Mjenjam u dojenju jednu pa drugu cicu pa opet vraćam na prvu pa opet na drugu itd.
je li to radiš tokom jednog podoja? ako da, nemoj, jer tako beba možda ne dođe do onog zadnjeg, najhranjivijeg mlijeka.

što se ostalog tiče, znam da ti je teško, ali vjeruj, bit će bolje, ne daj se. ja sam prvih mjesec dana (ako ne i duže, stvarno se više ne sjećam) doslovce danima i danima samo ležala i dojila, dojila, dojila... nikad nije bilo kraja... ali nipošto nisam htjela dopustiti da mi zara plače. ako je htjela cicu kao dudu, ja sam joj je dala, jer to znači da traži mene i moju blizinu.
isto tako, potrebno je neko vrijeme da se uspostavi ravnoteža u dojenju - kod nas je to jako dugo trajalo, možda tek oko 4. mjeseca se to ustalilo - cice su mi se "smekšale", smanjile, prestale curiti, a zara je počela rjeđe i kraće dojiti.
meni je strašno drago što joj nisam dopuštala da plače (kao što ni sad ne dopuštam), što sam trčala i sad trčim k njoj na svaki njen "kme" - jer, zara je jedno veselo, opušteno, otvoreno dijete (iliti, kako svi oko nas kažu "dobro" dijete ) i to upravo zato što ima povjerenje u svoje roditelje, a preko toga i u svijet oko sebe. i kao i mala orka, zara danas vrlo rijetko plače.