 |
|||
S jedne strane pišemo o nezadovoljstvu poslom, a s druge strane spominjete kako je teško naći kvalitetne ljude za određeni posao...
Postoji li tu neka uzročno-posljedična veza? Možda su ljudi "nekvalitetni" jer je posao neizazovan, zatupljujuć, slabo plaćen...
Ili možda obrnuto - toliko smo nesposobni da nam daju takve poslove?
mishekica, zanimljiva teza. bilo bi zgodno kada bi svaki zaposlenik povremeno bio u glavi poslodavca, no većinom ljudi koji traže posao kreću od želje da to bude što veća plaća, što mirniji posao - u smislu da se zna kad se ide, kad se dolazi, što se radi i da se za to dobiva gomila novaca
poslodavac opet prvenstveno razmišlja kako da opstane, a zatim i da ostvari još veći profit. rijetko tko u tim razmišljanjima stavlja na prvo mjesto dobrobit svojih zaposlenih. zaposlenici bi, u stvari, trebali na neki način biti sposobni pratiti poslodavca u toj njegovoj uzlaznoj liniji inicirajući i sami napredak, a ne samo izvršavati zadano. to naravno ovisi i o drugim faktorima, govorim o malim firmama i o počecima.
Često se stavljam u tu ulogu i pritom nailazim na nerazumijevanje bližnjih. Kao, trebam prvenstveno misliti na sebe i obitelj, a ne na poslodavca... No, meni je strašno neugodna pomisao da bih dala iznenadni otkaz ili otišla na čuvanje trudnoće (za sada nemam opravdani razlog, da se razumijemo, ali nije ga teško naći, jelte) jer se osjećam kao da bih time iznevjerila ljude koji vjeruju u mene (poslodavca). Imala sam jednu priliku otići na bolji posao, ali sam se lijepo zahvalila. Ovi su mi dali posao kad nitko drugi nije i osjećam im se dužna.ivy prvotno napisa
S druge strane, posao mi uglavnom ne čini veselje.
No, rukovodim se za onim načelom koje je Wallace D. Wattles iznio u svojoj knjizi Umijeće bogaćenja (The science of getting rich) i koji kaže da uvijek za materijalnu plaću moramo dati puno više nematerijalnog natrag. Odnosno, hoće reći da ne smijemo primati plaću koju ne zaslužujemo, odn. da drugom uvijek moramo dati više nego što dobijemo. I na taj način dobivamo sve više i više.
Povezat ću ovo s onim da poslodavci ne mogu naći dobre radnike, to je upravo zato jer ih dosta daje na poslu samo minimum koliko je potrebno i misle da zaslužuju veću plaću. Ovo govorim iz pozicije nekog tko je radio kao rukovoditelj i moram potvrditi da je jako, jako teško naći dobre radnike.No, rukovodim se za onim načelom koje je Wallace D. Wattles iznio u svojoj knjizi Umijeće bogaćenja (The science of getting rich) i koji kaže da uvijek za materijalnu plaću moramo dati puno više nematerijalnog natrag. Odnosno, hoće reći da ne smijemo primati plaću koju ne zaslužujemo, odn. da drugom uvijek moramo dati više nego što dobijemo. I na taj način dobivamo sve više i više.
Mene zapravo čudi da većina na ovoj temi smatra posao nužnim zlom. Što nema nikoga da ga posao ispunjava i veseli? Osim Apri
I mene
mishekica, evo MD kao poslodavac primio je tipa od 2 godina, bez završene srednje škole za poslove dostave robe. Kako je vrijeme išlo, platio mu večernju školu, dodatne kategorije u auto-školi, prijavio ga na puni iznos plaće (tko to još radi?), platio dodatno zdrastveno osiguranje (koja mala firma to radi?), dao radno vrijeme od 8 do 4, dopustio da može otići kad je trebao baku (!) voziti liječniku, kasnije i djecu kad su stigla. Davao je božićnicu, regres, posuđivao kombi... zažmirio je kad bi ovaj javio da je bolestan, a zapravo je radio u fušu... od čovjeka koji je samo znao voziti malo dostavno vozilo napravio je komercijalistu, naučio ga "tajne zanata". I dok je to tako bilo, tip je bio sretan i zadovoljan.
Kad je došla kriza, MD je bio prisiljen smanjiti plaće, jedan kolega je otišao u penziju, kolegicu je otpustio (uz zakonsku otpremninu), a tog tipa je držao, misleći da će njih dvojica zajedno potegnuti. Trebalo je više raditi, prebroditi krizu. Što je tip napravio? Otišao u konkurenciju.
(Meni je jedina zadovoljština to, da nije znao pregovarati, pa je mislio da budući poslodavci pričaju o neto plaći, a pričali su o brutu... sad je na manjoj plaći, radi u velikoj firmi i kao netko tko je zadnji došao, prvi je na listi za odstrel i tresu mu se gaće svaki dan, kako čujem.)
Mojca jer treba TM novog radnika
Tonili, pošaljem ti pp.
Ne vidim zasto radnik ne bi otisao boljem poslodavcu i na bolji posao kad mu se ukaze prilika. A ove price o zahvalnosti mi ne drze vodu. Poslodavac mu je dao posao i obrazovanje, al radnik je zato radio. I valjda su oboje profitirali. Osim toga, cini mi se da poslodavac uvijek profitira vise od radnika, tj. zaradi vise para; pa zasto bi onda radnik bio zahvalan. Nek mu da bolje uvjete pa nece mijenjat posao.
Jadranka stoji... ali ipak osjećaš se ko tele kad ti se to desi.
A tko danas može dati bolje uvjete? Teret krize je na svima. MD je među zadnjima iz branše (koja je prilično popušila) spustio plaće, među zadnjima otpustio. Pametniji su rekli: Posla nema? Nećemo mi dobit trošiti na hladni pogon i na plaće onima koji sjede i ništa ne rade. Ne, ne. Višak van, ne dajem ja svoju zarađenu lovu. MD nije. I zato ta gorčina.
Ne pada mi na pamet raditi vise od onoga sto se od mene trazi kad, recimo, znam da necu ni pod koju cijenu biti placena vise od onoga sto me placaju sad. Oni dobiju sto su trazili, a to je korektno odradjen posao (bez gresaka i na vrijeme), a ja dva puta mjesecno dobijem placu.
U nekim drugim okolnostima, kad postoji mogucnost napredovanja ili rasta place, a zanima me ili jedno ili drugo, naravno da bih dala vise.
pa naravno.
mishekica, nema tu puno mudrosti ni puno sreće. znate ono, na čemu počiva kapitalizam, vječan konflikt rada i kapitala
inače, ja volim svoj posao, puno previše radim, imam čak i znanja koja bih mogla utržiti, al nikad od mene poslodavac, nemam u sebi taj poduzetnički duh i moš ga hebat.
Pa ne radi se uvijek o nužnom zlu.... Radi se o tome da je ovo Rodin forum i da su članice uglavnom majke male djece kad im težište života nije u sferi posla.Povezat ću ovo s onim da poslodavci ne mogu naći dobre radnike, to je upravo zato jer ih dosta daje na poslu samo minimum koliko je potrebno i misle da zaslužuju veću plaću. Ovo govorim iz pozicije nekog tko je radio kao rukovoditelj i moram potvrditi da je jako, jako teško naći dobre radnike.
Mene zapravo čudi da većina na ovoj temi smatra posao nužnim zlom. Što nema nikoga da ga posao ispunjava i veseli? Osim Apri
Ima toga još - meni moj posao nije JEDINA stvar koja me zanima. Voljela bih raditi i štošta drugo, ali nemam kad.
Što se tiče pozicije rukovoditelja (probala, nije me se dojmilo) ne radi se samo o tome da je teško naći dobre radnike. Ima radnika dobrih ali treba ih motivirati. Kod nas jednostavno nije običaj mjesečno analizirati učinak i plaću redovito usklađivati s tim (govorim o sredinama koje poznam). Stimulacija je nešto što je u kamen uklesano i smatra se osobnom uvredom ako se u to dira bez teže povrede radne dužnosti. Čitaj: mentalni sklop nam je još uvijek socrealistički, busali bi se u prsa svojim pravima, a dužnosti su druga priča. Ovo se odnosi i na poslodavce i na radnike. Osim toga, nije svejedno jesi li poslodavac u ime države ili si poslodavac u svoje ime. Tako da je tu jako širok prostor koji bi trebalo opisati... Radnik koji će otaljavati svoj posao u državnoj firmi mogao bi se 100% promijeniti na bolje kad bi radio u svoje ime i za svoj račun. Problem je u tome što mi svi smatramo da je "država" netko drugi i da nam to daje pravo raditi traljavo. A smetnemo s uma da je država najveći poslodavac, kako god jadan trenutno bio... Smetnemo s uma da samo u sjeni velikih (industrija, poljoprivreda) i mali poslodavci mogu živjeti dobro. Smetnemo s uma okruženje (koje je takvo kakvo je) ali i činjenicu da jedino pojedinac koji krene sam od sebe može to i promijeniti na bolje.
Motivacija je kompleksno pitanje. Ozbiljne kompanije imaju cijele timove HR stručnjaka koji usustavljuju posao, dijele zaduženja, osmišljavaju treninge za osobni razvoj, razvoj tima... ili postoje šefovi koji su natural born leaderi. Ako svega toga nema, onda firmom vlada ili nečija samovolja, ili neki mentalitet klika, ili neka rutina, a sve to loše djeluje na ljude. Nedavno sam čitala studiju da ljudi uopće nisu toliko motivirani novcem, koliko doprinosom, smislom, što je zapravo najteže za stvoriti u određenoj firmi.
S druge strane, nema tog doprinosa ili samorazvoja koji može pobijediti činjenicu da ljudi rade cijele dane, odriču se obiteljskog vremena, prolaze scile i haribde, a i dalje nemaju osnovih sredstava za život.
Ja mislim da se nad nas nadvilo sve od navedenog - i ljudi rade za premalo novca, i mentalitet uspjeha, doprinosa i služenja još nije baš sveprisutan...
Meni je zlo od HR stručnjaka, posebno onih motivacijskih.
Jedini korektni HR stručnjak je onaj koji radi obračun plaće, ostalo su sve filozofi.
Slažem se... To ti je kao da farbaš dimnjak, a kuća se ruši.Meni je zlo od HR stručnjaka, posebno onih motivacijskih.
Jedini korektni HR stručnjak je onaj koji radi obračun plaće, ostalo su sve filozofi.
Ono što nama treba je dobra stara baza - da nešto proizvodimo (a ne samo uvozimo i preprodajemo), da se negdje stvara nova vrijednost. Kad to imaš + pristojnu zaposlenost, onda je lako teoretizirati o motivaciji, međugeneracijskoj solidarnosti i drugim stvarima. Kad za sve ima premalo (posla, novaca) jadni smo svi skupa.
Denis Lalić u raljama kapitalizma
http://www.lupiga.com/vijesti/index.php?id=6014 (ispod članka su linkovi na sve nastavke)
E, fakat, bila jednom (zapravo tri puta: prvi, zadnji i nikad više).Denis Lalić u raljama kapitalizma
http://www.lupiga.com/vijesti/index.php?id=6014 (ispod članka su linkovi na sve nastavke)
Opisano je savršeno, sve isto uključivši i karaoke. Pravi komunikacijski proizvod!
Mislim da je plaća motivacija na kratke staze, a na duge staze tu ima raznih faktora: radna atmosfera, normalan šef, mogućnost napredovanja, klizno radno vrijeme, limit na mobitelu, organizacija edukacija... Kako kome. Meni osobno plaća nije toliko ključan faktor. Najvažnije mi je da mogu učiti i da sam nagrađena u skladu s postignućima.Meni je zlo od HR stručnjaka, posebno onih motivacijskih.
Jedini korektni HR stručnjak je onaj koji radi obračun plaće, ostalo su sve filozofi.
Imam i ja malo dijete. Ne mislim da negdje mora biti težište, ni na poslu ni na djetetu, bit je u postizanju kolike tolike ravnoteže. Barem za mene.
XXXMeni je zlo od HR stručnjaka, posebno onih motivacijskih.
Jedini korektni HR stručnjak je onaj koji radi obračun plaće, ostalo su sve filozofi.
I radila sam takvim "ozbiljnim" firmama sa hrpom HR stručnjaka, od njih više štete nego koristi.
Slažem se Rivendell.
ja radim u totalno neozbiljnoj kompaniji, nama je HR oznaka za Hrvatska
Posljednje uređivanje od spajalica : 06.11.2012. at 10:04
ja radim u totalno neozbiljnoj kompaniji, nama je HR oznaka za Hrvatska
Denis Lalić u raljama kapitalizma
http://www.lupiga.com/vijesti/index.php?id=6014 (ispod članka su linkovi na sve nastavke)
Kod nas je uvijek ovako protekao, i ovako završio, svaki seminar, svaki teambuilding, svaki susret, konferencija,
naročito oni gdje smo bili zajedno s ostalom "nerazvijenom i neosviještenom" ekipom iz drugih zemalja bivše Jugoslavije.
To su bili najjači susreti.
Obavezno nismo "dovoljno ozbiljno shvatili" neki "krajnji i potrebni cilj" one pucačine s bojama, sprdali se jedni s drugima kod gađanja lukom i strijelom, uopće nismo kužili što hoće s tim debilnim zadacima i, na kraju, jedva čekali da glavonje i ovi kulturni Europljani (ako bi i oni bili nazočni da nas podučavaju)
odu spavati, iscrpljeni od naprezanja možđana,
pa da se ko ljudi dobro izopijamo, isplešemo i unaprijedimo suradnju
A onda sutra od mamurnih traže - evaluaciju, majke ti mile, koja evaluacija!
Da, sprdnja je jedna od balkanskih vještina koja spaja narode i narodnosti i čini im život lakšim pod čizmom kapitalizma i uvezenih alata za povećanje produktivnosti. Tu i tamo nađe se i koji Amer i Europljanin sa sličnom vještinom, ali moram primijetiti kako mi se čini da su ex SSSR narodi operirani od sprdnje i ironije pa mi je nekako s njima bilo najteže raditi...
Jesu, njih je ubila komunistička čizma, kod nas je sve to bilo prilično ležerno, ipak je Tito rekao Staljinu - NE.
Definitivo je najbolja suradnja
(Slovenci su ionako uvijek bili napredniji, prikriveni Austrijanci
Mislim da to još kužimo mi rođeni 70-ih (i ranije), dalje ne znam kako ide, došla su druga vremena.
Denis Lalić u raljama kapitalizma
http://www.lupiga.com/vijesti/index.php?id=6014 (ispod članka su linkovi na sve nastavke)
genijalno!
imala prilike biti u jednoj takvoj priči, majko mila, nije bilo puno drugačije od ovoga.
dakle, potpisujem one kojima je zlo od HR stručnjjaka, i tim bildinga koji se ne zovu sindikalni izleti
Uf, nedostaje zarez. Sori.
A o TB...
Srećom mnoge sam izbjegla... a neke čisto fine nisam. Npr. lažanje i cuganje na jedrenjaku, pa tako od otoka do otoka, a tam fina klopa... naravno, za vrijeme šefa koji je uspješno izbjegao korporacijsku lobotomiju.
Da TB...forisiranje da se družiš s ljudima s kojima nemaš ništa zajedničko i gdje svi jedva čekaju da završi...A najbolje mi je bilo u jednoj velikoj firmi, spoju stare socijalističke firme i novih, mladih kapitalističkih managera, pa kad organiziraju rafting na koji bi trebala ići Štefica iz računovodsva, već baka od 55+ godina...
Posljednje uređivanje od Deaedi : 06.11.2012. at 10:34
Mene posao vrlo rijetko ispunjava i veseli, a to je obično onda kad napravimo neke konkretne stvari. U mom je poslu puno apstraktnog - čitanje, istraživanje, pripreme, analize, pa još malo čitanja... Budimo realni, teško se motivirati kad trebaš cijeli dan sjediti i čitati. No, kad dođe ono razdoblje kad se nešto konkretno radi, bude zabavno. Ponekad.
Evo, prijavljujem se, mene moj posao zaista veseli i ispunjava. Veseli me izazov, ljudi ovakvi i onakvi (prihvaćam kakvi su, takvi su), jedino me previše ne veseli platna lista.
Ali nema veze, to što volim svoju profesiju mi je najbitnije.
Eto, to bih ja htjela!
U svakom poslu ima dobrih i loših strana, kao i dobrih i loših dana.
Mene smeta to što (po mom mišljenju) nisam dovoljno iskorištena, pa imam praznih hodova više nego mi odgovara, a sama ih mogu puniti uglavnom dosadnim stvarima. Za sve drugo potreban je ipak tim (ne onaj koji se gradi uz karaoke, nego onaj koji se napravi ad hoc na nekom projektu koji nas veseli). Ipak, na vidiku je tak nešto i baš se veselim... Nije nam to šef zadao, ali cijeni inicijativu, pa se nadam najboljem. Bit će u početku lutanja, jer uvijek to tako ide, ali nema veze. Već sam više puta to iskusila. Svaki posao ima uspone i padove. Osim toga, ima dosta sitnih stvari koje si sami možemo osmisliti i uljepšati radni dan.
U postu prije čini mi se da ti nedostaje pravog, konkretnog izazova.Eto, to bih ja htjela!
Voljela bih opisati svoje dosadašnje iskustvo. Zadnjih 8 godina radila sam u svijetu kozmetike i wellnessa. Došla sam do zaključka da se profil poslodavaca u toj branši ponovlja gdje got radila, razlike su u sitnim nijansama.
1.Plaća je obavezno na minimalac, svugdje, ostatak kao proviziju na prodane i odrađene tretmane i preparate bi kao trebala dobiti na ruke, ali ako je promet malo slabiji (čitaj ako ti je šefica bila malo nekontrolirano rastošna u zadnje vrijeme), iako si napravila financijski cilj, ostaneš bez tih para na ruke.Ponekad dobiš opravdanja krizom ili psihičke ucjene i prijetnje da moramo svi bit sretni što uopće imamo posao. Uzmi ili ostavi.
2. Radno vrijeme je definirano Ugovorom o radu, ali često nije tako. Očekuje se ostati dulje, doći ranije, žrtvovati slobodnu subotu, često uopće ne znaš kako ćeš raditi sutra, preksutra, cijeli tjedan... a za sve to ne dobiješ ni prekovremeno ni hvala nego floskulu - klijenti su nam na prvom mjestu i fala bogu da ih imamo.
3. Od tebe kao radnika očekuje se da si njegovana i nalickana svaki dan iako imaš plaću s kojom jedva pokrivaš režije i hranu. Očekuje se da znaš raditi apsolutno sve, iako te školski sustav nije za sve navedeno educirao: 100 vrsta masaže, pedikure, manikure, depilacije sa svim i svačim, tretmane lica, tretmane mršavljenja, sve aparature koje postoje, umjetne nokte, šminkanje, strane jezike, rad na računalu, rad na recepciji, vrhunske komunikacijske, prodajne, marketinške, organizacijske vještine, da čistiš kompletni prostor, uključujući podove, wc-e itd. jer sve mora biti sterilno čisto. I uz to sve nikad nervozna i uvijek nasmješena i visoko motivirana. Očekuje se također da svakodnevno prodaješ kozm. preparate koji koštaju ko pola tvoje plaće, iako nikad nisi prošla stručnu edukaciju ni za to ni za pola gore navedenih stvari, pa tu je internet i google zaboga! Uči, vježbaj!
Kad dođeš na razgovor za posao obećavaju ti se brda i doline, prodaju najblesavije priče, a kasnije od toga ništa.
Usto vlasnice salona u toj branši mahom su bogato udane žene kućanice (al ne one koje doma kuhaju, spremaju i čuvaju djecu, za to imaju drugo osoblje) ili tatine kćeri, što je užasno. Užasno je raditi za nekoga tko tvoju plaću potroši kroz par dana u svom privatnom životu a tebi ne isplati što ti treba prema zakonu jer eto, kriza je. Al se zato kupuje skupa dekoracija da sve izgleda lijepo umjesto da se npr. djelatnici osigura neko stručno usavršavanje i sl. Piju se kave i obilaze šoping centri po cijele dane a ostatk dana se provede u salonu ne kao menađerica poslovanja nego kao klijentica koju moraš lickati s ovim pa s onim... I onda se čude zašto smo u struci i u profitu tu di jesmo...
Ja za takve poslodavce više ne mogu raditi, nemam respekta, nemam motivacije, nemam živaca i jedva da imam novaca za život. Zato sam i otvorila ovu temu.
Pokušala sam doći do mjesta gdje je vlasnica počela od nule i sve što je stekla, stekla je svojim radom, znanjem i radi svaki dan kao i mi, ali to je nemoguće, takvih je šačica u zg i uglavnom zbog dobrog i pozitivnog poslovanja i ozračja iste cure rade tamo po 10-tak godina, ne mjenjaju osoblje. Ko bi reko...
Naša stuka je ionako jako unazađena em zbog krize, em zbog portala tipa Kolektiva, Ponuda dana, koji su srozali cijenu rada, usluge, stručnosti i kvalitete..
Zato želim krenuti sa nečim drugačijim i samostalno...
Ovako nekako je i meni. Jos kad pomislim da bi to mogla radit do penzije :-SMene posao vrlo rijetko ispunjava i veseli, a to je obično onda kad napravimo neke konkretne stvari. U mom je poslu puno apstraktnog - čitanje, istraživanje, pripreme, analize, pa još malo čitanja... Budimo realni, teško se motivirati kad trebaš cijeli dan sjediti i čitati. No, kad dođe ono razdoblje kad se nešto konkretno radi, bude zabavno. Ponekad.
Ovo je užasno, sve redom. Samo sam jedan pasus boldirala jer mislim da se skoro pa isto traži u skoro svako branši u ovom današnjem kapitalizmu, da zaposlenik bude takav kako si opisala, samo ne znam u koliko bi života to sve trebao završiti i steći toliko znanja i vještina, plus izgled, dostupnost.
A za koga? Za takvu poslodavku kakvu opisuješ. Tvoja plaća njoj je iznos za kavu i frizuru, džeparac.
Istina.
Ja neću moći tako do penzije, iz jednostavnog razloga - ovo je radno mjesto s ograničenim vijekom trajanja. Postoji nešto što se logično nastavlja na njega, ali mi se još manje sviđa.
BAš sam se vratila sa seminara u inozemstvu i eto došla mi inspiracija kako bi unaprijedia svoju osnovnu dijelatnost i kenula korak dalje. Neke ideje koje sam dobila ne zahtjevaju veliki početni kapital, samo puno kreativnosti i rada na sebi, shvatila sam koje vještine moram naučiti i unaprijediti. Sada moram naučiti kako svoju ideju pretvoriti u projekt i naučiti uspješno prezentirati svoje zamisli.
I naučila sam nešto jaaaako, jako važno. Postoje ljudi koji imaju novac i doslovno traže kreativne ljude i projekte u koje mogu uložiti. Mi svi ovdje imamo u glavi korz medije plasiranu sliku o bogatima kao o tajkunima koji su sve pokrali, što je djelomično točno, ali teško čujemo i pročitamo o ljidima koji su svojim radom i sposobnostima napravili velike firme i projekte i svoj profit i dijele s potrebnima.
Na seminaru sam upoznala čovjeka koji je prodao svoj prvi biznis, financijski je osiguran o kraja života, a sad je pokrenuo firmu na internetu i cilj mu je svoje znanje i vještine iskoristiti za veliki humanitarni projekt i okupiti pravi tim.
Možemo kriviti državu, politiku, klimu, krizu, rat, vremensku pognozu, ali postoje ljudi koji su usprkos svemu uspjeli, a ja sam čvrsto odlučila naučiti sve što treba da i ja budem među njima i stvoriti posao sebi, a poslije i drugima.
A za naučiti ne treba za početak niti ići preko granice, ima i u hrvatskoj pametnih, sposobnih ljudi koji su uz to voljni i prenijeti svoje znanje drugima.
Aj neka malo pozitive na ovoj temi.
Veliki X.
Postoji hrpa start - upova, za koje je samo bitna dobra ideja, čak ne mora biti ni toliko originalna nego dobro razrađena, u koju onda investiraju razne tvrtke, fondovi i zaklade, a i pojedinci. Različiti eventi i ljudi posreduju u pronalaženju investitora, kao što je npr Start up Weekend koji je uskoro.
Ne bi vjerovali koliko se može zaraditi samo na jednoj aplikaciji za mobitel!
Problem je što se mnogi boje pokušati...
Kod mene se logicno nastavlja bolja titula, al posao ostaje slican :/Istina.
Ja neću moći tako do penzije, iz jednostavnog razloga - ovo je radno mjesto s ograničenim vijekom trajanja. Postoji nešto što se logično nastavlja na njega, ali mi se još manje sviđa.
dobra je pozitiva, al treba biti i realan.
činjenica je da možeš otvoriti firmu danas za 10 kn, onaj jednostavni doo.
ali, da će netko uložiti u tvoju firmu...hm.
za realizirati poduzetnički projekt ti trebaju resursi.
-prostor
-oprema
-radna snaga
-obrtna sredstva.
ovisi o vrsti djelatnosti, naravno.
još jedna stvar.
kako kaže rivendell, od ideje se kreće. ali ideja nije isto što i poduzetnički projekt.
projekt je ideja razrađena u poslovni plan.
a poslovni plan pokriva sve - kreće se od tri analize - analiza tržišta (prodajnog i nabavnog - konkurencija, ciljano tržište i njegove karakteristike, poznati ili nepoznati kupac, kalkulacija cijena...), analiza lokacije (prednosti i nedostaci odabrane lokacije) i tehničko - tehnološka analiza (način proizvodnje proizvoda ili usluga, potrebne sirovine, količine, i sl). nakon toga imamo potrebne podatke za procjenu visine investicije (u opremu, obrtna sredstva, prostor, krave, ovce we
to je razrađena ideja. s naglaskom na - prodajnom tržištu, naravno. ali i ostale aspekte se ne smije zanemariti.
e, onda se ide u traženje izvora financiranja. tu treba biti dobro informiran.
najčešći izvor financiranja danas je, ako nemate svoje novce il bogatu tetku, il ako niste steve jobs s nekakvom genijalnom idejom, kredit.
poduzetnički kredit. tu treba paziti jer banke vole progurati svoje skupe kredite. a ima ih i subvencioniranih.
ima i bespovratnih sredstava. no njih treba uvijek gledati kao na nekakvu nagradu za dobro poslovanje, a ne kao način za zatvaranje financijske konstrukcije za realizaciju projekta.
a ovo ostalo, business angeli, investicijski fondovi, joint venturi - dosta radim sa start-upovima, i osobno, još niti jedan slučaj u 10 godina nisam vidjela da je tako krenuo.
ono, o tome se priča, al ja nemam pojma di su ti projekti početnika u koje se investira.
a ako vam netko počne o eu fondovima za početnike, sad, zanemarite dotičnog.
đizs, al sam se raspisala.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 07.11.2012. at 15:52
Cvijeta, ja imam u svojoj okolini barem 4 poduzetnika početnika koji su tako dobili novce i krenuli u posao. Nije ti potreban ni ured, ni zaposlenici, ni plaćanje komunalija. ne zarađuju silne novce, ali žive od toga i razvijaju se. Najčešće ti jedan investitor da vjetar u leđa, a treba ti ih više da se baš razviješ. U zadnje vrijeme su najpopularniji internetski i mobilni startupovi. Bitna je ideja, a najvažnije je da je znaš prodati investitorima. Evo dva primjera mladih dečkih koji mi sada padaju na pamet, a za koje su valjda svi čuli: Netokracija i Farmeron.
I naravno, nije poduzetništvo za svakoga.
Posljednje uređivanje od Rivendell : 07.11.2012. at 16:30
Moj bivši šef i NJŽ su 1991. svoj posao započeli iz spavaće sobe stana kojeg su dijelili s njegovim roditeljima i bratom.
Danas imaju poslovni prostor od 120 m2, drugi od 200 koji su dali u najam banci, skladište od 200m2... stan u Zg, dva stana u Splitu, dvije kuće na otoku i tko zna što još.
Auuu Mojca, al će se oni naplaćat poreza kad krene....
A valjda još ima od kud.
Ako niste zadovoljne svojim poslom....
- potražite drugi, pa tek onda dajte otkaz (tako su meni govorili, kada sam se jadikala).
Mama mi je rekla da osiguram "svoj dinar", jer je ona udajom napustila svoj posao.
Ali vas ovdje, na majčinskom forumu susrećem u profesionalnoj raspravi o poslu (biznisu). Kako stignete i o tome tako krvožilno rasmišljati. Svaka čast, ili ne znam što drugo da kažem.
Ako niste zadovoljne svojim poslom....
- potražite drugi, pa tek onda dajte otkaz (tako su meni govorili, kada sam se jadikala).
Mama mi je rekla da osiguram "svoj dinar", jer je ona udajom napustila svoj posao.
Ali vas ovdje, na majčinskom forumu susrećem u profesionalnoj raspravi o poslu (biznisu). Kako stignete i o tome tako krvožilno razmišljati. Svaka čast, ili ne znam što drugo da kažem.
slažem se sa svime ovdje, dapače, smatram da je nepoželjno dizati kredite na početku osnivanja posla. treba početi od malih stvari i osluškivati kako se što razvija. i silne analize sigurno više vrijede u sustavu velikih poslova nego ovih malih, početničkih (neke su naravno potrebne)
i vjerujem u dobre poslodavce i dobre firme, samo što je do njih teško doći. no, ako se čovjek stvarno potrudi...treba postaviti cilj i polako ići prema njemu
Nije nužno u početku imati sve, mnogi najbolji poslovi su započeti u unajmljenoj garsonjeri.
Primjer koji smo čuli na seminaru ; došao lik, automehaničar sa svojom malom radnjom, koja je poslovala onako srednje, pokriju troškove i ostane za jednu pristojnu plaću. Ode čvjek malo po seminarima, popriča s ljudima, malo poradi na nekim komunikacijskim vještinama i sjeti se ideje: dosta ljudi danas, a pogotovo u krizi više kupuje polovne aute, a svi znamo koliko je to riskantno, i preporučuje se imati nekog "tko se kuži u aute". Naš lik se sjetio prvo odštampati male letke na kojima daje par savjeta kako kupiti dobar auto i na što treba paziti i naravno potpiše se i stavi kontakt. Pa ga ljudi počeli zvati da dode s njima, on odredio satnicu i počeo, danas je multimilijunaš i ima par takvih timova ljudi koji rade isto.
Čovjek je imao znanje iz struke i našao način kako ga unovčiti bez ikakvog posebnog ulaganja kapitala u početku.
Da li netko zna koji start up tim, ili nešto slično kome bi se čovjek mogao obratiti?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
