Nena-Jabuka prvotno napisa
I kod nas je tako, nisu franjevci, ali su isto ovakvi. Nema nikakvih uvjeta za roditelje, čak su i djeci rekli da će davati žigiće, a dali su ih samo jednom, kasnije se išlo na povjerenje i nikoga se nije provjeravalo.
Vjeronauk su imali u dogovoreni, izabrani termin, plus rezervni u subotu za one koji bi izostali.
Roditelje su zamolili na uvodnom sastanku da dolaze s djecom, ako mogu, jer to daje lijepi primjer kršćanskog života i djeca vole ići zajedno s roditeljima, no kasije se to nije spominjalo.
Ja sam išla sa svojom kćeri redovito pa mogu posvjedočiti kako nijednom nisam čula prijekor onima koji nisu dolazili.
A nisu indiferentni, nimalo, dapače, vode jako puno aktivnosti za mlade i djecu i crkva je super posjećena.
Načelno, svećenici su u pravu kad govore da se i roditelji djece koji žele da im djeca prihvate i jednog dana žive vjeru, trebaju ponašati tako da djeca imaju od koga učiti.
No, vidimo iz primjera da njihov način kojim pristupaju roditeljima i način na koji to žele "iskamčit" često izaziva protuefekt.
Usredotoče se na tu jednu godinu pripreme za sakramenat, ko da će se nekome sve u glavi okrenuti zbog te godine, ništa se time ne postigne, osim da se revoltiraju oni koji ne mogu ići, ne stignu ići, ne žele ići, a ipak iz ovih ili onih razloga žele slati djecu.
Jedni žele slati da se djeca ne izdvajaju, drugi zato da ipak "upiju" što više toga pa jednog dana možda sami izaberu biti vjernici i možda budu bolji od svojih roditelja.
Župnici su dosad mogli shvatiti koji vjerski miks postoji kod nas, koliko formalizma, koliko neshvaćanja što tu čemu služi i što znači i tomu se prilagoditi, ne u smislu - boli me briga, nego prilagoditi pristup.
Sa stajališta same biti vjere potpuno su u pravu, ali u praksi vrlo dobro znaju da se takve stvari ne rješavaju "batinom" ni ikakvom prisilom i ucjenom.