Drage Rode!

Čitam vas već godinu dana , ali nikako da se prijavim među vas.
Trenutno sam na rubu snaga pa sam se odlučila pojadati nekome tko će me, nadam se, razumijeti, vama.

Moj maleni D ima sada 13 mjeseci. Od kada sam došla iz rodilišta puna krvavih ragada i nisam znala što da radim, počela sam čitati ove stranice. Moram priznati da se nisam baš puno informirala o dojenju prije nego što sam rodila jer sam mislila da je to tako prirodno i da će sve ići samo od sebe. Kako sam se samo prevarila! No, hvala Bogu na mojoj patronažnoj sestri i na vama od kuda sam crpila hrabrosti da mi dvoje to možemo.

Od tada je počela borba sa svima oko mene. Kak djetetu ne dajem vode, žedno je. Čak mi je i pedica rekla (nakon što se diejte kod nje plakalo 15 minuta) da su mu usta suha jer je žedan. Zašto djetetu ne složim flašicu AD mlijeka, bi ja vidla kak bi mi onda mirno spavao cijelu noć. Samo mučim dijete i sebe.

Onda priča s dudom. Priznajem da je imao dudu u početku jer nisam znala kolko mu to može štetiti, a onda sam ju bacila. Naravno da opet nisam normalna. I to u cijelom krugu mnogobrojne obitelji. Jer da ima dudu, spavao bi po noći a ne bi se mučil i navlačil cicu.

Pa dohrana. Od valjda 3,5-4 mjeseca starosti me pile da bi mu već polako trebala davati nešto i za jesti. jer: "Probaj ti stalno piti mlijeko, kaj bi ti to bilo dosta?" I opet isto: kad bi nahranila dijete, onda bi ono spavalo po noći. kad je konačno navršio 6 mjeseci, onda je uslijedilo da zašto mu samo jednom dnevno dajem jesti, to mu nije dovoljno. Pa opet razglabanja o tome što mu dajem jer da mu malo posolim i pošećerim, radije vi jeo. Zato neće jesti jer je sve bezukusno. I tako dalje....

Pa sjedenje. Naravno, nisam dala da ga se posjeda, ali su mi onda po skrivečki ga brzo posjedali čim bi okrenula glavu jer opet: maltretiram dijete. U to onako su ga iz ležećeg položaja za rukice vukli u sjedeći. Bez obzira kaj ja rekla, palilo je jedino da sam došla i uzela im dijete. A da ni ne pričam kak ga je moja baka uporno stavljala na stol, kao ona ga čvrsto drži, tak da se dijete malo upire s nožicama jer to nije normalno da se sa 4,5,6,... mjeseci dijete još ni malo ne upire, to nešto nije u redu. I opet sam vikala, molila da to ne radi, ali bez uspjeha. Samo je palilo da dijete uzmem.
Napokon se posjeo iz položaja za puzanje sa 7,5 mjeseci pa sam odahnula. A onda i propuzao sa 10 mjeseci. Čim je propuzao, počeo se dizati uz namještaj.
Od tada ga svi uporno pokušavaju učiti hodati ako ja okrenem glavu. I ne dam, ne dam, ne dam. Unazad dva tjedna dozvolim da ga se vodi za jednu ručicu. Naravno, zašto ga mučim pa mu ne dam i drugu, ali to su me donekle ipak slušali pa sad već dosta stabilno hoda s jednom ručicom, a uz namještaj šiba. Sunce moje malo! Naravno, ja sam maćeha koja djetetu ne da hodati i on "mi ne bu prohodal do dvije godine, ako i tad". Sva već djeca u selu hodaju, samo on ne. Jer imaju normalne mame.

A sad opet problemi najnoviji zbog kojih sam i ovo krenula pisati. Naime, vraćam se na posao za mjesec dana, no ostala su mi još dva ispita koja moram položiti prije toga. Budući da će moja baka čuvati moje zlato kad krenem raditi, svakodnevno dolazimo k njoj da ona čuva dijete dok ja u dugoj sobi učim. I od početka to nije išlo baš bajno. Slabo papa, no tako on stalno, s plus-minus fazama. Uspavljivanje, užas jedan. Plač i urlik jer ga ja uvijek uspavljujem na cici uz nunanje. Sad je već malo bolje, ufurali su se pa zaspi uz malo cendranja. A sad je nastao problem oko pijenja mlijeka. Naime, u godinu dana nisam mu davala da pije na flašicu, eventualno na kljun, nego na čašu i šalicu. E sad bi baka da ja njemu donesem flašicu da dijete popije mlijeko i da onda zaspi i mirno spava. Rekla sam da ga sad neću učiti piti na flašicu nego nek pije iz šalice ili iz kljuna. On ju je jučer lupio po šalici i naravno da se sve mlijeko prolilo po svuda. Od tada je ona strašno ljuta i nervozna. Prvo na mene jer ne dam flašicu jer se to tada ne bi dogodilo, a onda i na dijete jer baca stvari. danas mi je čak ujutro rekla da mu ona uopće neće davati mlijeko ak mu ne bum dala flašicu jer ne bu on nju lupal i zlijeval, ona nema živaca za to. Pa nek mi ima slabe kosti kad sam takva tvrdoglava. Samo mučim dijete i sve oko sebe sa svojim fiks idejama. On još uvijek cica, al kad krenem na posao, mišljenja sam da mu treba mlijeka. Al ne na flašicu. i on popije na šalicu, pojedu u grizu, čokolinu, zobenim pahuljicama, kroz jogurt i sl. Al po mojoj baki on bi trebao popiti litru mlijeka da bi ona bila zadovoljna jer smo tak svi iz moje obitelji kad nas je ona čuvala.
on ju molim da mu ne daje svako jutro čokolino za jesti, da mora i nešto drugo. Al ona veli da on to tak rado jede i kak mu ne bi dala. Isto mu je jedno vrijeme svaki dan na dan davala jogurt. A ja se borim i borim s vjetrenjačama.

Stvarno više ne mogu! Rekli su mi da sam maćeha svom djetetu jer radim sve što sam vam gore opisala što je suprotno od postupaka svih iz moje okoline. Odlučilo smo se da bi ga moja bala čuvala jer ove godine nije imao niti pravo prijave u vrtić zbog datuma rođenja, a i jer je tako još mali. Ne znam sam jesti, piti, ne zna sam zaspati niti ići na wc. Znam da mnoga djeca isto tako ne znaju i da s vremenom nauče u vrtiću. A isto tako znam da su mi mnogi rekli da je bolje barem do dvije godine da ga netko čuva nego da ide u vrtić. Htjela sam izbjeći ono silno plakanje ka ga ostavim, kad bude morao spavati, jesti i sl jer mi se ukazala prilika. Ni, sada jako sumnjam u tu odluku.

Znam da mi je post strašno dugačak, oprostite mi na tome! Al morala sam se malo pojadati.

Molim vas za savjet, dal bi mi bilo bolje da mu nekako ipak nađem vrtić? Il da pregrmim sve te komentare? Jel to zbilja najbolje za dijete? Više ništa ne znam. Tako sam jadna. Još sam i ponovno trudna (to me jako veseli) pa me sve to još više pogađa.