Drage moje , evo mene opet, i napokon. Fatalni prvi razgovor je iza nas. Ali moram priznati da sam izašla s glavom većom tri puta nego što sam ušla. Gospođe iz centra su bile super, nemam što reći, ljubazne i nasmijane, pristupačne.....al bome su nas zastrašile tj pokušale zastrašiti, da ne kažem odgovoriti od postupka posvajanja. Razumijem da je to njihov posao, da nam približe i loše i dobre strane , i da nas donekle pripreme na poteškoće s kojima ćemo se susretati , a i nije da nismo svjesni toga, gutam gladno sve što mogu čuti/vidjeti/pročitati o tome, međutim ipak nisam očekivala takav start. Uglavnom, mi smo malo ispričali o sebi, našim životima, željama i očekivanjima, a oni su nam dali nimalo uljepšanu sliku svega što se se od nas očekuje i što bi nas moglo čekati...u odnosu sa centrima, sa djecom, sa okolinom; njihov zaključak je da djece nema, da se čeka jako dugo uprkos svim idealnim uvjetima koje netko ima, da je potrebno imati preporuke i poznate u centrima - ne u smislu "poziva odozgor" nego u smislu jamčenja njima bliskih osoba da su budući roditelji kvalitetne i drage osobe, koji će biti najpovoljnija opcija za dijete...(što razumijem, ali mi je teško jer osobno ne poznajem nikog takvog tko radi vezano za socijalnu skrb i koji bi mogao bilo gdje u Hrvatskoj garanitrati baš za mene ) i tako dalje.....da ne dužim. Zaključak je da su nas pokušali uvjeriti da bi za nas, s obzirom da smo tek na početku ( i da će se uvođenjem registra posvajatelja uvesti i neki red u čekanje, te ćemo samim tim mi biti na dnu popisa) najbolji put bio udomljenje s mogućnošću posvojenja.... Malo sam ostala zatečena, jer nisam baš tako zamišljala naše roditeljstvo... Kažu da je to najbrži , da ne kažem i jedini mogući put do djeteta u sadašnjim uvjetima. Vele da takve djece s neriješenim papirima ima, da ih možemo relativno brzo dobiti, a da za posvajanje uvijek ima vremena.... A eto, meni se nekako čini da i nema! Curi mi pod prstima!!!!!
Jesu li u vašem centru to i vama govorili? Priznajem da sam nakon razgovora o tom dala malo sebi misliti, ali strava me hvata na posmisao da ću se vezati za neko djetešce, i da će netko nepoznat za godinu, dvije ili sedam pokucati na vrata i reći : hvala na svemu, mi sada vodimo naše dijete sa sobom (bilo da se radi o biološkim ili posvojiteljskim roditeljima). Da ne spominjem silne probleme koji mogu nastati u odnosu s tim ljudima koji su ga prvo ostavili ili im je oduzeto a sad ga žele (ili moraju) posjetiti, kontaktirati...itd. Jasno mi je da oni u centru žele riješiti probleme djece kojima su trenutno potrebni udomitelji, mogu to i razumjeti, te da nas pokušavaju navesti da je to pravi put za nas, ali nekako sam se sva izbezumila, jer je zapravo cijeli razgovor sveden na njihovo uvjeravanje u to. Na koncu su rekli da ipak dobro razmislimo o obje opcije (pri čemu su otvoreno rekli da više podržavaju ovu drugu) , i da kad riješimo te papire sa stanovanjem dođemo ponovno.
S jedne strane se osjećam sebično ako ne želim prihvatiti ovaj način, a s druge strane, je li doista tako grozno željeti baš samo svoje dijete, samo svoju obitelj, nas troje-četvoro zauvijek, bez straha kada će i ako netko pozvoniti....
Eto na koncu, sva ta priča o podstanarstvu nije imala ni najmanji odjek, a nešto sasvim drugo je na tapetu....
Ne neće me ovo ništa poljuljati u mom putu i našim namjerama i željama, ali eto , htjela sam to podijeliti s vama....
Kao i uvijek idemo dalje!