Da će M. biti živahno dijete znala sam doslovno čim se rodio. Dok su sve bebe ležale mirno on je još u bolnici počeo odizati glavu dok sam ga držala na sebi. Tako se i nastavilo, od dizanja glave, do prevrtanja s leđa na prsa i obratno, stajanja, sve je nekako išlo prije nego je trebalo...
Prohodao je s 11 mjeseci, što i nije toliko rano koliko sam shvatila po postovima na forumu.

Uglavnom, koliko toliko smo mogli s njim dok nije hodao, nije imao mira ni sekunde, ali si ga barem mogao držati na oku. A sada, nema gdje ga nema. Hoda, trči, penje se na sve živo. Da ne nabrajam sve primjere evo samo od danas. Popeo se na televiziju! Na stolicu, pa prešao na stol, pa na TV. Samo sam ga gledala. Jako je vješt i bez problema drži ravnotežu. Zatim je ušao sam u hranilicu. Isti sistem, na stolicu, preko stola ušao u hranilicu.

Naravno, problem je što ne smiješ ni sekund skinuti pogled s njega, već je na nečemu i ne rijetko padne. Dođe mi da mu kacigu držim na glavi cijeli dan, što sam danas u jednom navratu i učinila, ne znajući više što da učinim i kako da ga zaštitim.

U vrtiću se tete stalno žale. Kažu da je mali akrobat. Ne mogu ga paziti uz toliko djece. Neki dan im je ispao iz kreveta, jer naravno može sam bez problema izaći preko ograde. Dok sva djeca sjede i jedu on se penje po stolici i stolu. One male mu uopće nisu izazov, pa se penje po velikom stolu i stolici od tete.

Zanima me da li mi mu je jednostavno sve zanimljivo sada, pa postoji mogućnost da će se malo smiriti ili to traje zauvijek?
Jesam umorna od trčanja za njim, ali više me ti padovi njegovi brinu.
Postoji li neki trik da ga izmorim pa da ga to umiri. Planiramo sad krenuti na plivanje, jer ne znam da postoji ikakav drugi sport za tako male klince. Dajte neki savjet.