sve me strah sto cu izgovoriti ali moram to negdje istresti jer cu inace dobiti zivcani slom...u jednom dijelu sebe sramim se same sebe a u drugom pokusavam shvatiti sto se dogada i pokusavam objasniti sama sebi kako je to tko zna od cega i kako ce proci...naime...citav zivot sam ovisila sama o sebi i brinula sama za sebe i bilo mi je super...gotovo da nisam vjerovala da cu se uopce udati..a onda je dosao on i zavoljela sam ga do neba i natrag i divan je prema meni i pozeljeli smo imati i bebu...beba bas isto nije bila u mojim prvotnim zivotnim planovima a ako i je onda samo jedna i to zenska...i sad kaj sad...sad je dr rekel da u trbuhu imam bebu koja ima malu pisu i meni se svet preokrnul naglavacke...jer nemam pojima kaj da radim s bebama koje imaju malu pisu...naime imam brata koji je omladi i od dana kada je usao u kucu iz bolnice preuzeo je sve prioritete i moja mi je majka nekoliko puta dala do znanja kako je uvijek zeljela sina i aj asma ga (u mislima) skoro milion puta zadavila jer ga svi vise vole i cijene nego mene ma koliko s eja trudila da budem najbolja...i sad cu i ja imati malog pisonju a to nikada nsiam zeljela...i sto da radim s njim...hocu li ga moci voljeti hocu li znati kako cu s njim i sto cu s njim...kakve se oni igre igraju kako ih se oblaci kako se taj pisonja sleze u pelene...nikada ali bas nikada na cesti nisam pogledala musko dijete uvijek okrecem glavu i ne svidaju mi se i nikako ih bas ne volim ...curice su tako male slatke i umiljate...
i sad kaze dr da cu i ja imati pisonju..placem vec danima...i pomalos e bojim da bas i nsiam normalna
