Moja situacija nije ni blizu tako strašna, ali mogla je postati. I sjećam se trenutka-prekretnice u sebi: kad sam spoznala da nisam savršena, i da ne trebam biti savršena, a da se nikako ne trebam uklapati u sliku koju obitelj ima o meni. Naravno da sam kao curetak od 15ak godina mami ponosno objavila spoznaju, a tad sam prvi put i uzvratila hračak (kako je netko poviše slikovito objasnio). Od tada sam uvijek reagirala na emocionalne ucjene i nabijanje grižnje savjesti, nekad uspješno, nekad manje. Ali u osnovi svega bila je moja potreba da mijenjam stanje.

Mogu reći da se vrrrrlo polako naš odnos mijenjao, izgrađivao gdje je falilo, nadograđivao gdje je bilo dobro. Ali i druga strana treba biti svjesna problema i spremna na rješavanje.