Htio bi uzest mačku hranu dok ovaj jede, ne dam, pa plače; pa bi htio se popet na laptop, ni to ne dam, pa plače; pa bi htio stavljat sitnu plastiku u usta, pa ne dam pa plače; pa bi htio vuć mačka za uši, pa ni to ne dam, pa plače, pa zgrabi mobitel ili telefon pa ih hoće papat, pa sve nešto hoće što ne smije... Pa ga maknem od toga što ne smije, a on za čas dopuže natrag, i ponovo pokušava, pa ga opet maknem, pa plače, pa opet, ili mu pokušam odvući pažnju s nečim drugim, al mali je puno uporan i ne zaboravlja baš što je zamislio. Što je nekad smiješno, al nekad je za izludit Kako se vi postavljate?

I uopće što radite cijeli dan s ovim malo većim malim bebanima? Nekad baš ne znam što bih s njim, čas bi ovo, čas bi ono. I koliko ih puštate da se zabavljaju sami? Ja ga pustim dok nešto skuvam, il očistim pa onda osjećam grižnju savjest što se ne igram s njim, a kad se igram, osjećam grižnju savjest što ne čistim il nešto (a ne čistim ja puno i ovako i onako). I nemam pojma, neki tjedan mi bude cijeli super, a neki tjedan se osjećam baš iscrpljeno, ali niti fizički iscrpljeno (fizički se dobro odmorim), nego onako emocionalno ispražnjeno. Htjela bih mu dati neko veselje unutarnje i radost, al na neke dane nemam pojma kako bih. I to je to.