lol istina
 |
|||
|
|
|||
lol istina
Čistilice idu na preporuku, tako ju je meni preporučila frendica kojoj je ona čistila ured, a ja sam nedavno našu tetu preporučila frendici koja je pucala jako dugo (teška priča) i zadovoljna je s njom. Teta si voli malo popričati, ali onda odradi svoje, pouzdana je i fleksibilna, imam potpuno povjerenje. Ali u manjoj sredini lakše je doći do pouzdanih ljudi, tako mi se čini.
Nego, u više navrata se ovdje spominjao psiholog (što je i razumljivo, s obzirom da je topic o modernom dobu). Većina mojih frendica pa i pokoji frend iz raznih većih i manjih gradova odlazili su kod psihologa, većina kad su bili u fazi prelaska iz dvadesetih u tridesete, mnogi su rješavali neke probleme s roditeljima, samopouzdanje i sl. Nisam ni znala da je to kod nas uzelo toliko maha, nitko se ne hvali s time, ali kad se počne pričati, svi su bili. Meni to nikad nije palo na pamet, ali sam se nakon rođenja svoje bebice počela prisjećati nekih stvari i preispitivati događaje i reakcije svojih roditelja i počela sam osjećati da mi treba razgovor sa psihologom.
Sad sam manje u tom filmu, uspjela sam se nekako posložiti, ali i dalje mislim da bi mi dobrodošao, čisto da pospremim neke negativne emocije koje mi se jave kad pogledam u djetinjstvo.
Koliko vas je bilo kod psihića i je li vam to pomoglo (ako želite o tome)? I je li vam okidač za preispitivanje bilo rođenje djeteta?
Ovo drugo me posebno zanima jer je mene dugo pucao koktel raznoraznih osjećaja, šibalo me sve u 16...ludilo ljubavi prema bebici plus hrpa drugih osjećaja prema sebi, partneru, starcima...preispitivanje, vraćanje, analiziranje, plakanje...uh...nadam se da je to iza mene.
Ufff, kad dođeš u određene godine, shvatiš da si sve već probao i vidio/la...Zuska prvotno napisa
Čistilice idu na preporuku, tako ju je meni preporučila frendica kojoj je ona čistila ured, a ja sam nedavno našu tetu preporučila frendici koja je pucala jako dugo (teška priča) i zadovoljna je s njom. Teta si voli malo popričati, ali onda odradi svoje, pouzdana je i fleksibilna, imam potpuno povjerenje. Ali u manjoj sredini lakše je doći do pouzdanih ljudi, tako mi se čini.
Nego, u više navrata se ovdje spominjao psiholog (što je i razumljivo, s obzirom da je topic o modernom dobu
Sad sam manje u tom filmu, uspjela sam se nekako posložiti, ali i dalje mislim da bi mi dobrodošao, čisto da pospremim neke negativne emocije koje mi se jave kad pogledam u djetinjstvo.
Koliko vas je bilo kod psihića i je li vam to pomoglo (ako želite o tome)? I je li vam okidač za preispitivanje bilo rođenje djeteta?
Ovo drugo me posebno zanima jer je mene dugo pucao koktel raznoraznih osjećaja, šibalo me sve u 16...ludilo ljubavi prema bebici plus hrpa drugih osjećaja prema sebi, partneru, starcima...preispitivanje, vraćanje, analiziranje, plakanje...uh...nadam se da je to iza mene.
Ja sam imala tete čistilice kad su djeca bila mala i nismo stizali sami - situacija ista kao ovdje opisana: idu na preporuku, ostale ne valjaju. Većina voli pričati, većina nema pojma o tehnici, većina zbog toga napravi kolateralne štete (moja je jednom iščupala cijev za vodu iz suđerice i napravila poplavu).
Psiholog - da, bila sam prilikom promjene posla (dvaput, kad mi je teško padalo) i pokazalo se korisnim.
Psihijatar obiteljski terapeut - bila sam i tam u prvoj godini braka skupa s mm-om i svaki posebno (teško smo se prilagodili jer smo dugo živjeli samačkim životom) i to se isto isplatilo.
Osobno nisam bila, već sam rekla da sam nekako staloženi tip, ali nije da mi nije trebao nikad nitko, svakome sigurno nekad treba osoba koja je tog trena izvan i "iznad" problema i situacije, u dva-tri poteza riješi ono s čime se čovjek muči mjesecima.
Moja frendica je išla zbog problema s "neodgojivim" djetetom, i dječja psihologinja joj je nakon razgovora s njom i malim rekla- s djetetom je sve u redu, no vi ćete dogovoriti razgovore s mojom kolegicom, morate neke stvari naučiti.
Ova se nije uvrijedila nego je rado pošla i stvarno je koristilo. Male, sasvim male stvari, savjeti, svakodnevni trikovi (tipa- kojom bojom glasa i koliko dugo i kako djetetu reći- ne), i stvarno je pomoglo da se smiri, da stekne samopouzdanje u sebe i svoje postupanje.
Isključivo i samo tako, inače živi užas.
ja pucam samo kad su bolesni. najvise kad je muz bolestan. ono, prehlada i 37
anci je u pravu- samo je nutela savrsena
ja nisam isla kod psihica, al sam shvatila da sam s prvom imala postporodjajnu. izvadila sam se iz nje pricajuci s curama koje su prolazile ili prosle isto.
al ja sam imala zaledje od 4mj lezanja na patologiji pa sam vec tamo pocela "pucati".
Meni je najbolja frendica psiholog. Klinički. Zna žena sve o pucanju.
Sve sam bliže ideji da odemo mojim starcima u Pulu na tjedan dana... a ljuta sam na njih, pa ne znam koliko mi je to pametna ideja. .lol: Ali, ako ništa drugo, bar ću predati Smjehuljicu sretnoj baki i dedi i otići kod Cvajnera na kavu i buljiti u strop.
Mojca, ti si moja srodna duša!
(ako odeš u Istru, javi se za kavu
Ovako nekako je i kod mene bilo. Nakon što se 3 mjeseca sve non stop vrtilo oko djeteta (još je bila i zima, non-stop je padala kiša i jako malo smo izlazili iz stana), skužila sam da sam baš depresivna. Da se stalno pretjerano istresam na muža, da sam ljubomorna na njega jer svaki dan izlazi iz kuće na posao.. a ja sam kao bila umorna od nespavanja i toga koliko sam djetetu potrebna, pa te godine nisam radila ništa od stvari koje su me ranije veselile. Osim svega oko bebe, život mi se sastojao od nešto kuhanja i pospremanja, i gledanja Večere za 5, Kod Ane, reprize Večere za 5, Reprize Kod Ane.. i raznih glupih serija u kojima su svi lijepi i sređeni i našminkani i šetaju po sunčanoj Kaliforniji..nije ni čudo da sam se neki dan na wc-u rasplakala čitajući Rostuharovu Degustaciju slobode na opis prvog autostopa.
Onda sam skužila da nije dobro i da si moram organizirati dan da se i u tim uvjetima osjećam više kao ja. Pa sam počela čitati dok dojim, i to ne knjige o djeci. Izbacila TV, a sad bih volila da sam izbacila i igrice na fejsu. Sada ne mogu vjerovati da cijelu tu zimu nisam plela, što mi je inače omiljeni hobi, jer sam kao smatrala da nemam vremena za to. A potrošila sam svo slobodno vrijeme na razne stvari koje sam mislila da moram, a nisu me ispunjavale.
Sviđa mi se ovo što Jadranka piše o odlasku sama u šetnju. Samo ono, da se susretneš sama sa sobom bar na malo.
Tangerina, poznata mi je ta ljubomora. Potpisujem ovo za šetnju, povremene šetnje i yoga čuda čine.
Deal, ali nemoj da pričamo o djeci!
Ne brini, baš razmišljam o kupnji novog usisavača
A ja suđa.
Posljednje uređivanje od Mojca : 06.11.2012. at 10:33
mi smo bili u vrticu kod psihologa radi produzene adaptacije.
tad je imala 3 i nesto i bila je u fazi mamamamamamamamam.
ono, s tatom je u kuhinji ja u drugom dijelu stana i ona vice iz kuhinje: mama, ja bi vode.
ili kad je zavrsila na wcu mamamamamamaamam.
ili bilo sta: mamamaaaaaa
doslo je do toga da je odbijala ista s tatom.
onda je mm dobio "po prstima" da se mora on vise angazirati i uskociti, da cu ja puknuti jer nisam njen osobni rob. da iako vice mama, da se on ustane i "obavi".
tad ju je i on poceo uspavljivati.
istina je da sam se sa satrijom od rodjenja postavila, ok ja cu. jer je on non stop radio.
al svremenom sam se istroslila, bila sam s njom 2,5g 24/7. isle na vjezbe prvih godinu dana, s njom vjezbala...i kad sam skuzila svoju gresku (koju napravi vecina majki) i zeljela vise muza ukljuciti, on je vec bio fino ululjan u takav rezim u kojem se on s njom igra, a sve "odgojnoedukativne" metode su bile na meni.
trebala mi je ova potvrda psihologa, kao i njemu da to cuje od nekog drugog.
tad su se stvari promjenile, iako i danas pucam, al prema njemu jer me izludjuje da sam ja bad cop, a on good cop. al to je klasicna prica i tu po forumu
Točno, odlazak u šetnju SAMA je odlična stvar! Vožnja biciklom, u mom sl. i autom je relaksacija, nafrljim mjuzu (koju nemogu kad mi otraga sjede cure) i pjevaaaajjjj!
S druge strane, svoj mir sam našla sama sa sobom i prestala se borit protiv novonastalih situacija kad sam ih prihvatila; ono - prvo dijete je valjda svima šok, jer kad shvatiš koliko zahtijeva pozornosti, njege, pažnje, svega; onda skužiš da nisi imala pojma što te čeka (da nije život reklama u kojoj beba mirno pajki, a mama joj zatvori vrata od sobice), ali o.k. - prihvatiš i činjenicu da ti više nikad nećeš biti ona stara od nekad... Meni je to pomoglo, ali o.k., ja sam kao i Nena Jabuka, staloženi i mirni tip, "nepucajući" oduvijek...
sve ovo potpisujemTočno, odlazak u šetnju SAMA je odlična stvar! Vožnja biciklom, u mom sl. i autom je relaksacija, nafrljim mjuzu (koju nemogu kad mi otraga sjede cure) i pjevaaaajjjj!
S druge strane, svoj mir sam našla sama sa sobom i prestala se borit protiv novonastalih situacija kad sam ih prihvatila; ono - prvo dijete je valjda svima šok, jer kad shvatiš koliko zahtijeva pozornosti, njege, pažnje, svega; onda skužiš da nisi imala pojma što te čeka (da nije život reklama u kojoj beba mirno pajki, a mama joj zatvori vrata od sobice), ali o.k. - prihvatiš i činjenicu da ti više nikad nećeš biti ona stara od nekad... Meni je to pomoglo, ali o.k., ja sam kao i Nena Jabuka, staloženi i mirni tip, "nepucajući" oduvijek...
posebno dio s crkvom
Ja vec neko vrijeme planiram kod psihologa, evo sam i broj nabavila, a uklapam se i u onaj profil koji neko gore spomene, prijelaz iz dvadesetih u tridesete, prvo dijete, i nerazrijesena proslost s obitelji koja me sad puca puno vise nego prije. Samo me nekako strah otic, il mi je neugodno, o svasta.
A vec vidim da sam i sa md-em upala u tu zamku da sam ja odgovorna za sve u vezi bebe, a on tek tu i tamo za íru i cuvanje. Al kad i ja mislim da ja najbolje znam.
Mene zanima to oko roditelja.Ja vec neko vrijeme planiram kod psihologa, evo sam i broj nabavila, a uklapam se i u onaj profil koji neko gore spomene, prijelaz iz dvadesetih u tridesete, prvo dijete, i nerazrijesena proslost s obitelji koja me sad puca puno vise nego prije. Samo me nekako strah otic, il mi je neugodno, o svasta.
A vec vidim da sam i sa md-em upala u tu zamku da sam ja odgovorna za sve u vezi bebe, a on tek tu i tamo za íru i cuvanje. Al kad i ja mislim da ja najbolje znam.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.
Jel' se to još nekome dogodilo?
Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno doba
Je, meni. Prošlo je kako je i došlo. Odnosno, još ne potpuno, ali shvaćam da su radili najbolje što su znali i pokušavam zamisliti što će meni sve moji zamjeriti, pa polako olabavljujem.Mene zanima to oko roditelja.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.
Jel' se to još nekome dogodilo?
Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno doba
Draga, to SVAKI brižni roditelj prolazi.... Meni je rođenje djece znatno popravilo odnos s roditeljima (za koji isto kao ti nisam ni mislila da je narušen) ali tek nakon što smo si uspjeli reći sve bitno... BIlo je galame, razgovora ovakvih i onakvih, istresanja vreće kostiju od ispod kreveta, ali.... sve to je kod mene imalo jednu svrhu - ne ponoviti greške sa svojom djecom. Pa sam sigurno napravila i još uvijek radim istu količinu nekih drugih propusta i pogrešaka, he he he... S druge strane, to je dobar osjećaj. Počneš roditelje gledati kao ljude koji su nesavršeni, pogrešivi, koji su pogriješili to-to-i-to...Mene zanima to oko roditelja.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.
Jel' se to još nekome dogodilo?
Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno doba
Posljedice: počneš i sebi manje zamjerati nesavršenosti u odgoju (ljudi smo, zabogadragoga, nismo automati), uz svoju djecu počneš bolje razumijevati roditeljske razloge (tek je rođenje mog mlađeg sina koji mi je karakterno jako sličan doprinijelo da bolje razumijem svoje roditelje - tek sad znam kako sam ih izluđivala...)
To ti je život! Bez brige, i roditelji isto tako sa strane promatraju tvoj osobni razvoj (odrastanje nije dovoljno dobra riječ) i ako nije nešto baš drastično bilo krivo tipa obiteljsko nasilje ili nemar, imate sasvim lijepe osnove da napokon počnete komunicirati kao ravnopravni. Ako ti je za to potrebna podrška sa strane u vidu terapeuta, nemoj se ustručavati. Sretno!
I meni se to desava stalno analiziram i govorim si da necu ponavljat takve "greske" i mm se isto slaze kad analizira svoje roditelje...zato i jesmo sa roditeljima stalno na ratnoj nozi jer nam zele preodgojit djete kako su to oni radiliMene zanima to oko roditelja.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.
Jel' se to još nekome dogodilo?
Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno dobai znam da moji roditelji nisu radili to u nikakvoj losoj namjeri npr. moja mama....ona je upravo obaj primjer di sam zapocela temu svakave moguce greskice upravo da si olaksa "posao"
A sta se tice "pucanja" cure hvala sta se podjelile vasa iskustva vec mjesecima razmisljam da li je samnom sve uredu i da li je potrebna strucna pomoc jer sve prijateljice/mame ili glume oko mene ili neznam sta ali te nikad nisu priznale ovo sta i vi njima je sve prekrasno/savrseno i tako svaki dan....
Zbog istih stvari sam "ratovala" sa 17 i sada, onda bučno, a sada tiho, ali ista stvar -"pusti me na miru".Mene zanima to oko roditelja.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.
Jel' se to još nekome dogodilo?
Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno doba
Bolest moje mame se zove "svakom loncu poklopac", i kad nema pojma o temi, području, možeš se spremati na put letećim tanjurom, ona nikad nije letjela ni avionom, ali će se naći pokoji savjet vezan i uz to i to izrečeno imperativnim tonom
"poslušaj ti mene, ako budeš letjela....".
Nabijanje kompleksa meni nekoć, a danas pokušava mojoj kćeri, tipa "cila si lipa, al' što su ti klempave te uši, joj".
Al' ne iz neke loše namjere, ne kuži ona što je tu loše.
Nevezano uz ljubav, toga je bilo, i prije i sada, nego te budalaštine, uvijek iste, a normalno da ih čovjek primjećuje i pretumbava sad kad ima svoju djecu i na sebi vidi kako su neki postupci roditelja ostavili traga. Oni tada nisu bili svjesni što rade, sad su neka "moderna vremena" pa mi to analiziramo i normalno da vidimo mane kojih oni nisu ni bili svjesni, nisu se time zamarali, odgoj nije bio nešto o čemu se raspravljalo, samo si to radio i gotovo. Većinom je bilo tako.
mala-vila, kužimo se. Moj ružičasti balon je još tu...
vidiš, ja sve naopako, meni je teže palo s drugim djetetom, nego s prvim.
s prvim sam cijelu godinu bila toliko opčinjena, kao na nekakvoj drogi, da mi se činilo da sve prije te bebe ionako nema nikakvog smisla, da mi ništa ne treba, samo sam u njega buljila, ko malo luda.
s m je ta opčinjenost nekako kraće trajala.
već sam znala valjda da opčinjenost prođe kad tad i da itekako ima života i pored buljenja
i ja sam bila. pa sam se overdozirala, bit ce. i bojala sam se da cu s drugim opet proci istu stvar, no nisam. ne u takvoj mjeri i to mi je bilo ok :Dvidiš, ja sve naopako, meni je teže palo s drugim djetetom, nego s prvim.
s prvim sam cijelu godinu bila toliko opčinjena, kao na nekakvoj drogi, da mi se činilo da sve prije te bebe ionako nema nikakvog smisla, da mi ništa ne treba, samo sam u njega buljila, ko malo luda.
s m je ta opčinjenost nekako kraće trajala.
već sam znala valjda da opčinjenost prođe kad tad i da itekako ima života i pored buljenja
i imam svoje vrijeme n+za sebe. imam balkon koja je moja spilja.
i ja punim baterije vise socijalizirajuci se s frendicama nego solo setat...or something.
Je, srela sam par puta u šetnji te što glume savršenstvo i djeluju bezbrižno. Onda nakon par razgovora u parku jedna progovori o tome kako otkad je rodila muža nema ni blizu, žali se kako ga je sram voziti kolica (!) pa nikad nije izašao u šetnju s klincem, doma joj nabija osjećaj krivice kako druge sve stignu, a ona ne. A drugi dan je opet savršena i na sve gleda s podsmijehom i skontah da je to njen način kako liječi svoje nezadovoljstvo.
na mene te koje djeluju savršeno i bezbrižno, djeluju opuštajuće
i ne idem u dubinu jel su stvarno savršene il glume il imaju muža kretena il zločestu svekrvu. da ne kvarim stvorenu lijepu sliku.
Slazem se ali da za koju godinu kad se budem smijala tom svom stanju sadasnjem vidim dobru prijateljicu u komi ovakvo pa pomogla bi joj sa svojim iskustvom da zna da nije jedina da toga ima a ne dodavat sol na ranu i gledat zbunjeno npr.kako se mozes tako osjecat pa imas najdivnije stvorenje pored sebe...kao da ja to neznamna mene te koje djeluju savršeno i bezbrižno, djeluju opuštajuće
i ne idem u dubinu jel su stvarno savršene il glume il imaju muža kretena il zločestu svekrvu. da ne kvarim stvorenu lijepu sliku.
Dok smo bile u šetnji, pokušala sam zbrojiti trenutke koji sam provela bez nje, otkad se rodila:
-nekoliko puta su MD i ona išli sami u šetnje, a ja doma čistila,
-mjesečni odlasci na depilaciju i pedikuru, za vrijeme ljeta, MD je bio doma s njom,
-kava pred zgradom mojih roditelja, imala je oko 9 mjeseci, mama ju je čuvala,
-odlazak okulisti, ostavila sam ju starcima, imala je oko 9 mj.,
-neplanirana kava u centru grada, kad sam išla nešto preuzeti, imala je oko 11 mjeseci,
I to je sve.
Pročitala sam 3 knjige, jedna plića od druge, evo čitam četvrtu (ako ne brojim literaturu vezanu za djecu, što čitam relativno stalno).
A starci? Na starce sam ljuta.
(Pišem ovaj post već sat i pol vremena, možda sam postala i totalni off, ako ste odhujale na neke druge teme.)
Posljednje uređivanje od Mojca : 06.11.2012. at 15:43
Znaš šta Mojca, ti si u stvari super. Moju je muž par puta, ali bukvalno par puta šetao bez mene. Ne zato što nije hteo nego zato što sam ja htela da izađem iz kuće a bilo mi glupo da idem sama pa smo svuda išli zajedno. Jer ako sam ostajala kod kuće samo sam ribala i spremala (sick mind).
A na prvo organizovano čuvanje smo je ostavili kad je imala 2.5. Jednostavno niko nije hteo da je čuva ranije.
Šta poentiram? Nismo slobodne dok se u glavi ne oslobodimo. Nekom treba više, nekom manje. Normalno je da si prvu detetovu godinu života dosta upućen na to dete, ali u svemu treba naći meru. A kad izgubimo meru onda pucamo.
Na posao sam se s vratila nakon 6mj porodiljnog i jednostavno od tada nemam vremena za "pucanje". Dok sam bila doma, imala sam vremena za razmišljanje o sebi, svojim potrebama, životu općenito. Ali, od kad radim, ne stignem tako dublje razmišljati, bavim se plitkim stvarima: organizacijom života u ovim modernim vremenima. Posao, djeca, škola, vrtić, dućan, kućanski poslovi, plaća i plaćanje računa - zar postoji nešto više od toga?
bembola, pa normalno da nije sve savršeno..život je daleko od savršenstva..ja ga ni ne želim savršenog. A dok težiš nekakvom savršenstvu, jedino što možeš osjećati je velika frustracija i nemoć. Ništa više od toga. tek kad prihvatiš da si osoba koja mora imati mane ii mušice, koja ima pravo biti svakakva i organizirati sebi život kako ga volja, tek onda ćeš se moći opustiti. Kad sam imala jedno dijete, sjećam se..(kratko je to bilo)bila sam baš luda, munjela totalna. ja sam valjda u svojoj glavi zamislila da sve mora biti ko na filmu, štojaznam..sve je moralo biti na mjestu;ne mislim doslovno nego sve je nekako moralo imati svoju svrhu-od predmeta u kući do svake moje rečenice upućene bebi, mužu..I sa takvim stavom ja sam stalno pucala. Bila sam živčana i blesava a nisam bila ni svjesna zašto je to tako. Ma nisam ti ni sad ja baš normalna ali opuštenija sam. Tek kad shvatiš da si ti ta koja određuje pravila, da o tebi ovisi što je Ok a što nije, tek onda ćeš moći mirnije i opuštenije dalje.
iako, činjenica je da dolaskom djeteta, žena ipak puno toga gubi. Dobiva masu toga ali izgubi jednako toliko. Pa kad se pomiriš onako istinski, iskreno i mirno s tim, prihvatiš da je tvoj stari život zauvijek otišao..kad zavoliš novi način života..e onda si na konju.
X
Ovim je sve rečeno.
I nemam problema s roditeljima, jer su moji bili tooliko loši da nemam imat ikakvih problema s njima. Ono bili su strašni prema nama jer nisu mogli ni znali drugačije i gotovo. Mislim da sam u neku ruku sretna što su bili takvi jer vidim oko sebe da svi oni koji se nisu sramili svojih na informacijama u školi danas muku muče u odnosima s roditeljima. Eto, da mi se i takvi roditelji u neku ruku isplate...
vissnja, u pravu si za to o slobodi... ali ja se ni najmanje ne osjećam neslobodnom... bar ne do unazad dva tjedna kad su krenula boljeti ramena. Ali ni taj osjećaj nije nesloboda, već nedostatak podrške.
Valjda je tijelo pametnije od mene, pa se pobunilo.
I svi ti mjeseci totalne predanosti mi nisu teško padali, je, bilo je teških trenutaka, umora i padanja s nogu... ali nisam nikad poželjela ići u šetnju ili na jogu... ili malo tkati ili slikati... a sad mi to počinje nedostajati. Neki dan sam ušla u svoj atelje... postao je ruplcimer... od staroga kruha za odnijeti na selo, premale i prevelike robice, hrpe kutija od igračaka koje će doro doći za nešto poslati ili spakirati dar, glupa hranilica za bebu koju ne koristimo, kartona od jaja koje mi žao baciti jer sigurno ima netko kome trebaju, 3 vreće mojih premalih cipela, 3 vreće s poludragim kamenjem s kioska što moja stara kupuje i skuplja za unuku... na štafelaju se suše krpe za brisati prašinu, tkalački stan zatrpan, vidim mu samo jedan mali komadić što viri...
I ne brine me to što je sad u njemu krš, što će proći još puno, puno vremena dok mu se vratim... ali me brine to što, kakav je tempo danas, nećemo Smjehuljica i ja moći zajedno stvarati u njemu i biti zajedno, onoliko i onako kako si ja to želim, zamišljam. Jer ćemo ući u mašinu. A ako ne držiš ritam i preskačeš zupčanike, lako se desi da upadneš među njih i budeš samljeven. I to me brine. I žalosti. I najrađe bi kao Roza zbrisala na selo.
Vidiš, meni se to dogodilo prije rođenja djeteta, prije zapravo bilo kakve naznake da će biti bebe. Povod za svađu bila je jedna glupa situacija kad mi moji nisu mogli napraviti neku mizernu uslugu koju sam ih zamolila, tj. napravili su, ali sve na krivi način, ništa nije bilo onako kako sam ih zamolila. Onda sam pukla. Jer sam shvatila da mi to svaki put rade i da zapravo nikog nije briga za moje želje i potrebe (dok ja oko svih njih moram titrati). Prvo je, dakle, bila svađa, a onda je uslijedila tiha misa od nekoliko mjeseci i onda sam ja odjednom shvatila sve što je bilo pogrešno i počela im zamjerati hrpu stvari. I osjećala se sve jadnije i jadnije...
No, za divno čudo, kad sam ostala trudna, nestalo je svih tih zamjeranja i koječega.Mama je bila u gostima kod nas duže vrijeme i bilo mi je taaaaako lijepo s njom. Kad je dolazila, mislila sam da ću je za tri dana spakirati doma. Ostala je skoro mjesec dana. Kad je odlazila, plakala sam k'o kišna godina. Bila sam čudna sama sebi.
Pa daj ti to sve stavi na burzu...
Želim ti da uspiješ biti kreativna sa svojim djetetom, u svom ateljeu.
Ma nemam ti ja živaca za to.
Pa daj ti to sve stavi na burzu...
Trina, mudro zboriš...
joj, Mojca, bemu , super si ovo zadnje napisala.
Općenito nisam pucaajući tip, valjda zbog sredine u kojoj sam odrasla, pa mi je nekako uvijek u primozgu jasno da imam biti zahvalna za bčinjenicu da sam živa i zdrava i djeca mi, ali ima svoje epizode... Najviše ih je bilo s prvim djetetom... koji je bio anemičan, a nije podnosio željezo.. Taj period života mi je bio užasno stresan, stresniji nego nek objektivno mnogo gadnije stvari. Sad s troje stvarno mogu reći da ne pucam, nije da mi je sve idealno. Čini mi se da vrijeme ipak pomaže da lakše znamo gdje smo i što je moguće u danoj situaciji. I naučila sam par trikova, do bola jednostavnih, koji mi pomažu... I najgore mi je to što stalno svi govore o tom famoznom vremenu za sebe a meni ni danas s njih troje nije jasan taj koncept. Valjda ću s četvrtim i ja osjetit tu potrebu....
Ja nisam ljuta na svoje roditelje, ja sam bijesnatim vise sto sad imam dijete, i neke njihove postupke uopce ne mogu pojmiti.
A sto se tice opcinjenosti dijetetom, prije dva tjedna na jogi, shvatila sam iznenada da ne mislim na njega, valjda prvi put u ovih devet mjeseci, i to je bilo osvjezavajuce, odmorit se malo. I od tada ga lakse ostavljam drugima, makar ga i dalje sasvim malo ostavljam
Inace me sve to s djetetom podsjeca na srednjoskolsko opcinjeno zaljubljivanje, i 24/7 sanjarenje o liku, samo sto je tad bilo manje brige u mislima.
Vuče me da ti odgovorim... Ja sam se od malo poslije rođenja djeteta do njenih pa...9 ili tako nešto mjeseci osjećala kao ti. Ovu tvoju rečenicu mogla sam i ja napisati do prije samo dva mjeseca i tad mi je čak i bila neka kulminacija, baš sam bila bijesna, znala sam plakati kad bih zapela u tim mislima... Možda sam se i čistila, ne znam. Ali u jednom trenutku počela sam manje o tome razmišljati. Znam da sam si govorila kako su radili najbolje što su znali i u biti u to i vjerujem. Ali onaj mali čovječuljak u glavi uvijek kaže: Ali ipak...! (kaže to i sad, ali osjećam se nekako...pomireno s tim?)Ja nisam ljuta na svoje roditelje, ja sam bijesna
Ne kažem da psihić ne bi dobrodošao, ali trenutno mi nedostaje vremena i para pa sam možda i nesvjesno to sve odgodila.
Bilo mi je važno čuti da se i drugima to događa jer kad sam pitala svoje frendice koje također imaju bebe, rekle su mi da su one starce odradile kod psihića davno prije
U svakom slučaju, sretno.
Ti ideš na jogu? Redovito?
Ja još nisam otišla na waldorfsko slikanje koje je jednom mjesečno i to u mojoj ulici.
Ups, na yogu idem, ne na slikanje.
By the way, ovo me je podsjetilo da moram otvoriti topic o likovno nekreativnim majkama. Na ovom forumu svi stalno nešto stvaraju, kreiraju, crtaju, slikaju, izrezuju, rade experimente...osjećam se nedostojnom i ustrašenom, kako ću odgajati dijete ovako likovno nekreativna, nezainteresirana i netalentirana?
Ali neću ga otvoriti prije nego mi barem jedna mama potvrdi da tamo neću razgovarati sama sa sobom
Pa bar na walfdorsko slikanje ne roaš ići nigdje ako imaš djece u kući.. Ja sam danas imala neplanirano walfdorsko slikanje po drvenim stolicama marmeladom... Mama, vidi kakav vejiki auto, cuveni...
Idem i ja, dvaput tjedno, tada se kći i tata druže. Mojca, zašto si s vremena na vrijeme ne priuštiš ono što te veseli, pa nije beba više tako mala. Dogovori se s dragim da bude s njom, a ti napuni baterije. To bi ti rekao i dr. Sears
Još ti je malena, počet ćeš i ti biti kreativna, vidjet ćeš. Javi se za godinu-dvije, bit će uradaka, garantiram. Ne mora to biti profesionalno, ali sigurno ćete nešto smišljati, pa makar samo kuhača, krpa i vezica.
Zuska, imaš društvo
Beti, ma ne znam, jeza me hvala od pomisli da ću morati nešto izrezivati, ljepiti i to. Mislim, kreativna sam, smišljam priče i bajke, imam hrpu raznih ideja o svemu, ali ne likovno, taj dio mozga nemam.
Cvijetak, super, vidimo se onda
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
