 |
|||
istina.
ja sam ustvari zaboravila napisati ono što sam htjela.
iz svog iskustva vidim da kad sva ta s**** prestanu iz razloga da nam takav roditelj umre-grizodušje se pojavi.
Ja sam sa svojim imala krajnje upitan odnos.Proživljavala vecinu stvari koje vi cure sada proživljavate.Pa se sada opet borim sa osjećajima.
Jednom je moj jako dobar prijatelj rekao-roditelje si nismo birali.Nemoramo ih nužno ni voljeti ni poštovati.Istina.
istina.
Ako trpite, nećete mu biti primjer. To ti pišem iz prve ruke. Na žalost.anasti prvotno napisa
i know.
odnosno, očekujem da je tako.
moj otac sad ima 71 godinu i nedavno mi je došlo do dupeta da je zapravo star čovjek i da bi se mogao dogoditi scenarij u kojem on umire a stvari su ovakve kakve jesu.
a to je da ne komuniciramo od kad sam ostala trudna, prije 6 godina.
Kao i neke od vas ovdje - tada sam osjetila da je vrijeme za "čišćenje" života od pijavica i od onda ga viđam na sprovodima, svadbama i sl.
Ne da mi se ni pisati kako i zašto je tomu tako ali tako je.
ne mislim na njega uopće, recimo mjesecima ga se ne sjetim. pathetic zapravo - da ti vlastiti otac ne padne na pamet..
ali - sin stalno pita za njega. njemu je on jedna jako važna osoba. jer je to moj tata. a u njegovom svijetu tata je netko JAKO važan, skoro najvažniji
pa smo se vidjeli nedavno, ali samo su se njih dvojica družili, nisam se dala uvesti u bilo kakve razgovore i pregovore.
Za sad se dobro držim vezano za sve to. Više boli mi zadaje mama ponekad. Ona je sasvim drugačija priča.. Ona još uvijek ima moć da me povrijedi, posrami, okrivi, rasplače. Ne radi to namjerno tako da joj ne predbacujem... samo sam ljuta dan dva, malo na nju, malo na sebe - jer ona još uvijek ima tu moć nadamnom
Moć koja se zove ljubav. Ona me voli i ja volim nju. I želi mi dobro. I ne mogu se na nju ljutiti dugo
A što će biti s tatom.... ne znam, pustit ću još vremena
danas si puno rzmišljam o tvom...i o svom ocu...
i o tome koliko je tu grizodušja...
i non stop si vrtim jedno te isto...
svakom od nas dan je ovaj život..da s njime učinimo najbolje što znamo...
svatko bi trebao biti odgovoran za svoj...
osim djeteta, naravno.
neki roditelji su propustili biti odgovorni...pa su to bila djeca.
pa su na kraju digli ruke od života.
i na to su imali pravo.
zašto mislimo da smo mi upravo ti koji moramo spasiti njih?
mislim, spasiti nekoga koji se sam ne želi spasiti...
i onda se još gristi radi toga...
najlakše se žaliti na grah koji je krivo pao...pa kukati čitav život...i tonuti.
žene drage, najlakše je odustati. to su kukavice.
boriti se teško. pa same vidite kako je teško.
i zato što to nisu napravili oni, danas radimo mi...kako bi nama i našoj djeci život bio ljepši.
gdje tu spada grizodušje?
oni su odustali od života. zašto se mi grizemo radi toga?
mislim da nam treba postati jasno da nisu oni htjeli pomoć...htjeli su samo da ih podupiremo u njihovoj tragediji. mi smo im htjeli pomoć i u startu smo bile osuđene na neuspjeh.
svatko tko je htio pomoć...taj se i trgnuo...
oni su odustali od života. zašto se mi grizemo radi toga?
mislim da nam treba postati jasno da nisu oni htjeli pomoć...htjeli su samo da ih podupiremo u njihovoj tragediji. mi smo im htjeli pomoć i u startu smo bile osuđene na neuspjeh.
svatko tko je htio pomoć...taj se i trgnuo...[/QUOTE]
blackberry ovo cu si isprinati.Svaka cast.!!!
kad navratiš u zgb mozemo na kavu.osjecam u tvojim slovima da ti je situacija vrlo slicna mojoj.
blackberry ovo cu si isprinati.Svaka cast.!!!
kad navratiš u zgb mozemo na kavu.osjecam u tvojim slovima da ti je situacija vrlo slicna mojoj.[/QUOTE]
baš mi je drago. to ja danas čitav dan brojim sebi...
mislim brojim si čitav tjedan...otkad sam se odlučila za tej neki ekstremni korak.
i grizodušje se stišava...i nekako sam lakša.
za sada.
i baš mi je bilo teško čitati koliko se grizeš...a dala si puno previše.
kad dođem u Zg...javim se
ili ti na more
nešto sam pošemerila citate...
Napravi to, nećeš požaliti, a velik dio tereta će otpasti.
Cure, pratim vas od početka, ne stignem nikad uhvatiti vremena da u miru i tišini pišem. Pokušati ću sad... valjda se neće probuditi.
Prvo, svima veliki zagrljaj... prepoznajem se pomalo u svim pričama, neću pisati detalje, jer nemam potrebu, trenutno sam u miru sa svojim demonima zvanim mama, tata i bivši tata (tako ja zovem biološkog tatu, to sam osmislila sa 14 godina, s logikom ako je mami bivši muž, onda je i meni bivši tata). Mogla bi pisati o neogovornosti, o nebrizi, o lažima, iskorištavanju povjerenog, o dvostrukim mjerilima, nepodržavanju, ovisnosti, o tome da sam se često ja osjećala kao roditelj... više manje poznate stvari koje ste nabrijale... no to nije motv mog javljanja.
Ono što želim reći da su strahovi koje imate da ćete biti neuspješni roditelji suvišni... sve ste sve vrlo dobro svjesne važnosti svojih postupaka prema djeci, svojih načina u komunikaciji, sve toliko svoju djecu uvažavate kao osobe... strahu jednostavno nema mjesta. Vi niste svoji roditelji i ne možete to postati.
Ja od neke 17. godine borim da se ne pretvorim u svoju mamu, koja me rodila s 18... i, sad kad pogledam unazad, mislim da sam baš zbog toga odgodila majčinstvo do krajnje moguće granice. I sad mi žao. Dok jednog dana nisam stala na loptu i rekla sama sebi: alo... pa ti nemaš sličnosti s njom, odgovorna si i samostalna, ona to nikad nije bila... bla...bla...bla, da ne nabrajam.
Puno vremena sam provela analizirajući sebe, pa sto pitanja, zašto sam tako sje..., zašto nisam uporna, zašto sam grizla nokte ko klinka, zašto me nisu podržali u ovom ili onom... pa tehnika ova, pa tehnika ona... na koncu sam pronašla odgovore, prvo u art terapiji (Jadranka, bravo, spontano si našla "put"!), a onda i u radu s jednom psihoterapeuticom koja radi grupne terapije na način da sagleda uzrok svih ponašanja naših roditelja, da otkrije obrasce ponašanja unutar obitelji, pa i nekoliko generacija unazad ako treba.
Jer, anatom (oprosti, uzimam tvoj primjer jer tvoja priča mi je najfriškija i još ju osjećam cijelim tijelom, koliko je teška) tvoj tata je isto tako imao neke roditelje koji su mu na ovaj ili onaj način nanijeli povrede kojih on je ili nije bio svjestan. Tko zna koji su njegovi unutarnji razlozi za takvo ponašanje i nemar. (Moj biološki tata je meni pričao neke crtice iz svog djetinstva, koje s njega jasno odredile... postao je takav kakav je. važnije mu je da bude viđen i poznat nego da njegova djeca imaju što za jesti. Kad mi je pričao, nije mi bilo jasno, išao mi je na živce, ma što mi to priča, tek kasnije, nakon tih grupnih terapija, sjelo mi je.)
Nemam namjeru braniti ničije roditelje, samo kažem, njihovi načini su posljedica odnosa unutar njihove obitelji iz koje su potekli. I oni su vjerovatno imali nekog roditelja zlostavljača ili zaltni kavez ili ovo ili ono... nešto što ih je učinilo takvima. A za emotivno biće u nama vrijeme ne postoji, postoji samo sada. Uvijek je sada, emotivne povrede (ako se ne razriješe) jednako bole i kad su nanesene i za 10 ili 20 godina, samo se naučimo živjeti s njima, pa tvrdimo da vrijeme liječi sve rane.
Na tim grupnim terapijama, a bila sam na puno njih, jer sam in neko vrijeme i organizirala vikend radionice za tu terapeuticu, iako nisam više aktivno sudjelovala, ali sam bila pristuna, nagledala sam se zbilja svakakvih priča, od zbilja nama promatračima "banalnih", pa do strašno teških seksualnih zlostavljanja, ovisnosti, pokušaja suicida, napuštanja... i još nisam vidjela da je netko s grupe izašao je jednako teškim teretom s kojim je došao.
Zato, ako možete, pokušajte sagledati svoje roditelje bez emocija, staviti ih u odnose koje su imali u svojoj obitelji, u obrasce koje su oni naučili ponavljati... možda ćete ih moći razumijeti. Bar malo, a to razumijevanje može donijeti olakšanje. Bar mrvu.
p.s.
anatom,dala si svom tati maksimalno, budi ponosna na sebe.
Eh, stalno hoću napisati, ali uvijek mi pobjegne misao...
Ono što me je uvijek mučilo i postavljala sam si pitanja još kao dijete...
Što bi i kako bi bilo da mi mama nije umrla? Bi li tata bio drugačiji tada?
Ili? Ok, našao nam je mamu, ali koliko je god ona bila dobra prema nama to pitanje je vječito bilo i ostalo u mojim mislima!
Posljednje uređivanje od ana.m : 23.11.2012. at 22:25
ana.m
Mislim da svih nas tišti taj raskorak između slike, onoga što otac i majka trebaju biti, i onoga što oni jesu... pomiriti se, odžalovati i nastaviti život bez realne šanse da ćemo ikada imati to toplo uporište mislim da je velik izazov, barem meni. Nakon svih mogućih osjećaja i faza o kojima ste pisale, meni je sad malo žao da je tako, ali znam da je ovo jedan od ljudskih hendikepa. Možda gori nego da se rodiš bez noge, ali nitko te ne pita koji križ sebi želiš... uzmeš, i nosiš.
Velika podrška svima! Držite se!
Upravo to, ifigenija. Ja sam svjesna da sam u životu jednostavno ne svojom krivnjom oštećena, zakinuta,
da je bilo drugačije, sigurno bih se i razvila u nekom drugom smjeru. Ne kažem da sam loše ispala, ali
smatram da nisam ostvarila sve što sam mogla, valjda sam mislila da ne zaslužujem...
Pomirila sam se s tim, da tu ljubav koja mi je trebala pripasti, u ovom životu neću dobiti, niti mi sada više to treba..kad mi je trebalo
nisam imala. Nekako sam našla načina da se ipak izgradim, da ne nosim ogorčenost u sebi, valjda zato jer nemam više baš nikakvih očekivanja,
onda je valjda lakše...Ali se pitam je li praznina bolja od ogorčenosti...
Draga Anatom,
To su jako bolne priče, čovjeku je žao da neka osoba strada... ali nikako ne smijemo zaboraviti da je alkoholizam bolest. Prava pravcata bolest; kao što se ne grizemo kad čovjeka napadne ne znam artroza ili tumor ili druga opaka bolest - tako se i oko alkoholizma moramo pomiriti da je to nešto van čovjekove kontrole, i da tu nitko - zapravo - nije kriv i sve je to van svačije kontrole.
Alkoholizam i duševne bolesti su posebno teške jer nose i te vanjske manifestacije (neurednost, siromaštvo, odbačenost, odbacivanje drugih ljudi, nekomunikacija...), ali uz ljubav, i razumijevanje da je bolestan čovjek jednostavno bolestan čovjek, i da mu treba samo suosjećanje i praštanje i sva ta bijeda nekako drugačije izgleda, barem meni.
Oprosti mu, kao da je imao tumor, pa nije mogao iz kreveta... i kao što nas ne obilježava fizička bolest člana obitelji, tako nema razloga niti da nas obilježi duševna bolest.
Oprosti mu u srcu, i sigurno ćeš mu olakšati teret na duši, i on tebi.
Stvari se dogode, i ratovi, i smrti i gladi, i bolesti, i patnje svih vrsta... nitko nije pošteđen, ove ili one muke, u ovoj ili onoj fazi ili mjeri, to je tako. Tvoj otac je prošao kroz veliku muku, i vi s njime, ali sad je to gotovo. Bog voli patnike i bolesnike i sigurna sam da mu je odškrinuo vrata raja, da ga spasi...
Čitala sam negdje da je Scott Peck napisao da je život težak i da je to činjenica života. Kad to prihvatimo - to prestaje biti tema - znamo da je tako, i više nas to ne brine.
Kad izlistam što se u mojoj obitelji, ili ako hoćeš zemlji, dogodilo kroz zadnjih 100 godina, mislim da mi ponestaje argumenata da plačem nad svojom vlastitom sudbinom (ne da nije potrebno osjećati sebe, plakati ili tugovati, ne u tom smislu) - od ratova, konc-logora, smrti i muke u ratu, gladi, smrti djece, alkoholizma, ostavljanja djece, bolesti... - živjeti na zemlji je jednostavno bolno, i svima nešto fali. I svatko negdje ima prazninu. To je tako... nikad ovdje nećemo biti savršeni, niti posve sastavljeni. Ja sebe vidim kao npr. neki lončić za mlijeko - malu mu je otkrhnut emajl, malo je ulubljen, malo je slika napol otpala, negdje je zagorio - ali još uvijek - služi svrsi. Još uvijek grijem to mlijeko, još uvijek imam nešto za dati. Tu gdje jesam, kakva jesam, služim. I mislim da je na koncu puno važnije koliko vjerno služimo u svojoj ulozi, koliko radimo i koliko se dajemo, od svih naših šteta i rupa i praznina.
oprosti ifi, krenem kolutat ocima na ovo o alkoholizmu kao bolesti. ajde onda nek budu tako samilosni prema obitelji pa nek se rijese bolesti samoubojstvom.
:/
Nije.
Ne osjećam grizodušje, osjećam još jače rezdvajanje između dobrih i nedobrih osobina i ponašanja...nije bio dobar niti loš, bio je i jedno i drugo, kako kad
Mogao je biti puno bolji, bar u bitnim stvarima, ne mislim na svakodnevicu
da li misliš da jednostavno postoje ljudi koji nisu dobri?Draga Anatom,
To su jako bolne priče, čovjeku je žao da neka osoba strada... ali nikako ne smijemo zaboraviti da je alkoholizam bolest. Prava pravcata bolest; kao što se ne grizemo kad čovjeka napadne ne znam artroza ili tumor ili druga opaka bolest - tako se i oko alkoholizma moramo pomiriti da je to nešto van čovjekove kontrole, i da tu nitko - zapravo - nije kriv i sve je to van svačije kontrole.
Alkoholizam i duševne bolesti su posebno teške jer nose i te vanjske manifestacije (neurednost, siromaštvo, odbačenost, odbacivanje drugih ljudi, nekomunikacija...), ali uz ljubav, i razumijevanje da je bolestan čovjek jednostavno bolestan čovjek, i da mu treba samo suosjećanje i praštanje i sva ta bijeda nekako drugačije izgleda, barem meni.
Oprosti mu, kao da je imao tumor, pa nije mogao iz kreveta... i kao što nas ne obilježava fizička bolest člana obitelji, tako nema razloga niti da nas obilježi duševna bolest.
Oprosti mu u srcu, i sigurno ćeš mu olakšati teret na duši, i on tebi.
Stvari se dogode, i ratovi, i smrti i gladi, i bolesti, i patnje svih vrsta... nitko nije pošteđen, ove ili one muke, u ovoj ili onoj fazi ili mjeri, to je tako. Tvoj otac je prošao kroz veliku muku, i vi s njime, ali sad je to gotovo. Bog voli patnike i bolesnike i sigurna sam da mu je odškrinuo vrata raja, da ga spasi...
da li misliš da postoji roditelj koji će u svoju ovisnost povući i dijete? onako...s guštom...
da li misliš da postoji roditelj koji će svoje dijete povući u kriminal?
da li misliš da postoji roditelj koji ne voli svoju djecu?
i da li misliš da je sve ovo gore navedeno uopće potrebno shvatiti, opravdati, nazvati bolešću?
ok. tebi je to možda ok.
ja bi to nazvala sebičnošću i zločestoćom.
i ne vidim što bi tu puno trebalo razumijeti.
ne vidim ništa pozitivnoga u tom prihvaćanju o kojem ti govoriš.
i ja idem na neke svoje terapije...alternativne...Cure, pratim vas od početka, ne stignem nikad uhvatiti vremena da u miru i tišini pišem. Pokušati ću sad... valjda se neće probuditi.
Prvo, svima veliki zagrljaj... prepoznajem se pomalo u svim pričama, neću pisati detalje, jer nemam potrebu, trenutno sam u miru sa svojim demonima zvanim mama, tata i bivši tata (tako ja zovem biološkog tatu, to sam osmislila sa 14 godina, s logikom ako je mami bivši muž, onda je i meni bivši tata). Mogla bi pisati o neogovornosti, o nebrizi, o lažima, iskorištavanju povjerenog, o dvostrukim mjerilima, nepodržavanju, ovisnosti, o tome da sam se često ja osjećala kao roditelj... više manje poznate stvari koje ste nabrijale... no to nije motv mog javljanja.
Ono što želim reći da su strahovi koje imate da ćete biti neuspješni roditelji suvišni... sve ste sve vrlo dobro svjesne važnosti svojih postupaka prema djeci, svojih načina u komunikaciji, sve toliko svoju djecu uvažavate kao osobe... strahu jednostavno nema mjesta. Vi niste svoji roditelji i ne možete to postati.
Ja od neke 17. godine borim da se ne pretvorim u svoju mamu, koja me rodila s 18... i, sad kad pogledam unazad, mislim da sam baš zbog toga odgodila majčinstvo do krajnje moguće granice. I sad mi žao. Dok jednog dana nisam stala na loptu i rekla sama sebi: alo... pa ti nemaš sličnosti s njom, odgovorna si i samostalna, ona to nikad nije bila... bla...bla...bla, da ne nabrajam.
Puno vremena sam provela analizirajući sebe, pa sto pitanja, zašto sam tako sje..., zašto nisam uporna, zašto sam grizla nokte ko klinka, zašto me nisu podržali u ovom ili onom... pa tehnika ova, pa tehnika ona... na koncu sam pronašla odgovore, prvo u art terapiji (Jadranka, bravo, spontano si našla "put"!), a onda i u radu s jednom psihoterapeuticom koja radi grupne terapije na način da sagleda uzrok svih ponašanja naših roditelja, da otkrije obrasce ponašanja unutar obitelji, pa i nekoliko generacija unazad ako treba.
Jer, anatom (oprosti, uzimam tvoj primjer jer tvoja priča mi je najfriškija i još ju osjećam cijelim tijelom, koliko je teška) tvoj tata je isto tako imao neke roditelje koji su mu na ovaj ili onaj način nanijeli povrede kojih on je ili nije bio svjestan. Tko zna koji su njegovi unutarnji razlozi za takvo ponašanje i nemar. (Moj biološki tata je meni pričao neke crtice iz svog djetinstva, koje s njega jasno odredile... postao je takav kakav je. važnije mu je da bude viđen i poznat nego da njegova djeca imaju što za jesti. Kad mi je pričao, nije mi bilo jasno, išao mi je na živce, ma što mi to priča, tek kasnije, nakon tih grupnih terapija, sjelo mi je.)
Nemam namjeru braniti ničije roditelje, samo kažem, njihovi načini su posljedica odnosa unutar njihove obitelji iz koje su potekli. I oni su vjerovatno imali nekog roditelja zlostavljača ili zaltni kavez ili ovo ili ono... nešto što ih je učinilo takvima. A za emotivno biće u nama vrijeme ne postoji, postoji samo sada. Uvijek je sada, emotivne povrede (ako se ne razriješe) jednako bole i kad su nanesene i za 10 ili 20 godina, samo se naučimo živjeti s njima, pa tvrdimo da vrijeme liječi sve rane.
Na tim grupnim terapijama, a bila sam na puno njih, jer sam in neko vrijeme i organizirala vikend radionice za tu terapeuticu, iako nisam više aktivno sudjelovala, ali sam bila pristuna, nagledala sam se zbilja svakakvih priča, od zbilja nama promatračima "banalnih", pa do strašno teških seksualnih zlostavljanja, ovisnosti, pokušaja suicida, napuštanja... i još nisam vidjela da je netko s grupe izašao je jednako teškim teretom s kojim je došao.
Zato, ako možete, pokušajte sagledati svoje roditelje bez emocija, staviti ih u odnose koje su imali u svojoj obitelji, u obrasce koje su oni naučili ponavljati... možda ćete ih moći razumijeti. Bar malo, a to razumijevanje može donijeti olakšanje. Bar mrvu.
p.s.
anatom,
i svašta sam spoznala i osvjestila.
i u potpunosti razumijem zašto mi je npr.otac takav kakav je.
ali, što ću s tim razumijevanjem sad?
isto tako, razumijem da je mogao odabrati i drugačiji put.
ja sam osoba koja svašta razumije i prihvaća...ono...horizonti su mi po tom pitanju sve samo ne uski...
zato ne znam što bi s tom spoznajom...recimo, ta je spoznaja doprinjela tome da sam jedino ja i ostala u njegovom životu do sada...
Vezano za ovo od Ifi i komentare na njen post:
mislim da nije uopče važno koji razlog ces naći da oprostiš i otpustiš, važno je to napraviti RADI SEBE! radi svoje slobode, svoje sreće i mira
meni je jedna mudra osoba jednom rekla- nije isto biti dobar i budala, ne mješaj to dvoje
od tada puno lakse otpustam stvari koje ne mogu promjeniti
u kojem smislu težak?
ja Pecka nisam tako shvatila.
težak, mada je meni to bezvezna riječ u ovom kontekstu, u smislu da nikad ne prestaješ učiti...i mijenjati se.
to je teško.
većina funkcionira po principu..a još samo da ovo odrdim...pa sam gotova.
nikad nisi gotova.
jer to je smisao života. do samoga kraja se oblikuješ.
zato je život težak onome ko tu činjenicu ne prihvati. kao mom ocu npr.
meni moj život nije težak. ne bi ga mijenjala za ništa. ne bi bila ovo što jesam da nisam živjela kako jesam.
i ja svoj i ovozemaljski život izuzetno volim i cijenim....i to što kažeš da nikad ovdje nećemo biti savršeni...to je tvoj svijet.
ja ne bi zalazila u njega...dokle god tebi odgovara vjerno služiti u svojoj ulozi, raditi i davati se.
ja ne bi rado parazitu vjerno služila i davala se, ne zamjeri.
Anatom,
baš si me dirnula i rasplakala...
Nažalost u svom prvom postu, propustila sam reći najvažnije, jer sam nekoliko puta morala skakati i dojiti... pa se misao rastegla, rascjepkala... i pobjegla.
Bit te terapije koju spominjem je da problem, povredu... prepoznaš, prihvatiš i otpustiš. Da sebi dopustiš dati/uzeti ono što ti treba, pa bilo to (sad lupam prvog čeg se sjetim iz stvarnih radionica) samopouzdanje, životna energija, snaga za reći ne... ili pak preminulima reći što je ostalo neizrečeno. Terapija je koncipirana na način da si ti promatrač svog života, a ne sudionik, pa postaješ objektivniji i dobiješ uvid na drugi način.
Naravno, ne tvrdim da jedna vikend radionica može izbrisati prošlost, ali može učiniti da se lakše nosimo s njom sada i u budućnosti.
Ne znam da li sam ti dala odgovor na pitanje, jako ne nezahvalno ovako paušalno odgovarati.
tua, alkoholizam je bolest i ovaj komentar je potpuno neprimjeren.
onda pričamo o istom samo nam je terminologija drugačija
aj mi na pp reci o čem se radi...
ako nije problem.
baš sam znatiželjna.
ove moje "vježbe", kako ih ja volim zvati, meni su puno pomogle.
jednom, dva puta godišnje bi išla...
sad nisam dugo bila...pa se vidi da mi nedostaju.
a svode se na isto...samo što jesi sudionik, a ne promatrač.
Pišem pp.
Mojca može li i meni info na pp?
primjereno je nekoga tko unistava obitelj psihicki, fizicki i finacijski potapsati po ramenu i recu mu ok, pa nisi ti kriv, to je bolest, koju cak ne moras ni lijeciti ako ne zelis, ostatak obitelji ce otici po terapiju kod psihica ili potratiti zivot, whatever.
okolina ce reci, pa nije on nista kriv, bolestan je, krivi ste vi jer ste ga ucinili nesretnim, jer mu niste pomogli, ma ne znam...
bolest, sto god, ma sto nekome daje pravo da unistava drugog covjeka?
vidis da me ova tema dira na osobnoj razini pa necu ulaziti u rasprave.
Ne, primjereno je reći mu "alo stari, ti si bolesnik" poslati ga na liječenje...
I mene dira na osobnoj razini, pa mislim, pričam i pišem drugačije.
Ne može se nekoga poslati na liječenje ako nema pristanka, i da, ovisnost zaista jest bolest, za pojedinca, obitelj, ma cijelu zajednicu, ali na kraju krajeva to je bolest drugačija od drugih jer je bolest koju sami biramo.
Točno.
U gužvi, izlazimo van, sam pa su mi poruke telegrafske.
Pisati ću još poslije.
Taman kad ste krenule o tome kako se nositi s obitelji, kako preboliti i zivjeti, ja upadnem sa glupostima. sasvim svejedno koji je njihov razlog, dajte jos savjeta. mozda ih iskoristim kad prerastem ovu fazu bijesa/ocaja/jada.
Alkoholizam ili bilo koja druga psihička bolest nije opravdanje za uništavanjem cijele obitelji kako kažeš, mislim da to ovdje nitko niti ne tvrdi, u tome i jest cijela nepravda.
Vidljivo je da te ova tema dira na osobnoj razini kako kažeš, i zbog toga suosjećam s tobom, i žao mi je.
Najmanje je bitno što će okolina reći, hoće li osuditi, kritizirati...ako im je to draže nego biti podrška i pružiti razumijevanje i pomoć - jednostavno ne doživljavati.
Ima ljudi koji prelagano osuđuju i upiru prstom a nemaju pojma o čemu pričaju i da li time još nekoga dodatno povređuju. Takve se zaobilazi.
X
još nisam srela onog koji je sudio, a da sam kasnije nije dobio po nosu.
život je zanimljiv. i ravnoteža se uspostavi....kad tad.
makar kako sam ja to primjetila.
vjeruj...baš znam iz prve ruke što je potrebno da nekog izvučeš iz pakla...čeka hoćeš...droge, alkohova.
imala sam tu sreću iskusiti tako nešto.
da bi se ovisnik promijenio, nije potrebno samo mijenjati njega...uz njega se treba mijenjati sve...čitava okolina....mislim na onu obiteljsku...
koja je rezultirala ovisnošću.
nimalo lak zadatak. energije brdo... i sve je to samo nagrada za ono što na kraju dobiješ. novog čovjeka.
ali, ponavljam...ne želi svatko pomoć. netko samo želi da potoneš s njim/njom. teško je to razlučiti.
U mom slučaju alkoholizam sam po sebi nije bio najveći problem. Već sam rekla da nije bilo agresivnog ponašanja i fizičkog maltretiranja...
Najveći je problem bila jedna od posljedica alkoholizma, a to je paramnezija - nesposobnost čovjeka da se sjeti što se točno dogodilo te popunjavanje rupa u sjećanju izmišljenim pričama / detaljima. Dakle, ti takvoj osobi ne možeš objasniti da nije u pravu, da se nije dogodilo to što misli, da ti nije dao novac za platiti račune i takve stvari. I onda tu dolazi do velikih, čestih svađa. To je bio problem.
Potpis! I replika na zadnju rečenicu: onda je tvoje da se izvučeš i poštuješ njegovu želju da potone.
Moja majka je liječeni alkoholičar, apstinira gotovo tri godine, a pije koliko sam ja uspijela osvijestiti od moje 13-14 godine, a vjerovatno i od ranije... sad mi je 41 i osjećam se kompetentnom pričati o alkoholizmu.
Za početak, polazim od sljedećih činjenica:
1. Alkoholizam je bolest, ne zahvaća samo ovisnika već cijelu njegovu obitelj.
2. Alkoholizam nije sramota, ma što selo mislilo o tome.
3. Jednom kad se odlučite pomoći nekome, niste sami u tome, u HR relativno dobro funkcionira mreža Klubova liječenih alkoholičara (KLA).
4. Imate apsolutno pravo na sve osjećaje koje imate, i ljutnju i bijes i mržnju i očaj... na tugu, na plač...
5. Žene ovisnici piju drugačije nego muškarci, pa se o ženskom alkoholizmu puno manje priča, jer one piju doma, a muškarci di stignu. Ali sve je prisutniji.
6. Bez bolničkog liječenja nema pomoći.
7. Nakon bolničkog liječenja odlazak u KLA je nužno potreban.
Mom bratu i meni su godine trebale da lupimo šakom po stolu i kažemo "dosta". Figurativno, mi smo se odlučili za nježni put pun podrške i razumijevanja. Stari, iako je znao da mama cuga, nije bio u stanju ići protiv nje, stalno je negirao njezina stanja i pripisivao ih neurološkim problemima.
Godinama smo pričali o tome da imora u bolnicu, a onda se preokret desio neplanirano, iznenada, valjda smo brat i ja sazreli za se nametnemo kao odrasla osoba u našoj obitelji.
Brat je bio kod njih, ona je negirala da pije, on je našao skrivenu flašu votke, ja sam zvala KLA, dobila sam osobu koja je apstinent već 30 godina, dogovorili smo satanak u KLA, otišli su, dobija je termin u Vinogradskoj i nakon 3 tjedna (uletio je Božić i NG, inače bi bila i brže u bolnici) je već bila u bolnici.
U bolnicu smo skupa s njom došli svi, stari, brat (koji je samo za to došao iz Engleske) i ja. Preporuka bolnice je da uz ovisnika još jedan član obitelji bude pristutan za vrijeme grupnih terapija, sastanaka terapijske zajednice, čitanja eseja... Prvih par dana sam bila ja, drugih par dana stari. I moja mama je bila jedina koja je imala pratnju. I svi su bili ganuti time, a mama je bila ponosna jer ima svoju obitelj uz sebe.
Doma sam naravno, dok je ona bola u bolnici, sa starim imala bezbrojne razgovore, šamarala sam ga dok mu nije doprlo do mozga koji su razlozi njezine ovisnosti. Ma koliko se oni vole i ma koliko taj brak je dobar, neki njegovi postupci su podržali njenu ovisnost. I to mu je trebao netko reći. Tad se on jako vrijeđao na svaku moju riječ, sad znam da mi daje za pravo.
Priča iz bolnice ima svakavih... sve su redom tužne, neću ih prepričavati, okuženi smo njima i svi znamo po koji primjer.
Ono što je bitno da znate je da ima ljudi kojima dođe iz dupeta u glavu i postanu svojevrsni aktivisti i dalje pomažu drugima u prevaladavnju ovisnosti. Moja preporuka je: nađite nekog takvog, sigurno ih ima u najbližem KLA, potražite pomoć. Ako ovisnik odbija pomoć, odite same u KLA na susret, pričajte, tamo ne idu samo liječeni alkoholičari, već idu i njihove obitelji, tamo ćete dobiti podršku, razumijevanje i pomoć, konkretan plan kako nekoga "strpati" u bolnicu. Da, potreban je pristanak, oni će vam pomoći kako da navedete ovisnika na pristanak. Ako ste u ZG, mogu vas preko pp uputiti u KLA koji je po meni jako kvalitetan, ima sjajnu terapeuticu.
p.s.
Sori na tipfelerima ako ih ima, jurim.
da...samo teško je poštivati nekoga koji te konstantno laže i zavlači...i sve to prikriveno nekom nemoći...kvazi traženja pomoći...ma...više mi se ni ne troše riječi...
Mojca
ja sam doživjela sličan scenarij...samo bez bolničkog niti ikakvog institucionalnog liječenja.
u trenutku kad sam je našla...a naravno da sam to trebala biti ja ( često se pitam...pa je li me se nečega, ali nečega samo...moglo poštedjeti...valjda nije)...
nikad neću zaboraviti taj strah...taj paničan strah...
svijet mi se raspao...u milijon komadića...
ona mi je bila sve.
i kad sam osvijestila koliko to godina traje...kad sam se sjetila da sam još u osnovnoj školi razgovarala sa razrednicom jer sam sumljala da sa mamom nešto nije kako treba...da je bolesna...
taj me strah zauvijek promijenio.
dugo godina se nisam mogla osloboditi straha.
i tad smo krenule...korak po korak...
istina...žene drugačije piju...
ona je funkcionirala i brinula se apsolutno o svemu...
i onda bi nestala u svom svijetu...navečer...pobjegla od svega...
to otkriće sa njom me zadesilo u srednjoj školi...
do tad sam mislila da ima problema sa štitnjačom...
i da...ja sam inače iskrena...da se primjetiti...
mene nije sram ničega...mislim, ima nečega čega se još uvijek sramim...al upravo radim na tome jel...
nije me sram pričati o svim tim problemima...jer su tako životni.
mrzim stvari trpati pod tepih...i time im davati na nekoj važnosti.
mene nešto strašno, između ostalog, povrijedilo....
kad sam htjela potražit pomoć...a mlada sam bila tada...
rečeno mi je ono...idi..radi što hoćeš...pomogni si...ali nemoj molim te spominjati ovo...ono...
mislim kako da si pomognem ako ne smijem pričati o tome?
pa nemam ja svoje probleme.
moji problemi su njihovi problemi...
mislim da je to bio trenutak kad sam se osjetila kao pale sam na svijetu....i zatvorila potpuno.
godine su mi kasnije trebale da se ponovo pronađem.
ja imam monolog danas
sad si kontam...pa ja i jesam bila Pale...
i mene nije povrijedilo to što nitko neće samnom...meni pomoći...
povrijedilo me što mi ne dozvoljavaju da si u miru pomognem....sama....
ajme meni.
ma ja da se grizem?
sad ćete vidjeti kad se pošteno naljutim
Kupinice...
S ljutnjom van, ali na pravom mjestu i u pravom trenutku, nekom terapijskom, ona se lako transformira u nešto drugo, u nešto konstruktivno.
Bila si Pale, svi smo mi bili Pale. Nevjerojatno je koliko je mene sve to formiralo kao melankoličnu osobu. Jeste vi onako vesele, glasne? Nisam depresivna, ali rijetko se mogu opustiti i baš uživati u nekom trenutku do kraja, smijati na sav glas od srca. Kad odvrtim film puno je mojih životnih odluka posljedica mog djetinjstva, trebalo mi je sto godina da se emocionalno otvorim svom sadašnjem mužu (dobro sam ih naučila skrivati), a čak mi se čini da ću ostati samo na jednom djetetu jer se osjećam kao da sam iskoristila svoj bon za sreću s prvim.
Ovaj topic mi je stvarno koristan, počela sam korigirati svoje ponašanje u svim smjerovima. Obećajem da ću idući put preduhitriti mamimu "spiralu bedova", za tatu još moram naći put ali tu je situacija puno kompliciranija, ali najvažnije mi je što drugačije gledam na svoje dijete, na primjer na ono "bezazleno" zadirkivanje djeteta. Baš sam neki dan obratila pažnju kad smo se muž i ja našalili na temu njezine neurednosti kako je ona ostala iznenađena i povrijeđena. Tko zna koliko puta smo mi tako bez veze nešto blebnuli, a ona je to shvatila kao pravu kritiku (osjetljiva je i sklona perfekcionizmu sama po sebi).
Možda ne bi bilo loše kada bi si ovdje dali i neke konkretne savjete, vježbe, zadatke koji nas mogu dovesti do pomaka.
Evo konkretno - ne znam jel se vi držite uspravno ili ste pogrbljeni, kao da vam je sav teret ovog svijeta na leđima? Za početak mogli bi se uspraviti, lakše se diše, a i taj teret nekako lakše sklizne na pod, gdje mu je i mjesto.
lonni, meni muž već par godina govori da se ispravim.
ja sam prestala očekivati da ću ja uspjeti napraviti išta zbog čega bi se oni ponašali bolje, a ja osjećala manje jadno kad komuniciram s njima. Odlučila sam staviti njihovu sliku na policu, poštovati ih kad govorim i mislim o njima, ali izbjegavati svaki kontakt osim najnužnijeg, a onda ću ići na visinske pripreme da dođem spremna ko blaženi Stepinac na suđenje. Inače me svaki kontakt s njima košta niskog samopouzdanja, jadnog raspoloženja, nervoze i istresanja na drugima. Ne znaju što rade, ali to mi rade već 35 godina, ma zdravo.
Fakat, koliko nas je.
Bila si Pale, svi smo mi bili Pale. Nevjerojatno je koliko je mene sve to formiralo kao melankoličnu osobu. Jeste vi onako vesele, glasne? Nisam depresivna, ali rijetko se mogu opustiti i baš uživati u nekom trenutku do kraja, smijati na sav glas od srca. Kad odvrtim film puno je mojih životnih odluka posljedica mog djetinjstva, trebalo mi je sto godina da se emocionalno otvorim svom sadašnjem mužu (dobro sam ih naučila skrivati), a čak mi se čini da ću ostati samo na jednom djetetu jer se osjećam kao da sam iskoristila svoj bon za sreću s prvim.
Ovaj topic mi je stvarno koristan, počela sam korigirati svoje ponašanje u svim smjerovima. Obećajem da ću idući put preduhitriti mamimu "spiralu bedova", za tatu još moram naći put ali tu je situacija puno kompliciranija, ali najvažnije mi je što drugačije gledam na svoje dijete, na primjer na ono "bezazleno" zadirkivanje djeteta. Baš sam neki dan obratila pažnju kad smo se muž i ja našalili na temu njezine neurednosti kako je ona ostala iznenađena i povrijeđena. Tko zna koliko puta smo mi tako bez veze nešto blebnuli, a ona je to shvatila kao pravu kritiku (osjetljiva je i sklona perfekcionizmu sama po sebi).
Možda ne bi bilo loše kada bi si ovdje dali i neke konkretne savjete, vježbe, zadatke koji nas mogu dovesti do pomaka.
Evo konkretno - ne znam jel se vi držite uspravno ili ste pogrbljeni, kao da vam je sav teret ovog svijeta na leđima? Za početak mogli bi se uspraviti, lakše se diše, a i taj teret nekako lakše sklizne na pod, gdje mu je i mjesto.
Upravo si opisala još jednom moje unutarnje stanje i misli - identično je i kod mene.
Meni je ovaj topic kao još jedan oblik terapije, puno mi pomaže, jer kad si doista jedini ti za kojeg znaš da je kroz tako nešto prošao puno je teže naći nečije razumijevanje i podršku, barem iz prakse i vlastitog iskustva, to je onda nešto sasvim drugo.
Osobno, što se tiče konkretnih savjeta iz vlastitog iskustva:
1. Obavezna psihoterapija - bilo kod psihologa, art terapije, plesa i sl. seminari, radionice, čitanje literature te tematike
Jedna napomena - biti jako oprezan sa alternativnim metodama jer je tu puno lovaca na mutnom koji dugoročno čine velku štetu
2. Ne prekidati aktivnost koja nam pomaže u tome, već ju kontinuirano prakticirati
3. Ne zanemarivati sebe
Opet jurim, pa samo kratko. Ona moja psihoterapeutica uvijek kaže "be good to yourself". Mene je ta misao uvijek znala vraćati kad sam padala, brijala, bila loše...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom