Moderno doba.....

[flopica]

Točno, odlazak u šetnju SAMA je odlična stvar! Vožnja biciklom, u mom sl. i autom je relaksacija, nafrljim mjuzu (koju nemogu kad mi otraga sjede cure) i pjevaaaajjjj! Ili pobjegnem u crkvu, mene opušta atmosfera i molitva.
S druge strane, svoj mir sam našla sama sa sobom i prestala se borit protiv novonastalih situacija kad sam ih prihvatila; ono - prvo dijete je valjda svima šok, jer kad shvatiš koliko zahtijeva pozornosti, njege, pažnje, svega; onda skužiš da nisi imala pojma što te čeka (da nije život reklama u kojoj beba mirno pajki, a mama joj zatvori vrata od sobice), ali o.k. - prihvatiš i činjenicu da ti više nikad nećeš biti ona stara od nekad... Meni je to pomoglo, ali o.k., ja sam kao i Nena Jabuka, staloženi i mirni tip, "nepucajući" oduvijek...

sve ovo potpisujem
posebno dio s crkvom

[Jadranka]

Ja vec neko vrijeme planiram kod psihologa, evo sam i broj nabavila, a uklapam se i u onaj profil koji neko gore spomene, prijelaz iz dvadesetih u tridesete, prvo dijete, i nerazrijesena proslost s obitelji koja me sad puca puno vise nego prije. Samo me nekako strah otic, il mi je neugodno, o svasta.

A vec vidim da sam i sa md-em upala u tu zamku da sam ja odgovorna za sve u vezi bebe, a on tek tu i tamo za íru i cuvanje. Al kad i ja mislim da ja najbolje znam.

[Zuska]

Ja vec neko vrijeme planiram kod psihologa, evo sam i broj nabavila, a uklapam se i u onaj profil koji neko gore spomene, prijelaz iz dvadesetih u tridesete, prvo dijete, i nerazrijesena proslost s obitelji koja me sad puca puno vise nego prije. Samo me nekako strah otic, il mi je neugodno, o svasta.

A vec vidim da sam i sa md-em upala u tu zamku da sam ja odgovorna za sve u vezi bebe, a on tek tu i tamo za íru i cuvanje. Al kad i ja mislim da ja najbolje znam.

Mene zanima to oko roditelja.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.

Jel' se to još nekome dogodilo?

Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno doba

[Angie75]

Mene zanima to oko roditelja.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.

Jel' se to još nekome dogodilo?

Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno doba

Je, meni. Prošlo je kako je i došlo. Odnosno, još ne potpuno, ali shvaćam da su radili najbolje što su znali i pokušavam zamisliti što će meni sve moji zamjeriti, pa polako olabavljujem.

[Peterlin]

Mene zanima to oko roditelja.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.

Jel' se to još nekome dogodilo?

Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno doba

Draga, to SVAKI brižni roditelj prolazi.... Meni je rođenje djece znatno popravilo odnos s roditeljima (za koji isto kao ti nisam ni mislila da je narušen) ali tek nakon što smo si uspjeli reći sve bitno... BIlo je galame, razgovora ovakvih i onakvih, istresanja vreće kostiju od ispod kreveta, ali.... sve to je kod mene imalo jednu svrhu - ne ponoviti greške sa svojom djecom. Pa sam sigurno napravila i još uvijek radim istu količinu nekih drugih propusta i pogrešaka, he he he... S druge strane, to je dobar osjećaj. Počneš roditelje gledati kao ljude koji su nesavršeni, pogrešivi, koji su pogriješili to-to-i-to...

Posljedice: počneš i sebi manje zamjerati nesavršenosti u odgoju (ljudi smo, zabogadragoga, nismo automati), uz svoju djecu počneš bolje razumijevati roditeljske razloge (tek je rođenje mog mlađeg sina koji mi je karakterno jako sličan doprinijelo da bolje razumijem svoje roditelje - tek sad znam kako sam ih izluđivala...)

To ti je život! Bez brige, i roditelji isto tako sa strane promatraju tvoj osobni razvoj (odrastanje nije dovoljno dobra riječ) i ako nije nešto baš drastično bilo krivo tipa obiteljsko nasilje ili nemar, imate sasvim lijepe osnove da napokon počnete komunicirati kao ravnopravni. Ako ti je za to potrebna podrška sa strane u vidu terapeuta, nemoj se ustručavati. Sretno!

[bembola]

Mene zanima to oko roditelja.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.

Jel' se to još nekome dogodilo?

Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno doba

I meni se to desava stalno analiziram i govorim si da necu ponavljat takve "greske" i mm se isto slaze kad analizira svoje roditelje...zato i jesmo sa roditeljima stalno na ratnoj nozi jer nam zele preodgojit djete kako su to oni radili i znam da moji roditelji nisu radili to u nikakvoj losoj namjeri npr. moja mama....ona je upravo obaj primjer di sam zapocela temu svakave moguce greskice upravo da si olaksa "posao"

A sta se tice "pucanja" cure hvala sta se podjelile vasa iskustva vec mjesecima razmisljam da li je samnom sve uredu i da li je potrebna strucna pomoc jer sve prijateljice/mame ili glume oko mene ili neznam sta ali te nikad nisu priznale ovo sta i vi njima je sve prekrasno/savrseno i tako svaki dan....

[Beti3]

A sta se tice "pucanja" cure hvala sta se podjelile vasa iskustva vec mjesecima razmisljam da li je samnom sve uredu i da li je potrebna strucna pomoc jer sve prijateljice/mame ili glume oko mene ili neznam sta ali te nikad nisu priznale ovo sta i vi njima je sve prekrasno/savrseno i tako svaki dan....

Nije sve prekrasno i savršeno svaki dan. Ali život i nije predviđen da bude samo lijep i savršen, jer da je, ne bi nitko nikad umirao, a naročito ne bebe.

Ali, zato postojimo da u onome što imamo nađemo sreću. Na vlastitoj sam koži osjetila kako nije sve savršeno (na jako težak način). I guram dalje.

Jučer smo obule čizme i špricale po lokvicama koje je more ostavilo! Savršena sreća. To što je ručak kasnio, nije bitno, mi smo skakale po lokvicama!!!

[Nena-Jabuka]

Mene zanima to oko roditelja.
Do prije nekoliko godina živjela sam u uvjerenju da imam super divne roditelje, na neke njihove mušice, mane ili pogreške gledala sam sa simpatijom ili bih se eventualno sprdala s bratom ili frendovima koji imaju slične starce. Onda me je nekako sve više počelo vući na to da se samoanaliziram i za neke crte u karakteru i ponašanju otkrijem uzroke u djetinjstvu.
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima. Sad sam došla dosta k sebi, ali kopka me taj proces koji mi se dogodio. Oni ništa ne znaju i ne kuže.

Jel' se to još nekome dogodilo?

Sori na oftopikarenju, ali i ovo nekako spada u moderno doba

Zbog istih stvari sam "ratovala" sa 17 i sada, onda bučno, a sada tiho, ali ista stvar -"pusti me na miru".
Bolest moje mame se zove "svakom loncu poklopac", i kad nema pojma o temi, području, možeš se spremati na put letećim tanjurom, ona nikad nije letjela ni avionom, ali će se naći pokoji savjet vezan i uz to i to izrečeno imperativnim tonom
"poslušaj ti mene, ako budeš letjela....".

Nabijanje kompleksa meni nekoć, a danas pokušava mojoj kćeri, tipa "cila si lipa, al' što su ti klempave te uši, joj".
Al' ne iz neke loše namjere, ne kuži ona što je tu loše.
Nevezano uz ljubav, toga je bilo, i prije i sada, nego te budalaštine, uvijek iste, a normalno da ih čovjek primjećuje i pretumbava sad kad ima svoju djecu i na sebi vidi kako su neki postupci roditelja ostavili traga. Oni tada nisu bili svjesni što rade, sad su neka "moderna vremena" pa mi to analiziramo i normalno da vidimo mane kojih oni nisu ni bili svjesni, nisu se time zamarali, odgoj nije bio nešto o čemu se raspravljalo, samo si to radio i gotovo. Većinom je bilo tako.

[bembola]

Zbog istih stvari sam "ratovala" sa 17 i sada, onda bučno, a sada tiho, ali ista stvar -"pusti me na miru".
Bolest moje mame se zove "svakom loncu poklopac", i kad nema pojma o temi, području, možeš se spremati na put letećim tanjurom, ona nikad nije letjela ni avionom, ali će se naći pokoji savjet vezan i uz to i to izrečeno imperativnim tonom
"poslušaj ti mene, ako budeš letjela....".

Nabijanje kompleksa meni nekoć, a danas pokušava mojoj kćeri, tipa "cila si lipa, al' što su ti klempave te uši, joj".
Al' ne iz neke loše namjere, ne kuži ona što je tu loše.
Nevezano uz ljubav, toga je bilo, i prije i sada, nego te budalaštine, uvijek iste, a normalno da ih čovjek primjećuje i pretumbava sad kad ima svoju djecu i na sebi vidi kako su neki postupci roditelja ostavili traga. Oni tada nisu bili svjesni što rade, sad su neka "moderna vremena" pa mi to analiziramo i normalno da vidimo mane kojih oni nisu ni bili svjesni, nisu se time zamarali, odgoj nije bio nešto o čemu se raspravljalo, samo si to radio i gotovo. Većinom je bilo tako.

Potpisujem!!