To je nešto što mene uvijek malo trgne, kad se zanesem u procjenjvanju i nehotičnom osuđvanju tuđih, ne samo svečenićkih postupaka...
Pa se skuliram.
Lako je postavljat se nad nekoga, mudrovati i opravdavati sebe apropo tuđih pogrešaka.
"Ja ne idem na misu jer svećenik radi to to ili to..."
Ili gro drugih opravdanja.
Ali ništa od toga ne drži vodu.
Krenimood sebe.
"Tko je najveći biti će najmanji, a tko najmanji biti će najveći."
Ili, "tko je među nama bez grijeha, neka prvi baci kamen."
Ma, mogu se nabacivati citatma, ali svi smo mi samo ljudi. Tuđa čvrsta i nepokolebljiva uvjerenja poštujem, zaista. I ne pokušavam napadno mijenjati ih dokazujući suprotno. Što god radim svojom voljom nabasam na zid.
Pustim...
Ali evo još jedna za kraj "Ne sudite, da vam ne bi bilo suđeno."
To nije naš posao, naš je zadatak ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe pa ma kakav taj bližnji "crn" bio u našim očima i koliko god grijeha imao, nebitno, upravo je u tome bit svega,voljeti i ne osuđivati, ne tražiti trun i smeće pred nečijim vratma jer to u nama samima stvara jal i gorčinu, a tome nekome ne čini ništa. Zato, pustmo tuđe ev. pogreške, običaje, propust i jednostavno...živmo i volmo,ma koliko teško bilo. Netko drugi će se pobrinuti za to.