radimo. usluga nije isto što i ljubav.
hm, a opak.. jest da ja očistim najbolje i složim najbolje i pazim najbolje i znam gdje što stoji i najbrža sam i najpreciznija....ha,ha,ha
 |
|||
|
|
|||
radimo. usluga nije isto što i ljubav.
hm, a opak.. jest da ja očistim najbolje i složim najbolje i pazim najbolje i znam gdje što stoji i najbrža sam i najpreciznija....ha,ha,ha
Ja ću sad biti totalni partibrejker na ovoj temi, ali kad gledam iz perspektive sebe kao djeteta i moje mame, rekla bih da je svaki trud uzaludan. Tj., naravno da mislim da djeca trebaju imati neke navike i obaveze, ali to sve oko čišćenja, pospremanja, da si znaju sami pripremiti obrok i slično mi uopće ne spada u "pod mus", tj. nešto što bi potpisala da u svakoj obitelji djeca moraju nezaobilazno usvojiti. Kad im bude trebalo usvojit će. Tj. ne da ću ja to uvijek i zauvijek raditi umjesto njih, nego se neću gristi ako se njima nešto ne da, a nije o glavu. Recimo soba od Tančine cure. Ako je to njena soba, ako ne smrdi kroz vrata i nema drugih živih organizama, briga mene. Mislim da se uopće ne bih uzrujavala, gunđala ili galamila. Btw. nisam vidjela fotku, ali znam o čemu se radi, nerijetko sam viđala takve sobe. Ja osobno o takvim ljudima mislim da su kreativci, a ne neuredni
Je, priznajem, lako mi je govoriti dok imam vrtićarce, i stvari se svode na "a daj si molim te sad sam uzmi vode". Igračke nekad kupi, nekad ne, a to ovisi naravno o tome je li meni stalno do toga da ih pokupi, ili se ni meni ne da trošiti energiju, niti na kupljenje, niti na razgovore i pregovore o tome.
Prvi sam ručak skuhala s 32 god. kad sam uselila s mužem u stan. Ne zato što mi ga je do tada kuhala mama, nego mi ga je kuhala teta u menzi ili ona teta iz dostave na poslu. Nije to mene zanimalo, nije me nikad bilo doma. Na faksu sam bila na faksu/u NSB-u od 8 do 8, pa još malo u Rupi. Poslije faxa sam odmah počela raditi, do 18h, pa još malo do grada na kavu... ko će doma kuhat, kome? :skitnica:
Čistila sam subotom ako mi se dalo, ako nije - nisam. Mama je čistila još rjeđe od mene. Moja soba je često bila urednija nego njihova spavaća/dnevna. Kad mi se na posao nosilo košuljice, sama sam si ih prala i peglala. Kad malo bolje razmislim, cijela moja familija je u tom nekom điru, i kod teta, bake je više nered nego red. Sve sami kreativci
Nemam pojma kako će stvarno biti (javit ću vam za 10 godina), ali iz današnje perspektive, ne mogu si zamisliti da svog tinejdžera "naučim" da stavlja veš iz mašine u sušilicu (možda bih si trebala to početi zamišljati). Ne ide tebe Peterlin (it's not you, it's me). Tj. hoću reći, ako bi to njemu bila strašna tlaka, a mene bi strašno uzrujavalo što on to nije napravio, a rekla sam mu... ja bih prije prestala to od njega očekivati, nego se stalno iznova uzrujavala oko toga.
Ide to od MM-a. U početku smo se stalno natezali oko kućanstva. I ja se non-stop živcirala i uzrujavala. Onda sam pročitala knjigu "Lijeni muž" i našla samo jednu pametnu unutra - moram promijeniti sebe. I sad sam ZEN. Ako mi se nešto radi "za njega/umjesto njega" napravim, ako mi se ne radi, ne napravim. Ok, moramo jesti, i trudim se da minimalno jedemo nezdravo (što pričam, svaki dan jedemo kuhano i "zdravo"). Ali sve ostalo mi spada u kategoriju "ne moramo baš sad ako se nikome ne da". Tako da, ako mi i klinci budu takvi da moram sebe uzrujavati da oni uzmu usisivač... ne mislim se oko toga uzrujavati. Ako mi se da usisat ću ja, ako mi se ne da, neću ni ja. Jednom će već netko.
Želim ih naučiti nekim vrijednostima, da budu odgovorni, bilo bi lijepo i da budu vrijedni, i ne želim reći da bi bila skulirana da lijeno leže cijeli dan ispred igrica, ali to sve sa kućanskim poslovima mi se ne čini toliko bitnim. Ako sa 20 godina budu htjeli kuhati ili naručivati pizzu svaki dan, čistiti svaki dan ili svake prijestupne - to je njihova stvar. Mišljenja sam da to što bi ih ja sa 13 ili 14 tjerala da usisavaju neće imati nikakav utjecaj na to koliko često će oni usisavati kad odrastu. Baš mi je neki dan rekla frendica kako nije oprala prozore otkad se uselila u novi stan (ima kojih 9-10 mj.) i da samo gleda kad će lijepo vrijeme da ona, mm i malac zbrišu van, jer ima traume od subota, kad su ona, sestra i mama svake subote morale samo čistiti, a nikad nisu nikud išli. Eto, neću da mi djeca imaju traume
Ne vidim zašto čekati dok postanu tinejđeri. Moja to radi otkad je prohodala. Lijepo dobije lavor s mokrim vešom pred sušilicu i napuni. I još se pritom zabavlja...Bubilo Bubich prvotno napisa
Možda će imati traume jer nije bilo čisto.jer ima traume od subota, kad su ona, sestra i mama svake subote morale samo čistiti, a nikad nisu nikud išli. Eto, neću da mi djeca imaju traume
Je, i moji to rade u dobi od 2 i 4 god. Ali sumnjam da će baš htjeti s 12 i 14 ako ih ne budem tlačila.
MoždaMožda će imati traume jer nije bilo čisto.
Super je ako žena, majka, kraljica obožava urednost, red i čistoću, ima raspored na frižideru i troje članova njezine obitelji, ne baš s istim veseljem kao i ona, ali bez velikog protivljenja, drže se tog rasporeda.
Ali ako ti stalno moraš vikati, nekog opominjati i živciraš sebe stalno zbog svega toga - ne hvala, ne bih. Ne želim biti ničiji rob, ali ne želim biti niti gonič robova.
Za većinu kućanskih poslova mislim da su emocionalno-psihološka, a ne funkcionalna potreba. Što se konkretno u svemiru dogodi ako 4 prljava tanjura stoje u sudoperu cijeli dan? Baš ništa. Nema ni 50 godina da su ljudi imali zemljane podove i poljski wc, a mi danas mislimo da ćemo umrijeti sutra ako ne peremo kupaonu i pod x puta dnevno/tjedno.
I ja sam znala vrištati kad dođem doma, a krevet nije složen. Pa što si radio cijeli dan?! Farbao felge i složio svoje šarafe u garaži. Ako se ne spava u dnevnoj sobi gdje treba skupiti krevet i maknuti krevetninu za dnevno boravljenje, slaganje kreveta u spavaćoj sobi gdje se mogu zatvoriti vrata nije nikakva nasušna potreba. Da se razumijemo, i ja ujutro najprije želim složiti krevet i ako nisam, samo na to mislim. Ali nemam apsolutno nikakav argument zašto je slaganje tog kreveta u spavaćoj sobi za potrebe naše obitelji važnije od njegovog slaganja šarafa u garaži. Samo moja želja o urednom krevetu vs njegove želje o urednoj kutiji šarafa. (drugo da je samo ležao, i nije ustao iz kreveta 12 sati, 5 dana u tjednu, ali moj uvijek ima neke felge i šarafe).
Nakon gomile natezanja oko kućanskih poslova kod nas, došli smo do toga što mm smatra nasušnom potrebom (suđe, veš, usisavanje - sve low nivo), oko ostalog on nema namjeru ništa samostalno učiniti. Kad kažem samostalno, onda mislim na to da, ako ja želim prati lustere, moram prvo s njim ispregovarati što je u tom trenutku bitnije, lusteri, ili to što bi on radio. I ako moram birati između živciranja oko toga i neživciranja, biram neživciranje. Radim onoliko kolika razina urednosti i čistoće je meni potrebna, bez upadanja u stanje da se osjećam nečijim robom, stalno radim za nekim, umjesto nekoga... jer onda oni to vide kao moj problem - moju potrebu da to radim jer je meni ljepše, a ne jer je važno za stanje našeg kućanstva i obitelji.
Npr. ako se kanta za veš u kupaoni može zatvoriti, mm neće pitati za pranje. Kako raste količina veša posvuda, tako se brzo pojavljuje njegovo pitanje što treba ubaciti u mašinu. Ako su u sudoperu lonac i 4 tanjura, ne vidi ih. Ako sam kuhala juhu, špinat, pire, pohala meso zajedno s djecom i tragovi toga su očiti, a elementi se ne vide od suđa... i 2 sata nakon ručka ne učinim baš ništa oko toga, eto njega u kuhinji.
Ako 10 dana za redom svaki autić i puzzlu vraćam na mjesto, ništa. Ako 2 dana to ne radim, četverogodišnjak odmah kaže "mama, moje igračke su baš razbacane".
Dakle, dajmo im priliku da vide "što radimo cijeli dan".
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom