bembola, pa normalno da nije sve savršeno..život je daleko od savršenstva..ja ga ni ne želim savršenog. A dok težiš nekakvom savršenstvu, jedino što možeš osjećati je velika frustracija i nemoć. Ništa više od toga. tek kad prihvatiš da si osoba koja mora imati mane ii mušice, koja ima pravo biti svakakva i organizirati sebi život kako ga volja, tek onda ćeš se moći opustiti. Kad sam imala jedno dijete, sjećam se..(kratko je to bilo)bila sam baš luda, munjela totalna. ja sam valjda u svojoj glavi zamislila da sve mora biti ko na filmu, štojaznam..sve je moralo biti na mjestu;ne mislim doslovno nego sve je nekako moralo imati svoju svrhu-od predmeta u kući do svake moje rečenice upućene bebi, mužu..I sa takvim stavom ja sam stalno pucala. Bila sam živčana i blesava a nisam bila ni svjesna zašto je to tako. Ma nisam ti ni sad ja baš normalna ali opuštenija sam. Tek kad shvatiš da si ti ta koja određuje pravila, da o tebi ovisi što je Ok a što nije, tek onda ćeš moći mirnije i opuštenije dalje.

iako, činjenica je da dolaskom djeteta, žena ipak puno toga gubi. Dobiva masu toga ali izgubi jednako toliko. Pa kad se pomiriš onako istinski, iskreno i mirno s tim, prihvatiš da je tvoj stari život zauvijek otišao..kad zavoliš novi način života..e onda si na konju.