Dobro je ponekad puknit, i pojadat se, i onda bude lakse. Ja se znam uhvatit u nekom cvijetnom raspolozenju u kojem mi je sve super i lako, a dva dana poslije me uhvati neko skroz depresivno raspolozenje. A posebno mi je 11 mjesec tuznjikav cini mi se. Mislim da je to zato sto su mi i baka i dida umrli u 11 mjesecu, ne ove godine.

Al ja te promjene ne mogu forsirat, ne mogu si rec, misli pozitivno, budi vedra, moram ih pustit da se dogode, da ih osjetim, moram prozivjeti te osjecaje.Biti tuzna i depresivna, pa sta, i zasto ne. I to su osjecaji.

Al ima ipak stvari koje pomazu, setnja, joga, bicikla, kava subotom i nedjeljom, razgovor s prijateljicom, odmorit se od djeteta tu i tamo na sat dva. Jednom je ispalo tako da mjesec dana nisam bila solo ni pola sata, stalno sam bila s malim. I onda sam tri dana isla sama u setnje i bas mi je pomoglo. Sad kad ima devet mjeseci odem sama nekud bar tri puta tjedno. I puno mi to znaci. Jucer sam se odvezla biciklom uz more pa do Rite pa po Rvi i bas sam napunila baterije.

Al zapravo mi puno fali moja najbolja prija i razgovori s njom. I ona ima malu bebu. Al se odselila u drugi grad i rijetko je kad vidim. Cujem je cesce, al znate kako je to s bebama, il njena il moja trebaju hitno mamu, i nikako da se posteno iscakulamo i istracamo muzeve i svekrve i majcinstvo i usput popijemo pivce u Zbirca i budemo ko nove.