kod nas nije bilo ništa za diviti se, to ti ja kažem. bilo je to vrijeme kad je moja mama, vss, imala cca 100 maraka plaću. a ja 10 puta toliko. mulica, bez pameti, nisam aposlutno bila svjesna preuzete odgovornosti. najveća mi je muka bila kako priznati da sam u parku izgubila dudu/majicu/kaput - stalno sam nešto gubila.
djecu nisam izgubila :D
i da, djeca su bila predivna, predobra i tako jako jako draga. nit nalik ovim mojima

zna me i sad malo stegnuti kad se sjetim kakve sam muke imala na odlasku, molili su me da ostanem još, meni je bilo lagano dosta i italije i pelena i svega, a i planirala sam napraviti pauzu s ispitima i to razdoblje provesti u italiji. što kaže seni, malo naučiš jezik, malo putuješ (nedjeljom

) i tako - sve u svemu tog perioda se sjećam kao jako jako lijepog iskustva. no, nije bilo šanse da produžim ostanak. i onda su, to sam im najviše zamjerila, djecu (dvo i pol godišnju curicu) nagovorili da me zove, doma. i plačnim glasom na telefonu - quando torni? ti prego, torni... i sve u tom stilu. bljak.
tad mi je bilo teško radi mene

jer se vežeš za tu djecu, kako god, cijele dane si s njima, al sad mi se plače, nepojmljivo mi je da to možeš svojoj djeci priuštiti. nepojmljivo. naravno da je njima bilo muka opet prolaziti kroz potragu, i tako svakih pol godine, godinu dana. al to si odmah znao. što očekivati od studentice, da će do punoljetnosti biti s tvojom djecom?