Moj dragi je prije 4 godine krenuo u osnivanje privatne firme, zapravo, onako kako je i Ifigenija rekla, najprije je 2-3 mjeseca testirao situaciju i radio popodne, nakon klasičnog posla od 7 do 3, i onda se odvažio, dao otkaz i krenuo punom parom. Istina, ušao je u posao s rođacima iz druge zemlje pa je to bio vjetar u leđa, ali nakon početnog guranja prepušten je izazovima hr tržišta i hr poslovanja, a ono je onakvo kakvo je i winnerica opisala. Počelo je dobro, nastavilo se osrednje i sve teže, prije pola godine morao si je plaću smanjiti da ne bi nekome morao dati otkaz pa sad ima smiješnu plaću, ali guramo mi, guraju oni u firmi... Da je dobro, nije, puno se puno trude, a nisam sigurna da itko sad dobro živi.ekoi prvotno napisa
Ipak nije požalio, mada je prije puno manje radio, odgovornost mu je bila skoro nikakva u odnosu na sad, a sad ispada da mu je i plaća bila veća. Nadam se da će doć malo bolja vremena, iako se za njega ne bojim jer ako firma propadne, može sutra nać posao, on je od onih tipova koje ljudi vole, simpa je i dobro radi svoj posao.
A s Ivy se potpuno slažem, jako je teško naći kvalitetne ljude, marljive i odgovorne, vidim to po firmi od dragog, po frendovima koji traže ljude (od konobara do pravnika), a i ja sam dugo godina bila u poziciji gdje sam primala ljude. Uvijek smo našli što nam je trebalo, super kvalitetne ljude, ali kakvih smo se životopisa i nastupa nagledali, to je bilo strašno.
Da sad tu ne ispadnem neki kapitalist (upravo suprotno!), ali nikad nisam i neću razumjeti tu neku bazičnu lijenost koju primjećujem kod mnogih ljudi. Ne mislim da se ljudi trebaju tući i gristi, ta vrsta predatorstva u konkurenciji koja je u nekim branšama čak i poželjna mi je totalno fuj, ali ono, daj malo trgni se, radi na sebi, pripremi se za razgovor itd.
S druge strane, potpuno razumijem oklijevanja, strahove i nedoumice povezane s mijenjanjem posla i odlaskom u privatne vode. Oduvijek sam imala hrpu ideja i veliku maštu, ali nikad dovoljno hrabrosti da postanem poduzetnica i krenem u ostvarivanje. Uvijek bih naišla na nova pitanja, na neko područje koje mi je nepoznato..a onda sam oko sebe vidjela hrpu ljudi koji su samo tako ušli u poduzetničke vode, s puno hrabrosti i velikim mudima, a neki s jako malo ili nikako znanja (jedan na kojeg sad mislim je neslavno propao jer mu je posao počivao na kreditima, drugi upravo propada jer ga isto uništava kredit). Ipak, vjerujem da taj moj drive za poduzetništvom ipak nije bio toliko veliki i iskren pa se zato nikad nisam ni ozbiljnije potrudila.
Ja sam uvijek bila zadovoljna svojim poslom jer sam uvijek radila ono što volim, čak i pod cijenu manjih novaca, kompromis ulaska u firmu ili područje rada koje me ne zanima mi je bio stran. Mogla sam si priuštiti talvo razmišljanje jer nisam imala obitelj i uvijek sam znala da ako zagusti, mogu na mjesec-dva računati na pomoć roditelja (a nikad nije trebalo). Međutim, postala sam jako nezadovoljna životom u velikom gradu, pogotovo načinom života kakav bi on mogao postati u budućnosti pa sam, ne imajući potpunu viziju svega i riskirajući, smogla hrabrosti i vratila se u manji grad. Onda je sve sjelo na svoje mjesto, posao je došao za mnom jer sve što sam radila, mogu raditi i od doma, a na neki način sam zapravo i postala poduzetnica jer sam počela raditi za više naručitelja izvan primarnog posla. Život mi je postao puno kvalitetniji pa se stvarno ne mogu žaliti, a imam osjećaj da je to zato što mi primarni drive nije bila želja za većom zaradom, statusom niti ikakav vid pohlepe, već unutrašnja potreba da živim skladnije sama sa sobom, da imam obitelj i da za nju imam vremena.
Mislim da treba slijediti svoj unutarnji zov, vizualizirati želje, raditi na njima odgovorno i savjesno i onda prepoznati trenutak za realizaciju (ili će se on sam prepoznati). To je moj recept koji meni pali oduvijek.
 |
|||
Odgovori s citatom