dira kao mene....Jeste li se ikada osjećali kao nedobra mama?
Moje je srednje dijete danas otišlo uplakano na izlet, bez pozdrava i ja se osjećam jako krivom zbog toga. Ne mogu se othrvati osjećaju grižnje savjesti i najradije bih otišla tamo gdje je on da mu se ispričam, da ga zagrlim, ali nisam u mogućnosti....
Kako smirite sebe u takvim trenucima i kako se djetetu odužiti za tugu koju proživljava?
razgovaramo puno kada nisu takvi dani i kada osjetim da je mirna i spremna na suradnju/razgovor
Ovako je kod nas... I tek sad razumijem kakvu su muku moji roditelji imali sa mnom (ja sam bila takva, osjetljiva i s kratkim fitiljem, kao moj mlađi sin).
Što se tiče izražavanja ljubavi, ne pretjerujemo. Trudimo se pokazati djeci poštovanje i uvažavanje, a ljubav tek tu i tamo. Postoje geste nježnosti koje su dnevna rutina (večernje maženje i masaža, pusa za laku noć, jutarnje buđenje, topli pozdravi kad dolaze doma...) Nadam se da je to dovoljno jer baš nismo obitelj koja bi ljubav često izražavala riječima. Osim toga, ako sam ljuta, nema nikakvog načina da izražavam ljubav jer se tako ne osjećam. Lakše mi je u takvim trenucima pokazati uvažavanje i razumijevanje. Razgovaramo češće kad neke žestoke emocije nisu uključene, jer kad jesu - ne čujemo se i ne vidimo se, svatko je u svom filmu.
ovako je meni s najstarijim, on je tip koji zna biti pomalo bahat i bezobrazan, ali prihvatim ga kao takvog i ni ja se toliko ne opterećujem jer znam da ni njega ne dira,
ali ovaj mlađi je sušta suprotnost pa i sama drugačije reagiram. Svađa s njim me puno više dotakne, a naročito kad sam svjesna da sam kriva.
Moj sin ima imaginarnog bratića kojem se povjerava nakon što ga poljubim za laku noć i zatvorim vrata. Ponekad čujem da mu kaže da sam zločesta jer sam vikala na njega, ponekad mu govori da je tužan. Meni srce puca kad to čujem, par puta sam ušla u sobu i htjela porazgovarat o tome što ga muči ali on kaže da je sve ok, da nije tužan ni ljut...A onda se ja osjećam još gore... Jer očito, koliko god se trudim da ga naučim da jasno izrazi osjećaje, on i dalje ima neki strah od toga da ih izrazi meni. Tu se najviše osjećam ko nemajka. Najviše zato jer sam prisiljena bit "stroga". Mm-a nema, u 6 mj je bio doma 2 puta po 7 dana, ja sam toj djeci i mama i tata, moram imat neku kontrolu jer i ovako ništa ne uspjevam a kamoli da mi još i oni budu razuzdani. Pa se stalno vrtim u tom nekom krugu gdje želim bit super zabavna mama a ustvari sam sve samo ne to.
O nedostatku ljubavi iz djetinjstva neću ni pričat, nit sam imala mamu nit tatu...
nema veze, našao je svoj način - tog bratića.
ne znam, mene je počeo opterećivati ovaj topik
ne mislim na uvodni post, sama sam se znala puno puta tako osjećati, kao grozna grozna mama. al ta grižnja savjest i nije tako loša - tjera te da se drugi put bar pokušaš zakočiti, da promisliš o svemu, da se ispričaš...
al ovo, da u globalu jedna laumi il koksy misle da možda nisu dobre mame
il ovo da djeca moraju moći jasno izraziti svoje osjećaje. i to me opterećuje.
sretan sam, tužan sam, zašto to moraju izreći?
koji put im se baš neda objašnjavati zašto su ljuti, kad su ljuti. koji put, kao ni mi - jednostavno ne znaju zašto su ljuti.
Ja mislim da je to dobro - i za nas i za njih.
Kad znaš što osjećaš, onda možeš drugome reći: Ljut sam zato... ili Tužna sam jer...
Drugi će bolje prihvatiti tvoje argumente i razumjeti te ako kažeš kako osjećaš, nego ako se samo ljutiš, a ne progovaraš.
Mene npr. muči što se MM povremeno zatvori i onda je u kući ko zombi. Ne govori, ne gleda nas, ne čuje; a ja ne znam što mu je. Više bih voljela da kaže šta ga muči, odnosno da uopće ZNA što ga muči.
uh koksy
Sirius - ja sam se prema svojoj mami ponašala baš kao tvoja starija - mogla sam joj reći sve, biti ja u čistom, necenzuriranom izdanju. A znala sam bit tako bezobrazna, bahata i sebična da se i dan danas ispričavam. A volim ju neopisivo. I ne znam zašto ali i dan danas mi se omakne bit bezobrazna prema njoj, pa priklopim telefon i sramim se svog ponašanja. Ne znam zašto. tati nisam nikad bila baš toliko bezobrazna (nije da nisam nikad bila, ali uvijek sam s njim imala mjeru)
Točno tak je i kod nas. Totalno necenzurirano izdanje je sa mnom. Ali joj je i mama apsolutni broj jedan u životu.
To znači da će bit pomalo bezobrazna i kad odraste, ali joj nikad nitko tebe neće moći zamijeniti.
Blagoslov i prokletstvo u jednom.
meni izraziti osjecaje znaci reci osjecaj. znaci: ljuta sam, tuzna sam, sretna sam. i to je to.il ovo da djeca moraju moći jasno izraziti svoje osjećaje. i to me opterećuje.
sretan sam, tužan sam, zašto to moraju izreći?
koji put im se baš neda objašnjavati zašto su ljuti, kad su ljuti. koji put, kao ni mi - jednostavno ne znaju zašto su ljuti.
ok mi je postaviti pitanje zasto se tako osjeca, ako zeli o tome pricati, no postujem odgovor "eto tako" ili "ne znam". pa ja x puta ne znam zasto se osjecam kako se osjecam. jednostavno se osjecam.
i potpisujem te u ostatku posta.
mene plaši to imenovanje osjećaja u svakom trenutku
ono, svaki put kad si tužan ili ljut to ići izreći, verbalizirati, imenovati
osobno mi je često teško odrediti koji TOČNO osjećaj mene muči
ponekad je to lepeza osjećaja istovremeno
da me još netko pita da se izjasnim, bilo bi mi još teže
tek kad se osjećaji slegnu mogu točnije definirati što je to bilo
moje dijete starije je skroz na mene u tim stvarima a to me onda još više muči
što prepoznajem sebe u njoj i to u segmentima koje ni sama sa sobom ne mogu pošteno riješiti...
A vidiš flopice, tako ja u starijem vidim mm-a, osobu koja ne zna/ne može izrazit osjećaje osim kad "dođe voda do grla". Znam da je u većini kod njega problem odrastanje i djetinjstvo, nepriznavanje prava na osjećaje, pogotovo tugu i ja to jednostavno ne želim svom sinu. Nije sad da želim da u svakom trenu znam kako se osjeća al voljela bi da mi može reć kako ga je neka moja riječ ili gesta rastužila/razljutila/razveselila.
Mlađi je ko ja, šta misli to i pokaže (još ne priča) Ja i on se skroz kužimo i baš je očito da je potpuna suprotnost od starijeg.
Mislim da je sasvim u redu da neka djeca teze verbaliziraju svoje osjecaje. Zasto bi to trebao biti problem?
ma ja mislim da je zdravo izraziti osjećaje
što ne znači nužno reći da se osjećaš ovako ili onako
moje dijete ode crtati ili šarati kad je uznemirena /tužna /ljuta
ponekad plače i nabraja i užasno bjesni
meni je to sve u redu dok mi ostali ne stradamo zbog nje ili recimo neki dio namještaja
jedino mislim da općenito nije zdravo to onako potiho gutati i gutati i gutati
nekako sam sigurna da ti organizam onda strada ako to akumuliraš u sebi i ne ispoljavaš van
ali dok god izbacuješ u redu je
netko će otići ne znam, cjepati drva, mahnito čistiti, ja ću otići u neku brzohodajuću šetnju itd..
nije mi presudno da dijete govori o svojim osjećajima svaki put
ako se kuži što je pjesnik htio reći, malo se zapetljah...
kužim te, flopice, i slažem se
laumi ti i ja često se kužimo
što mi je baš milo
jer jednako često pomislim kako mene baš nitko ne kuži
laumi ti i ja često se kužimo
što mi je baš milo
jer jednako često pomislim kako mene baš nitko ne kuži
Nije to toliko bitno da dijete verbalizira osjećaje koliko je bitno da se ne osjeća krivim zbog "negativnih" osjećaja. U stilu "sad sam ljut a poslije ću se odljutiti" za razliku od "ne ljuti se/dečki ne plaču".
Svoje učim da prepoznaju ljutnju, bijes, tugu (to im se najčešće miješa), da ih imenuju i da prepoznaju u kojem dijelu tijela se javlja (to vjerovatno ne bi radila da nemamo problema s kontrolom ljutnje i agresijom).
deder malo više o ovome u kojem dijelu tijela se što javlja
meni se javlja u svim najsitnijm komadićima...
ima neka literatura na tu temu?
Ne znam, to ja tako zdravoseljački
Vodim se logikom da kad imenuješ osjećaj i potražiš ga gdje se nalazi odmah fokus s emocionalnog prebacuješ na racionalno (što u konačnici možda može biti i medvjeđa usluga) i malo se resetiraš, pa je i sama manifestacija ljutnje/bijesa ublažena i donekle kontrolirana. E. npr. osjeća ljutnju u glavi, rukama i nogama (cijeli se zaškarpuni i mlatara), a H. u prsima. Svakako volim da je verbaliziraju, jer su je onda svjesni.
Dobra je fora i ocijeniti ljutnju na skali 1-100, pa je svjesno "spuštati" (kod nas ovo doduše ne prolazi).
Ali ponavljam, mi imamo problema s kontrolom bijesa pa sam bila prisiljena tražiti raznorazne tehnike.
I mislim da sam totalni off, skužajte
Mislim da knjige Debbie Shapiro nisu prevedene, ali našla sam nešto ovdje (tijelo kao ogledalo duše): http://www.branka-jakelic.com/wp-con...lo_jakelic.pdf
Nisam sigurna da je to baš ono što tražiš, ali je blizu tome. Nadam se da nisam "fulala ceo fudbal"...
Peterlin ovo je baš po mom ukusu
Kad sam pročitala uvod teme, pomislila sam -ne, pa nikad se ne osjećam nedobrom majkom, baš mislim da sam ok, zbilja osjećam da mi taj dio života dobro ide (zasad) i da to djeca i znaju i osjećaju. Sad da ne nabrajam situacije i riječi i geste koji to potkrepljuju jer bi bili kao hvalisanje. Imam nedoumica kako nešto napraviti, kako postupiti, vezano uz stariju djecu, neke stvari naprosto nisam sigurna je li postupak dobar, načelno, no u globalu sam zadovoljna, ne muče me sumnje povrijedim li djecu ili nešto slično, nekako mi to ide glatko.
E, onda, mozgam danas što ću za ručak i samo mi izleti pred oči totalno neuspješni dio - prehrana. Nisam ih disciplinirala, nisam ih naučila da jedu sve ili skoro sve ili barem većinu jela, ma barem nešto..., što nezdravije, to njima draže..totalno bezveze....
Probirljivci, kenjkaju, ja ne bih ovo, a ja ne bih ono, mislim da nema jela, osim pizze, a i ta mora biti "probrana", koju jede cijela obitelj. Ne tražim savjete, znam da neki ili mnogi u tome dobro plivaju, samo sam htjela navesti gdje se najčešće, a to je svaki dan - osjećam totalno neuspješno.
Ako im ne usadim zdrave prehrambene navike, što sam napravila?Imam osjećaj kao da sam ih lišila dijela zdravlja, to me frustrira.
Nena već sam zbilja počela osjećati kompleks na početku tvog posta kadli ti tamo o strahu za zdravlje
nije mi drago i ne čini meni moj problem manjim ali samo dokazuje da i oni jako mudri i pametni, s hrpom iskustva propitkuju neka područja svoje roditeljske uloge
ja sam trenutno u fazi kad proživljavam veliku tugu(djetetovu) jer je dijete meta ogovaranja frendica koje je pozovu van pa se došaptavaju i separiraju
pokušavam ne preuzeti na sebe rješavanje nego biti samo podrška i rame za plakanje
nisam znala da to ovako može zaboliti jer su mi takve stvari bile u sferi "dječja posla"
btw - ima netko dobru literatutu na ovu temu?
Posljednje uređivanje od flopica : 09.10.2012. at 15:45
Flopice, čokolada je preporučala knjigu Braniti se riječima.
ma razbucaj ti to flopice, kakve knjige
meni ovo ne miješanje nikad nije polazilo za rukom
šalim se malo, al ne previše. svakako je dobro naučiti dijete da se samo brani, ne može škoditi knjiga.
al ja bih na tvom mjestu ipak sve zajedno stavila malo na red. pa kud puklo.
Suosjećam...
Ja imam dečke, nismo imali baš takvih problema (ne previše) ali da - u društvu djevojčica češće se pojavljuju ta grupiranja, ogovaranja i drugačija vrsta "nasilništva" nego kod dečki koji češće stvari rješavaju šakama...
Literatura? Tja, u hrpi knjiga naći ćeš male dijelove slagalice (da ne nabrajam previše, evo nekoliko: Penelope Leach - Djeca prva, Stanley Greenspan - Vještine igrališta, Steve Biddulph - Tajne sretne djece....)
S druge strane, NE MOŽEŠ nositi teret djetetovih briga u potpunosti. Ne možeš je zaštititi od svijeta. MOžeš činiti samo ono što već i sada činiš - opremiti je da se zna snaći u nevolji i pružiti ovo rame za plakanje koje si i sama spomenula...Možeš biti prisutna i slušati što ima za reći, to joj je bitno da uspije saslušati sama sebe i posložiti misli.
Ono što još možeš je ponuditi djetetu alternativu - stvoriti priliku da upozna neko drugo društvo. Razred nije alfa i omega. Ima i drugih ljudi. S vremenom će dijete shvatiti da joj samopouzdanje ne mogu narušiti tzv. prijateljice svojim spletkarenjem i ogovaranjem... Probaj se sjetiti sebe (ja se jako dobro sjećam sebe - u osnovnoj školi uvijek nekako na margini, nisam pripadala ni u jedan klan... nije mi se već onda dalo spletkariti na taj način). Spas: glazbena škola i tamošnje društvo sličnih stavova. Samo da napomenem - iz osnovne škole nije preživjelo ni jedno jedino prijateljstvo dalje od upisa u srednju, a iz glazbene nekoliko prisnih odnosa traje do danas, već 40 godina).
Sretno!
flopice, moju se kćer u vrtiću izolirale i šikanirale dvije curice i to tako da joj ne bi dale sjesti za stol, jedna bi čak rekla "ovdje piše da je zabranjeno za crnkinje, ti si crnkinja"i slične budalaštine.
Jedna joj je i govorila "tata ti je čudovište, mama ti je vještica, sestra ti je...bla, bla".
Stalno sam ohrabrivala kćer i objašnjavala zašto su neka djeca takva i da je to njihov problem, da je ona super itd.....,to je bilo teško i tek je u školi, tamo negdje u 4. razredu, počela shvaćati te tipično ženske spaćke (nema više problema s tim). Vrijeme, vrijeme, vrijeme..shvatit će, ojačat će nju sve što ti govoriš i radiš.U osnovnjaku rijetko ima baš pravih prijateljstava, ima, ali trebaš imati sreće da se potrefe baš u blizini.
S tim da ja ponekad nisam štedila riječima tu curicu koja je bila naročito zlobna (i tete su imale problema s njom), jednom kad sam ju zatekla u šikaniranju rekla sam joj da se makne od moje....jer ja takve kao što je ona jedem za doručak
Ali to sve su problemi koji su izvan nas, događaju se, ne govore je li netko dobra/nedobra majka.
(ps.ja sam moje upisala na karate, to je bio pun pogodak)
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
