Radimo li previše za svoju već prilično veliku djecu?

[Bubilo Bubich]

Ne vidim zašto čekati dok postanu tinejđeri. Moja to radi otkad je prohodala. Lijepo dobije lavor s mokrim vešom pred sušilicu i napuni. I još se pritom zabavlja...

Je, i moji to rade u dobi od 2 i 4 god. Ali sumnjam da će baš htjeti s 12 i 14 ako ih ne budem tlačila.

Možda će imati traume jer nije bilo čisto.

Možda . Ali poanta je u tome da ona želi svom djetetu subotu predstaviti kao dan za opuštanje i odlazak u prirodu a ne "moranje nečega". Ne znam što će biti s njima danas-sutra... nego...

Super je ako žena, majka, kraljica obožava urednost, red i čistoću, ima raspored na frižideru i troje članova njezine obitelji, ne baš s istim veseljem kao i ona, ali bez velikog protivljenja, drže se tog rasporeda.

Ali ako ti stalno moraš vikati, nekog opominjati i živciraš sebe stalno zbog svega toga - ne hvala, ne bih. Ne želim biti ničiji rob, ali ne želim biti niti gonič robova.

Za većinu kućanskih poslova mislim da su emocionalno-psihološka, a ne funkcionalna potreba. Što se konkretno u svemiru dogodi ako 4 prljava tanjura stoje u sudoperu cijeli dan? Baš ništa. Nema ni 50 godina da su ljudi imali zemljane podove i poljski wc, a mi danas mislimo da ćemo umrijeti sutra ako ne peremo kupaonu i pod x puta dnevno/tjedno.

I ja sam znala vrištati kad dođem doma, a krevet nije složen. Pa što si radio cijeli dan?! Farbao felge i složio svoje šarafe u garaži. Ako se ne spava u dnevnoj sobi gdje treba skupiti krevet i maknuti krevetninu za dnevno boravljenje, slaganje kreveta u spavaćoj sobi gdje se mogu zatvoriti vrata nije nikakva nasušna potreba. Da se razumijemo, i ja ujutro najprije želim složiti krevet i ako nisam, samo na to mislim. Ali nemam apsolutno nikakav argument zašto je slaganje tog kreveta u spavaćoj sobi za potrebe naše obitelji važnije od njegovog slaganja šarafa u garaži. Samo moja želja o urednom krevetu vs njegove želje o urednoj kutiji šarafa. (drugo da je samo ležao, i nije ustao iz kreveta 12 sati, 5 dana u tjednu, ali moj uvijek ima neke felge i šarafe).

Nakon gomile natezanja oko kućanskih poslova kod nas, došli smo do toga što mm smatra nasušnom potrebom (suđe, veš, usisavanje - sve low nivo), oko ostalog on nema namjeru ništa samostalno učiniti. Kad kažem samostalno, onda mislim na to da, ako ja želim prati lustere, moram prvo s njim ispregovarati što je u tom trenutku bitnije, lusteri, ili to što bi on radio. I ako moram birati između živciranja oko toga i neživciranja, biram neživciranje. Radim onoliko kolika razina urednosti i čistoće je meni potrebna, bez upadanja u stanje da se osjećam nečijim robom, stalno radim za nekim, umjesto nekoga... jer onda oni to vide kao moj problem - moju potrebu da to radim jer je meni ljepše, a ne jer je važno za stanje našeg kućanstva i obitelji.

Npr. ako se kanta za veš u kupaoni može zatvoriti, mm neće pitati za pranje. Kako raste količina veša posvuda, tako se brzo pojavljuje njegovo pitanje što treba ubaciti u mašinu. Ako su u sudoperu lonac i 4 tanjura, ne vidi ih. Ako sam kuhala juhu, špinat, pire, pohala meso zajedno s djecom i tragovi toga su očiti, a elementi se ne vide od suđa... i 2 sata nakon ručka ne učinim baš ništa oko toga, eto njega u kuhinji.
Ako 10 dana za redom svaki autić i puzzlu vraćam na mjesto, ništa. Ako 2 dana to ne radim, četverogodišnjak odmah kaže "mama, moje igračke su baš razbacane".

Dakle, dajmo im priliku da vide "što radimo cijeli dan".