Poanta je u tome da se nađe mjeru, da se ne traži od djeteta previše, ali niti da ga se ne koči. Pri tome treba osluškivati signale od djeteta, jer nisu sva djeca ista. Moj dojam je da je Tatek dobro procijenio V. mogućnosti kad mu je dopustio toliko samostalnosti.

Upravo jučer sam dobila jezikovu juhu od sestre zbog toga što puštam M. na more s vrtićem, dakle s njegovom djecom i tetama. Ona misli da je on premali (u kolovozu puni 6 godina) i da je to preveliki rizik.... A ja mislim da je ona uvijek prezaštićivala svoju djecu i ponašala se kao da su manje nego što jesu, što je uzrokovalo ispade ljutine kod starije kćeri. A ja sam procijenila da je M. sposoban da ide deset dana bez roditelja na more u kontroliranim uvjetima.

Inače, M. ne može podnijeti kad ga se koči u nečemu za što on osjeća da je sposoban. I slažem se s tatekom, nemojmo uopće izlaziti iz kuće, kad se tako bojimo opasnosti. Kako bi to bilo da ja mog sina tunkam prema dolje, nedam mu da bude samostalan zato što se ja bojim?