Mene zanima to oko roditelja.Jadranka prvotno napisa
Ja vec neko vrijeme planiram kod psihologa, evo sam i broj nabavila, a uklapam se i u onaj profil koji neko gore spomene, prijelaz iz dvadesetih u tridesete, prvo dijete, i nerazrijesena proslost s obitelji koja me sad puca puno vise nego prije. Samo me nekako strah otic, il mi je neugodno, o svasta.
A vec vidim da sam i sa md-em upala u tu zamku da sam ja odgovorna za sve u vezi bebe, a on tek tu i tamo za íru i cuvanje. Al kad i ja mislim da ja najbolje znam.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.
Jel' se to još nekome dogodilo?
Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno doba
 |
|||
Odgovori s citatom