Meni je prva trudnoca bila zakon. MM-a jako puno nema jer radi takav posao, ali ja sam to dobro podnosila, jer sam radila dva posla, isla na predavanja, davala ispite, imala sam auto pa sam redovno sa trbuhom do zuba obilazila ducane, frendice, starce..Navecer bi bila preumorna i samo bi zaspala. Tako da me samoca nije pucala.

Sad imam bebu od devet mjeseci i sest mjeseci sam trudna. MM-a opet razvlace na sve strane. Jedva da dodje kuci, vec mu najave gdje i kad opet mora ici. To me ubija. Sa malenom sam po cijele dane, trudim se biti vesela mama, zabavna, i sve, ali tesko je tako dan za danom, nas dvije skoro stalno same.
Zivim na zapadnoj strani ZG-a, a svoj cijeli svijet sam ostavila 10000 km odavdje, imam 2 najblize frendice na istocnoj strani ZG-a, ali te zene rade ko manijaci i vidim ih jedva svaki drugi vikend.
Fakat mi cesto fali razgovora. Ne placem cesto (iako mi dodje) jer mi se ne da :/ a najgore je sto frustracije izbacujem na najblizoj (odrasloj) osobi - MM-u.
Sva sreca da je on miran i stalozen covjek pa te moje monoloske svadje traju jako kratko.
Sad cekamo drugu bebu, a on je vec dobio neke naznake da ce mozda morati otici na 6 mjeseci (ne pitajte gdje, slag ce vas strefit), i to me ubija....
Najvise padnem u komu kad pomislim da svojoj djeci necu moci pruziti sve sto im treba jer cu bit preumorna, prefrustrirana..
Eto, takve stvari se meni motaju po glavi...