Mislim ja sam se platnenih stolnjaka dugo držala, još nekih par mjeseci nakon trećeg poroda. A onda sam shvatila da je to dosta posla za nešto što mi i nije jako bitno i prešla na plastične. Da mi je bilo bitnije, ne bih prešla. Bitno je samo naći ono što pojedinoj obitelji odgovara. Sudjelovanje u kućanskim dužnostima moje djece bilo bi manje kad bismo imali tetu čistilicu ili kad bismo živjeli u stanu s dovoljnim brojem ormara ili kad bi u blizini bio vrtić s desetosatnim programom. Ali nije nam tako, ili izborom ili stjecajem okolnosti, ali ono najbitnije mi je da nitko od nas nema osjećaj da je rob drugima iako svi radimo niz stvari koje nam se ne rade.