Uvijek sam bila cmizdravica i mogla me rasplakati reklama za Ariel, ali to cmizdrenje u trudnoći je doseglo neslućene razmjere. Tulim nad mačkama lutalicama, patetičnim scenama iz jeftinih američkih serija, zgaženim paucima i općeljudskom nepravdom. Koji put tulim ničim izazvana, operu me emocije. Katastorfa. Žena-lignja.

E, sad se tome priključio i nesting. Histeriziram oko "milijardu" stvari koje moramo napraviti u stanu prije nego što Kaleb dođe, očajavam što još nemamo novu dnevnu sobu koju smo planirali kupiti i kako će moje dijete gledati trosjed s ružnim uzorcima , kako je sve prljavo i ništa nije spremno, pa ajmo farbati (a farbali smo na ljeto)...

Potpisujem i stavke o koncentraciji, kreativnosti i inteligenciji - kad sam saznala da sam trudna, odlučila sam položiti 1 (slovima:JEDAN) ispit koji mi je ostao na faksu, ma kakvi. Ne mogu ništa zapamtiti. Posao nekako radim, jer mi je to već automatika, ali sve što zahtijeva i najmanji stupanj kreativnosti, nula bodova.

Ne vježbam, krećem se kad moram, lijena sam, dosadna sama sebi, nezanimljiva drugim ljudima, ne znam više složiti inteligentnu rečenicu, smisao za humor mi rapidno kopni...A još i izgledam prestrašno, nabila sam 20 kila što već graniči s neukusnim.

A opet, na neku foru trudnoća mi je najljepše razdoblje u životu...