ekoi prvotno napisa
Oduvijek mislim; sretni su oni iz obitelji gdje su kao djeca bili voljeni, zbrinuti duhovno, emocionalno, materijalno i financijski, gdje se moglo otvoreno ragovarati, gdje se moglo uvijek računati na podršku. Ja recimo, nisam bila te sreće.
Moja obitelj je blago rečeno bila disfunkcionalna, sa ozbiljnim i teškim problemima što je meni, naravno, stvorilo puno ožiljaka i trauma.
No sada u ranim 30.-tima veći dio sam preboljela i ostavila iza sebe u prošlosti, bilo je potrebno mnogo snage, volje i sate kod psihoterapeuta.
Danas imam vlastitu obitelj.
Svojim roditeljima sam oprostila još davno i nemam negativnih osjećaja prema njima, dapače, često smo u kontaktu i posjećujemo se. Danas još imam samo tatu i brata.
Bilo bi sve više manje u redu, problem je u tome što su oni uglavnom ostali isti, sa negativnim stavovima o više manje svemu, i to im ne dopušta da se maknu sa mrtve točke, zato stalno imaju jedno te iste probleme i žive loše, nažalost. I mene opterećuju s tim, poprilično. Iako mi nisu pružili minimum onoga što bi svaki roditelj trebao svom djetetu, a nanjeli mi puno lošeg, i dalje traže od mene spas, najčešće financijski, a psihički me totalno cijede.
Sada kada sam u drugom stanju, primjetila sam da su se moji pozivi i posjeti prema njima prorijedili, jednostavno nemam volje, želje ni živaca za njih. Danas su me zvali da im opet dam nešto novaca... I sami živimo jako skromno, primanja su nam mala, i to mi stvarno ide na živce.
Iako su moja obitelj, mislim da se roditelji trebaju pobrinuti da svojoj djeci ne budu na teret osim ako nemaju drugog izbora, a moji imaju, ali im se ne da potruditi oko toga, lakše im je žicati jer i ja i suprug imamo primanja, to se zna, a oni su nezaposleni.
Bojim se što će biti jednog dana kada mi otac i brat budu stari i nemoćni, ja doista ne želim potratiti svoju životnu energiju i ostatak života, kolko got do grozno ovako zazvučalo, a sa druge strane nisam u stanju izbrisati ih iz svog postojanja... Ispada da mi onda jedino preostaje ovo trpljenje....
Ne znam koje bi uopće pitanje postavila u vezi svega ovoga... pokušavam naći način koji me neće toliko cijediti i opterećivati, a i muči me to što se osjećam krivom ako im odbijem pomoći, zapravo osjećam dužnost prema njima iako za sve ono što su meni učinili, nimalo ne zaslužuju, i msilim da to nije u redu. Kako se osloboditi tog tereta krivnje, odgovornosti? Danas sam baš jako jadna...