Ako niste zadovoljne svojim poslom....

[Rivendell]

No, rukovodim se za onim načelom koje je Wallace D. Wattles iznio u svojoj knjizi Umijeće bogaćenja (The science of getting rich) i koji kaže da uvijek za materijalnu plaću moramo dati puno više nematerijalnog natrag. Odnosno, hoće reći da ne smijemo primati plaću koju ne zaslužujemo, odn. da drugom uvijek moramo dati više nego što dobijemo. I na taj način dobivamo sve više i više.

Povezat ću ovo s onim da poslodavci ne mogu naći dobre radnike, to je upravo zato jer ih dosta daje na poslu samo minimum koliko je potrebno i misle da zaslužuju veću plaću. Ovo govorim iz pozicije nekog tko je radio kao rukovoditelj i moram potvrditi da je jako, jako teško naći dobre radnike.

Mene zapravo čudi da većina na ovoj temi smatra posao nužnim zlom. Što nema nikoga da ga posao ispunjava i veseli? Osim Apri

[Peterlin]

Povezat ću ovo s onim da poslodavci ne mogu naći dobre radnike, to je upravo zato jer ih dosta daje na poslu samo minimum koliko je potrebno i misle da zaslužuju veću plaću. Ovo govorim iz pozicije nekog tko je radio kao rukovoditelj i moram potvrditi da je jako, jako teško naći dobre radnike.

Mene zapravo čudi da većina na ovoj temi smatra posao nužnim zlom. Što nema nikoga da ga posao ispunjava i veseli? Osim Apri

Pa ne radi se uvijek o nužnom zlu.... Radi se o tome da je ovo Rodin forum i da su članice uglavnom majke male djece kad im težište života nije u sferi posla.

Ima toga još - meni moj posao nije JEDINA stvar koja me zanima. Voljela bih raditi i štošta drugo, ali nemam kad.

Što se tiče pozicije rukovoditelja (probala, nije me se dojmilo) ne radi se samo o tome da je teško naći dobre radnike. Ima radnika dobrih ali treba ih motivirati. Kod nas jednostavno nije običaj mjesečno analizirati učinak i plaću redovito usklađivati s tim (govorim o sredinama koje poznam). Stimulacija je nešto što je u kamen uklesano i smatra se osobnom uvredom ako se u to dira bez teže povrede radne dužnosti. Čitaj: mentalni sklop nam je još uvijek socrealistički, busali bi se u prsa svojim pravima, a dužnosti su druga priča. Ovo se odnosi i na poslodavce i na radnike. Osim toga, nije svejedno jesi li poslodavac u ime države ili si poslodavac u svoje ime. Tako da je tu jako širok prostor koji bi trebalo opisati... Radnik koji će otaljavati svoj posao u državnoj firmi mogao bi se 100% promijeniti na bolje kad bi radio u svoje ime i za svoj račun. Problem je u tome što mi svi smatramo da je "država" netko drugi i da nam to daje pravo raditi traljavo. A smetnemo s uma da je država najveći poslodavac, kako god jadan trenutno bio... Smetnemo s uma da samo u sjeni velikih (industrija, poljoprivreda) i mali poslodavci mogu živjeti dobro. Smetnemo s uma okruženje (koje je takvo kakvo je) ali i činjenicu da jedino pojedinac koji krene sam od sebe može to i promijeniti na bolje.

[mishekica]

Mene zapravo čudi da većina na ovoj temi smatra posao nužnim zlom. Što nema nikoga da ga posao ispunjava i veseli?

Mene posao vrlo rijetko ispunjava i veseli, a to je obično onda kad napravimo neke konkretne stvari. U mom je poslu puno apstraktnog - čitanje, istraživanje, pripreme, analize, pa još malo čitanja... Budimo realni, teško se motivirati kad trebaš cijeli dan sjediti i čitati. No, kad dođe ono razdoblje kad se nešto konkretno radi, bude zabavno. Ponekad. Najveći je problem moja razočaranost poslom, odn. posao nije ono što sam očekivala. To je kao da uplatiš ljetovanje 7 dana u Tunisu, all inclusive, a onda te pošalju u Rumunjsku da kopaš kanale i uvjere te da si to platio. Tako se nekako osjećam.