I kod nas je bilo potpuno odbijanje hrane. Dakle ne da je malo jela, nego nije uopće htjela ništa staviti u usta. Potrajalo je dokle god je na taj način privlačila pažnju na sebe i uspjevala mene emocionalno ucjenjivati.
Kad sam ja na njezino pričanje o tome kako ne jede počela odgovarati samo kratko s "dobro" i uopće više ne pitati ni tetu ni nju o hrajenju, prošlo je.
Doduše nakon toga je imala sličnu fazu s igranjem. Skroz bi mi govorila da se ne igra s djecom nego samo sjedi na klupici. Meni je srce pucalo i pokušavala sam ju uvjeriti da se treba igrati s djecom i da će joj tako brže proći vrijeme. Nakon uzaludnog pokušavanja shvatila sam da je to priča kao i s hranom i počela ignorirati. Ubrzo je sve profunkcioniralo
