Hm. Vec sam mislila kako sam neobicna trudnica. U ovih 7 mjeseci plakala sam manje nego u jednom pms-u inace i bas sam se sama sebi cinila "jakom i stabilnom".. :D bas je tako bilo. Do sad.

Sad, u 31. tjednu vidim da se stvari znatno mijenjaju.

Hvata me panika! Nismo sredili stan do kraja (a ja ne smijem nista takvog raditi tako da mogu samo cekati i zanovijetati), nismo jos pribavili sve stvari za bebu (a shopinzi mi nisu neki gust s bolnim kostima)
i nisam dovrsila projekt koji mi je placen i to dobro i osim toga ugled mi visi na koncu ako to ne odradim, a skroz vise nisam za posao i ne mogu (u trudnoci su mi= koncentracija 0, kreativnost 1, a inteligencija -2) i ne da mi se i zelim odmarati, kontemplirati, biti dobra prema sebi i nakon par sati sjedenja toliko mi naoteknu noge i bole trticne kosti da jednostavno.. ne znam.

Sad mi se samo place. Ovaj tempo je neizdrziv. Zelim mir. Gubim samokontrolu i pretjerano se zivciram oko sveg. Necu piti normabele!!!! Hocu sve to rjesiti i to ce me smiriti, a ne mogu sama.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: ::

Sto vi radite kad se osjecate ovako?

Kako podnosite pritisak u trudnoci?

Hvata li vas panika da sve nece biti spremno za bebu?

Sto vam uistinu zaista treba u trudnoci?

Ima li ovdje netko tko je prezivio cijelu (vecinu) trudnocu (e) tocno onako kako je htio i planirao?

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: :