Citiraj klokanica1506 prvotno napisa Vidi poruku
Iako sam odrasla u idiličnom obiteljskom okruženju obuzima me iskrena tuga kada čitam vaše postove i iskreno vam se divim što ste odrasle u prekrasne, zrele žene.
Ono što me zanima, ako nije preintimno pitanje, a nekome bi odgovor možda puno pomogao, je da li ste ikada zamjerile onoj nježnijoj i boljoj roditeljskoj strani (ako je ima), što se nije više zauzela za sebe i vas i definitivno napustila onog tko je izvor problema, trauma i zapravo životne patnje?!
Da, i to još od malih nogu. Moja mama je sa svojom pasivnošću, inertnošću i negiranjem podjednako sudjelovala u zlostavljanju bez obzira što je i sama bila žrtva agresivnog oca. Svaka majka bi trebala nači način da zaštiti svoje djete, samo što je to užasno teška borba, lakše je ići linijom manjeg otpora i dozvoliti svakodnevno zlostavljanje sebe i svog djeteta glumeći bespomoćnu žrtvu.
Tamo negdje oko moje 13. godine iz tog zamjeravanja razvila se velika gorčina, prezir, mržnja, bespomoćnost, bezvrijednost i frustracija koju sam dugo kasnije u životu preslikavala na druge ljude i svakodnevne situacije. Ni u kog nisam imala povjerenja i svi su mi bili glupi i krivi za moje probleme. Imala sam ozbiljnih problema u komunikaciji i socijalizaciji. Nisam bila baš Miss Popularnosti. A onda sa odrastanjem sam shvatila puno stvari i odlučila to mjenjati.
Danas nemam zamjerke, ni gorčine, ni ostalog. Samo želim svoj život provesti u miru i biti sretna sa svojom obitelji.
Nadam se da sam dala ok odgovor.