nine prvotno napisa
baš ne znam, eto upravo to me muči.... kako je mogla dozvoliti da joj netko nešto uzme, maše s tim ispred nosa i pokloni drugom, i onda se ni ta druga mala ne usudi to vratit jer se boji "agresorke".....
mogu ja sad doći ili učiteljici, ili mami i to se nebi trebalo ponoviti, ali zar cu cijeli život skakati za njom i rješavati probleme koje je mogla i sama... a onda se opet pitam da li joj tako ne pružam dovoljnu podršku, a dijelom sam i sam kriva jer je odgajam od prvog dana da izbjegava konflikte, da ne bude gruba (kad se 1. put u 5godina vrtića počupala za pravdu, tete su mi je pohvalile, onda znate do kud je to išlo daleko)....
a opet razmišljam i s druge strane dali šutim jer mi to trenutno ne prestavlja neku materijalnu vrijednost, a što kada sutra bude mobitel ili nešto vrijednije.... danas su im te mace, ukrasi, sitnice, igračkice u njihovom curičastom svijetu jako vrijedna stvar, gotovo kao da meni netko namjerno izgrebe auto i još mi se smije...
mislim da ću ipak morat reagirat kod učiteljice.